Razlika između inačica stranice »Manastir Krka«

 
== Povijest ==
Ovaj drevni manastir Krku podigla je srpska princeza Jelena, sestra cara [[Dušana]], udata za hrvatskog kneza [[Mladena II]] Šubića,posvetivši ga [[sv. arhanđelu Mihailu]]. Bilo je to [[1350]]. godine. Predanje kaže da su manastir na današnjem mjestu osnovali monasi prispjeli iz Svete Zemlje i to iz manastira Sv. arhistratiga Mihaila, kojeg je tamo podigao [[kralj Milutin]]. Njih je na to nagovorio ispovijednik princeze Jelene, monah Ruvim. Odgovor na pitanje zašto je baš na tom mjestu podignut ovaj pravoslavni svetoarhangelski manastir možemo potražiti i u tvrdnji starog istoričara Lucijusa koji govori o propovjedima apostola Pavla Dalmatincima u prostoru oko rijeke Krke. Blizina rimskog vojničkog grada Burnuma i katakombe ispod samog manastira osnažuju tu tvrdnju i navode na zaključak da su osnivači Manastira znali za to pa da su upravo tu i ustanovili ovu svetinju. Pedesetak godina kasnije, 1402., kako stoji u zapisu iznad ulaza, manastir je dograđen. Od vremena osnivanja pa do našeg vremena manastir Krka je bio i ostao duhovni centar pravoslavnih dalmatinskih Srba, a i šire. Isto tako nije prestao biti molitveno mjesto i jednom broju katolika Hrvata. On je živo svjedočanstvo o duhovnom jedinstvu Srba. Dabrobosanski mitropoliti, kao što su Gavrilo 1578. i kasnije Aksentije i Teodor, administrirali su nad manastirom Krkom. U 17. i 18. vijeku to su činili i neki crnogorski arhijereji, kao npr. sv. Petar Cetinski, ili mitropolit [[Sava Petrović]]. Po blagoslovu [[patrijarha Pajsija Janjevca]] i [[mitropolita Dabrobosanskog Teodora]], pri manastiru Krki je 1615. osnovano bogoslovsko učilište. Ono je radilo do 1647. kada su učenici i njihovi nastavnici monasi pred turskom najezdom morali pobjeći najvećim dijelom u [[Zadar]], a jednim dijelom u [[Sremske Karlovce]]. Tamo je kasnije jedan izbjegao monah uvezivao knjige, ne bez umjetničkog dara i iskustva, očito donesenog iz manastira Krke. Manastirska bratija se vratila u manastir 1650. godine, a bogoslovija je ponovo otvorena tek 1964. godine. Poslije Karlovačkog mira iz 1699. namjesnik Filadelfijskog episkopa, pod čijom je jurisdikcijom bila pravoslavna crkva u Dalmaciji, postao je Nikodim Busović. On je imao iskušenja sa unijom, odolio joj je pa je bio gonjen. Poslije izbjeglištva i boravka na [[Svetoj Gori]] i [[Palestini]], stanio se u manastiru Krki i tu je po upokojelju bio sahranjen 1707. Brojni krčki arhimandriti bili su namjesnici nadležnih episkopa, što je manastir Krku činilo i formalnim duhovnim sjedištem pravoslavnih Dalmatinaca. Da pomenemo samo neke: Nikanor Rajević, Nikanor Bogunović. K njima svakako treba pribrojiti potonje nastojatelje krčkog manastira Georgija Miljevića, Makarija Krnetu, Vikentija Kneževića, Jeroteja Kovačevića, Amvrosija Kolundžića i brojne druge.
 
== Arhitekturna svojstva ==
5

uređivanja