Vrhbosna: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Samo dodao da ste bili i ostali picke. Čut' ćemo se |
m Uklonjena promjena suradnika 77.77.236.206, vraćeno na zadnju inačicu suradnika Man Usk |
||
Redak 1:
[[Datoteka:Medieval Bosnian State Expansion.svg|thumb|400px|Vrhbosna, jezgra [[Srednjovjekovna bosanska država|srednjovjekovne bosanske države]] u središtu karte]]
{{dz}}
'''Vrhbosna''' je srednjovjekovna župa i jezgra [[srednjovjekovna bosanska država|srednjovjekovne bosanske države]], prava ili prvobitna Bosna. Konstantin Porfirogenet je naziva imenom zemljica Bosna (grč. ''horion Bosona''). Prostirala se oko izvora rijeke Bosne, s gradovima Vrhbosnom, Hodidjedom i Kotorcem. Na mjestu grada Vrhbosne, Turci su izgradili [[Sarajevo]] od [[1463.]] središte [[Bosanski pašaluk|Bosanskoga Sandžaka]].<ref>[http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=42842 Hrvatska enciklopedija] Vrhbosna</ref>
Život Bosne kao države, i to najprije kao banovine od [[ban Borić|Borića]], prvog njezina po imenu poznatog bana (u 12. stoljeću), a kasnije kao kraljevine ([[Tvrtko I.|Stjepan Tvrtko]] okrunjen za kralja 1377.), traje oko 300 godina. [[srednjovjekovna bosanska država|Bosna je nastojala]], da postigne punu svoju samostalnost, ali je većinom priznavala vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskih kraljeva, kojim su bosanski banovi obično bili samo vazalima. Godine 1463. osvojio je Bosnu, sultan [[Mehmed II. Osvajač]] (arap. ''el Fatih''), koji je pod Jajcem pogubio zadnjeg kralja Bosne [[Stjepan Tomašević|Stjepana Tomaševića]].<ref name="Kruno">[[Krunoslav Draganović]], ''Herceg-Bosna i Hrvatska'', Nova tiskara, Sarajevo, 1940.</ref>
==
[[Bosna i Hercegovina u ranom srednjem vijeku|Do 12. stoljeća povijest je prave Bosne]] vrlo mutna i nejasna. Bosna leži na razmeđi Hrvatske i Srbije, a povijesni izvori o njoj šute. Ipak zna se o njoj nekoliko sigurnih stvari. Zna se najprije, da prije 950. godine nije bila u vlasti srpskih velikih župana. Zna se da [[srednjovjekovna Srbija|samostalna Srbija]] ([[Raška]]) javlja u povijesti kasno i da joj je tada u prvom redu pripadao današnji [[Sandžak]] osim njegovog istočnog dijela, i da se Bosnom nije prostirala.<ref name="Kruno" />
Je li prava Bosna
[[Hrvatski vladari#Bosanski banovi|Vladar Bosne]], u prvo doba ovisan, a kasnije neovisan gospodar zemlje oko gornjeg toka [[Bosna (rijeka)|rijeke Bosne]], zove se već u najstarijim vijestima o Bosni [[ban]]om. [[Ljetopis popa Dukljanina|Po Dukljaninu]], bosanski ban je jedan od prvih velmoža
Poznati njemački povjeničar Ernst Dümmler, imajući na umu, da je u doba [[Tomislav|kralja Tomislava]] Srbija i snagom i prostorom bila malena, a Hrvatska, naprotiv, da je imala vrlo jaku vojnu silu na moru i na kopnu (80 većih i 100 manjih brodova, 100.000 pješaka i 60.000 konjanika) zaključuje ovako:<ref>Alt. Gesch 373</ref> {{citat2|Upravo je nužno, da se i Bosna računa kao stara tečevina Hrvata, a ne kao srpska zemlja od početka. I doista car (Porfirogenet) pravi razliku između Bosne kao posebnog kraja i Srbije, ma da je već u 10. stoljeću bila njezin sastavni dio, njezini žitelji imaju vlastite vladare.}} S Dummlerom se slaže čitav niz povjesničara, koji nisu ni Srbi ni Hrvati, kakav je npr. Rus Hilferding, Bugarin Drinov, Englez Bury, Čeh Niederle, Mađari Pauler i Thalloczy itd.<ref name="Kruno" />
[[Datoteka:Tomislavova Hrvatska.jpg|mini|250px|[[Tomislav]]ovo [[Hrvatsko Kraljevstvo]]]]
[[Datoteka:Central and Eastern Europe around 950 AD.png|mini|250px|[[Časlav]]ova srpska kneževina (Raška)]]
[[Datoteka:Krešimirova Hrvatska 1070.jpg|mini|desno|250px|[[Petar Krešimir IV.|Krešimirovo]] Hrvatsko Kraljevstvo]]
Ovi povjesničari temelje svoje mišljenje o pripadnosti Bosne Hrvatskoj i na drugim činjenicama, koje je povijest zabilježila. U 9. stoljeću [[Srednjovjekovna bosanska država|Hrvatska]] je neposredno graničila s Bugarskom. To potvrđuje i bizantski povjesničar Cedrenus. Porfirogenet pripovijeda o [[Hrvatsko-bugarski ratovi|borbama Hrvata i Bugara]], negdje poslije god. 870., dakle za kana Borisa i kneza [[Trpimir]]a.<ref>Migne, P. G. 113, 286.</ref> Bugari u ratu nisu uspjeli nego ucine mir s Hrvatima, obilno ih podarivši i primivši uzdarje od njih. Papini legati godine 886. idu neposredno iz Hrvatske u Bugarsku kanu Borisu, da krste bugarski narod. Slična stvar događa se i godine 926. za kralja [[Tomislav]]a. To je novi dokaz zajedničke bugarsko-hrvatske granice. Pošto je Slavonija u to vrijeme bila franačka, pošto je na Limu i gornjoj Drini bila samostalna [[Raška]], a Bugarska se protezala čak Srijemom i sjevernom Srbijom, morala je Hrvatska obuhvaćati Bosnu, osobito krajeve oko Tuzle. Bugarsko-hrvatska granica bila je na Drini, a Bosna u sklopu [[Hrvatsko Kraljevstvo|Hrvatskog Kraljevstva]].<ref name="Kruno" />
Isti taj zaključak nameće se i iz povelje hrvatskog kneza [[Trpimir]]a, izdane godine 852. u [[Bijaći]]ma kod [[Split]]a splitskom nadbiskupu Petru. Povelja veli, da je splitska nadbiskupija "metropola sve do obala dunavskih i gotovo po čitavoj države hrvatskoj". Treba znati, da je tada Slavonija pripadala u političkom pogledu [[Franačka|Franačkoj]], a u crkvenom [[Akvileja|akvilejskom patrijarhatu]]. Splitska metropolija, koja se prostirala skoro cijelom [[srednjovjekovna hrvatska država|hrvatskom državom]] je mogla dopirati do Dunava jedino ako je Bosna pripadala Splitu odnosno Hrvatskoj.<ref name="Kruno" />
Oko sredine 10. stoljeća dospije Bosna u ruke srpskog kneza [[Časlav]]a. Bizantski car [[Konstantin VII. Porfirogenet]] piše negdje oko 950. godine znamenito svoje djelo [[O upravljanju carstvom]] (lat. ''De administrando Imperio''). Djelo je, doduše, skrpano od raznih izvještaja carskih činovnika, koji si mjestimično protuslove ili i donose netočne podatke, djelo je pisano s jasnim političkim tendencijama i nije konačo usklađeno i uređeno, ali ipak radi oskudice drugih vrela i obilja podataka od velike je važnosti za [[hrvatska povijest|hrvatsku povijest]]. Car Porfirogenet spominje oko 950. god., da je "horion Bosona", tj. kraj ili zemljica Bosna pripadao Srbiji. Iz riječi "horion" vidi se, da je Bosna bila u to doba malena i da je car smatra nekim posebnim tijelom u sklopu Srbije, dok u pravoj Srbiji nabraja samo gradove a ne i župe, stavlja na kraju Bosnu na posebno mjesto i spominje u njoj dva grada (Katera i Destnik).<ref name="Kruno" />
Car je pisao svoje djelo upravo u ono vrijeme, kad je Bugarska za slabog cara Petra pala na niske grane i kad je u [[Hrvatsko Kraljevstvo|Hrvatskoj]], radi nereda i bune bana [[Pribina|Pribine]], koji ubija i kralja [[Miroslav]]a (949.), vladala opća slabost i anarhija. Tu povoljnu konjukturu je iskoristio odlucni srpski knez [[Časlav]] i Hrvatskoj oteo Bosnu i Bugarskoj izvjesne druge krajeve. Bizantski gradovi u Dalmaciji odmetnuli su se tom zgodom od Hrvatske. Porfirogenet spominje, da je tada Hrvatska imala tek polovinu vojne snage prema onoj iz doba kralja Tomislava. Očito je Hrvatska izgubila mnoge svoje krajeve i oblasti, u prvom redu Bosnu. Tom zgodom, zajedno s ostalom Bosnom, dospio je [[Usora i Soli|grad Soli]] u Časlavove ruke, ako je to dobar prijevod Porfirogenetova "Salenes".<ref name="Kruno" />
Međutim to je bilo samo za kratako, jer već oko 960. hrvatski kralj "Krešimir uze cijelu Bosnu i zavlada njom", kako bilježi [[Ljetopis popa Dukljanina|pop Dukljanin]].<ref>Presb. Diocl., 37.</ref> S tim se slaže objektivni češki povjesničar Jireček smatrajući, da je Bosna tek kasnije privremena tekovina Srba:<ref>Gesch. der Serben, I, 120-122</ref><ref>Handelstr., 19</ref>
{{citat2|U 10. stoljeću, u neprohodnim planinskim krajevima između Hrvata, bizantskih primorskih gradova i Bugara, nastala je među slavenskim plemenima čvršća tvorevina pod hegemonijom pravih Srba, ali i ta samo za kraće vrijeme.}}
To je upravo Srbija za kneza [[Časlav]]a, koja za cas obvlada Bosnom, da u nju nikad više, kroz daljnih tisuću godina ne stupi kao vladarica. Čak ni najslavniji srpski vladar, car i samodržač svih Grka i Srba, [[Dušan Silni]], nije mogao osvojiti Bosne, već se ispod Bobovca neslavno vratio tamo, odkuda je i došao. Po Dukljaninu koncem 11. stoljeća zavladao je Bosnom, opet na malo vremena, dukljanski kralj [[Bodin]]. On je slavenski vladar, ili po istom popu Dukljaninu [[Crvena Hrvatska|crvenohrvatski]], i zato njegova vlada Bosnom nije nipošto srpska vlada. Obratno povijest pozitivno zna, da su izvjesni Hrvati ili hrvatske velikaške porodice vladale Bosnom.
== Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo ==
[[Datoteka:Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo.jpg|mini|240px|[[Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo]] ]]
[[Datoteka:Hrvatska Pavla Šubića.jpg|mini|240px|Hrvatska, Bosna i Donji kraji za [[Pavao I. Šubić Bribirski|Pavla Šubića]]]]
[[Datoteka:Šubićevska Hrvatska.jpg|mini|240px|Hrvatska, Bosna i Hum za [[Mladen I. Šubić Bribirski|Mladena Šubića]]]]
Tako je i prvi po imenu poznati bosanski [[ban Borić]], katolički velikaš iz Slavonije. Tako je isto i moćni ban [[Pavao I. Šubić Bribirski]] "gospodar Bosne" (1299.) iz porodice, koja je Hrvatima poklonila herojskog mučenika [[Petar Zrinski|Petra Šubića Zrinskog]]. Njegov sin [[Mladen II. Šubić Bribirski|Mladen]] banuje u Bosni 20 godina (1302. - 1322.). Osnivač bosanske kraljevske dinastije [[Kotromanići|Kotromanića]], ban [[Prijezda I. Kotromanić|Prijezda]], bio je podrijetlom iz Hrvatske (iz Kutjeva). Takav je i "veliki vojvoda rusaga bosanskog" [[Hrvoje Vukčić Hrvatinić]], moćniji od samog bosanskog kralja, unuk gospodara [[Donji krajevi|Donjih krajeva]] (oko današnje Banje Luke), kneza Hrvatina. Svi oni su hrvatske krvi i plemena, kako im i samo ime svjedoči. [[Krunoslav Draganović]] postavlja pitanje: "Zar bi Bosna ponosna, da nije bila hrvatska, dopustila, da njom vladaju tuđinci Hrvati, čak od prvog poznatog bana Bosne Borića?"<ref name="Kruno" />
Od kapitalne je važnosti činjenica, da se [[Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo|ugarsko-hrvatski kralj]] [[Bela II. Slijepi]] godine 1138. naziva kraljem Ugarske i Rame ("Bela Dei gracia Hungariae Ramaeque rex"). [[Rama]], kroz 300 godina, znači u Ugarskoj uvijek Bosnu. Pošto Mađari nisu Bosne na maču dobili, jasno je, da su postali vladarima Bosne ili se takvim proglasili samo tako, što su priznati i krunjeni za hrvatske kraljeve. A tko je kralj Hrvatske, kralj je i njezinog sastavnog dijela Bosne, Odatle ono "rex Ramae" - kralj Bosne. Bosna je, dakle, nekada bila sastavnim dijelom Hrvatske. Utvrđen rezultat znanstvenog istraživanja poznatog kritičkog [[Ferdo Šišić|Ferde Šišića]]<ref>Pov. Hrvata, I, 653</ref> jest, da se Hrvatska u doba kralja [[Petar Krešimir IV.|Petra Krešimira IV.]] prostirala od Neretve do Drave i od mora do Drine.<ref name="Kruno" />
Kad je tuđinski utjecaj u Hrvatskoj za kralja [[Dmitar Zvonimir|Zvonimira]] i osobito iza njegove smrti znatno porastao nastoje bosanski velikaši Bosnu što više osamostaliti. Bosna se počinje odvajati od Hrvatske. Po Šišiću bilo je to jos za Zvonimirova života. Prastara hrvatska kronika pripovijeda:<ref>Lucius: De regno Dalm. et Croat., str. 309</ref> "Poslije toga kad se razcijepilo kraljevstvo (Hrvatska) u dijelove, izabraše Bošnjani godine 1079. sebi posebnog poglavara; isto učiniše i Neretljani, a Hrvati izaberu za vladara tuđinca". Malo zatim, po istoj kronici, kralj Bela zavlada svim dijelovima [[Dmitar Zvonimir|Zvonimirove]] države: Bosnom, Hrvatskom, Dalmacijom, [[Neretvanska kneževina|Neretvanskom krajinom]].<ref name="Kruno" />
Doskora, tuđinci, vladari iz dinastije Arpadovića, koje su [[Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo|Hrvati 1102. slobodnom voljom izabrali na Dravi za hrvatske kraljeve]], čim utvrdise svoju vlast u Hrvatskoj, opaziše centrifugalne težnje Bosne i htjedoše jasno i otvorno da naglase svoja kraljevska prava na Bosnu kao na dio Hrvatskog Kraljevstva, kojemu su na čelu stajali. Zbog toga, makar da Bosne nisu sebi silom pokorili, već je 1137. [[Bela II. Slijepi]] proglašava sina Kolomana bosanskim vojvodom, a 1138. i sam uzima u kraljevski naslov i Bosnu ("rex Ramae"). Taj je naslov stotinama godina resio ugarsko-hrvatskog vladara. Što je važno istaknuti, taj naslov nije bio pusta titula niti nezakonita uzurpacija.
[[Hrvatski vladari#Bosanski banovi|Bosanski banovi]] prikazuju se, uza sve svoje nastojanje za slobodom, kao [[vazal]]i ugarsko-hrvatskih kraljeva. Vrlo je poučna listina iz godine 1163., kojom ugarsko-hrvatski kralj [[Stjepan IV., hrvatsko-ugarski kralj|Stjepan IV.]] potvrđuje izvjesne privilegije "pred velikašima (svog) kraljevstva", medu kojima najprije nabraja izvjesne nadbiskupe i biskupe, a onda na prvom mjestu među svjetovnim knezovima hrvatskog bana Beloša, pa palatina Tomu, zatim dvorskog kneza Broku, pa [[Ban Borić|bosanskog bana Borića]], te velikaše Hadrijana, Henrika itd.<ref>Tkalčić, Mon. hist. Eccl. zagrabien., I., 3</ref> Dakle Borić nije samostalan vladar Bosne, već vazal ugarsko-hrvatskog kralja i velikaš [[Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo|Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva]], a tim istim Bosna je samo dio toga kraljevstva, jer je nekad bila sastavnim dijelom Hrvatske. Zato upravo i šalje [[Kulin ban]] svog [[Stjepan Kulinić|sina Stjepana]] u Ugarsku, da se pred kraljem odreče [[Crkva bosanska|patarenstva]] ispred cijele Bosne, makar da su se patarenski glavari pred papinskim legatom i banom na Bilinu polju kod današnje Zenice 8. travnja 1203. odrekli bogomilstva i ispovjedili [[Katoličanstvo u Hrvata Bosne i Hercegovine|katoličku vjeru]]. Kralj [[Bela III.]] strogo nalaže svom vazalu Kulinu pod prijetnjom globe od 1.000 srebrenih maraka, da ne smije štititi patarena u Bosni.<ref>Theiner, Mon. slav. mer., I., 22</ref>
Sam ban [[Matej Ninoslav]] priznaje svoju ovisnost o ugarsko-hrvatskom kralju, kad daje, da kralj u njegovoj prisutnosti godine 1244. ne samo potvrđuje nego i nanovo poklanja one posjede u Vrhbosni, [[Usora i Soli|Solima i Usori]] itd., koje je već prije Ninoslav darovao bosanskom biskupu.<ref>cit. djelo, I., 297-298</ref> Tako razlog naslova "kralj Rame (Bosne)" u titulaturi ugarsko-hrvatskih kraljeva postaje razumljiv. Tim istim je dokazano, da je Bosna bila sastavnim dijelom [[Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo|Ugarsko-Hrvatskog]] i ranije [[Hrvatsko Kraljevstvo|Hrvatskog Kraljevstva]].<ref name="Kruno" />
Zanimljivo je čuti i glas jednog starog ''Bošnjaka'', fra [[Nikola Lašvanin|Nikole Lašvanina]], glasovitog ljetopisca sa početka 13. stoljeća:<ref>Jelenic, Kultura i bos. franjevci, I., 72</ref>
{{citat2|Bela, drugi toga imena kralj ugarski, Slip(i) imenovan, sin Alme hercega, komu je stric njegov Koloman učinio oči izvaditi, sveto i pravedno vlada. On i zadobi Ramu u gornjoj harvatskoj zemlji,koja se sada Bosna imenuje, i zato svi njegovi namisnici zovu se kralji Rame to jest Bosne.}}
== Samostalna bosanska država ==
Line 63 ⟶ 86:
Drugi nijedan od bosanskih kraljeva nije mogao biti pokopan u toj crkvi. Kralj [[Stjepan Dabiša]] umro je 8. rujna 1395. u Sutjesci i bez sumnje bio je pokopan u tamošnjoj franjevačkoj crkvi, koja se nazivala Banov dvor (lat. ''Curia Bani''). Kralj Stjepan Ostoja i njegov sin [[Stjepan Ostojić]] nisu mogli biti pokopani u crkvi sv. Nikole u Milima, jer su umrli kao svrgnuti kraljevi i njihov pokop u kraljevskoj grobnoj crkvi ne bi dopustio tadašnji kralj [[Tvrtko II. Kotromanić|Tvrtko II.]] Ovaj je umro 1443. u Sutjesci i morao je biti pokopan u mjesnoj franjevačkoj crkvi, napose, jer je već prije te godine bila porušena crkva sv. Nikole u Milima s vladarskim grobnicama. Prema franjevačkoj predaji u sutjeskoj crkvi pokopan je i kralj [[Stjepan Tomaš]]. Zadnjega bosanskog kralja [[Stjepan Tomašević|Stjepana Tomaševića]] sultan [[Mehmed II. Osvajač]] dao je posjeći pod [[Jajce]]m i on je bio tu pokopan.<ref name="Domo" />
=== Pisac Halkokondiles ===
Laonik Halkokondyles (1432. - 1490.), rodom Grk iz Atene, bio je učen [[humanizam|humanist]] i dobar poznavalac prilika svoga doba na Balkanu i u turskom carstvu. Napisao je suvremenu Povijest Turske na osnovu onoga, što je sam vidio, a djelomično i prema pisanim izvorima. Osim grčkoga govorio je turski, a kako se čini, poznavao je i slavenske jezike: bugarski, srpski i [[hrvatski]]. Njegova je slaba strana vremenoslovlje, on naime rijetko spominje godine i dane, a i onda, kada ih navodi, nije u tome uvijek pouzdan. Inače, on je istinoljubiv, nepristran i dobro obaviješten o stvarima, o kojima piše.<ref name="Domo" />
Halkokondyles u svom djelu više puta spominje Bosnu i narod, koji u njoj živi. Prema njemu Slaveni se na Balkanu dijele u tri različita naroda: Bugare, Srbe i [[Hrvati|Hrvate]], koje on prema tadašnjem humanističkom običaju naziva starim klasičnim imenima: Mezeji, Tribali i [[Iliri]].<ref name="Domo" /> Halkokondyles ime Tribala, pa i Ilira, negda uzimlje u širokom značenju tako, da tim imenima označuje sve [[Južni Slaveni|južne Slavene]] uopće.<ref name="Domo" /> Ali kada pobliže i stvarno govori o hrvatskim i srpskim vladarima, pokrajinama i mjestima, tada on uvijek Srbe nazivlje Tribalima, a Hrvate Ilirima.<ref name="Grk">Chalcocondiles L.,: "Historiae (de rebus turcicis)", u "Corpus scriptorum historiae byzantinae 48", Bonn, 1843.</ref> Prema Halkokondilesu Tribali i Iliri, dotično Srbi i Hrvati, su dva različita slavenska naroda, koje dijeli rijeka Dorobica, pod kojom, izgleda, jedanput razumijeva rijeku Dubravu (Dobre), koja je u 15. stoljeću dijelila Mačvu od srpskih zemalja, a drugi put rijeku [[Drina|Drinu]].<ref name="Domo" />
U svakom slučaju ta je razdiobna granična rijeka ležala istočno od grada [[Bobovac|Bobovca]]. Po Halkokondilesu Iliri,<ref name="Grk" /> tj. Hrvati, žive zapadno od Drine do Jadranskoga mora, koje on po tadašnjem običaju zove Jonsko more, te od Dubrovnika do Istre. [[Srednjovjekovna bosanska država|Sva Bosna]] neposredno prije njezina pada pod Tursku i za vrijeme zaposjednuća bila je naseljena isključivo Ilirima, naime narodom istovjetnim s onim, koji je tada živio u današnjoj Dalmaciji do Istre, a to znači Hrvatima. [[Zahumlje|Zemlje]] [[Sandalj Hranić Kosača|Sandaljeve]],<ref name="Grk" /> kako Halkokondyles zove široku oblast, kojom je u njegovo vrijeme vladao [[Stjepan Vukčić Kosača|herceg Stjepan]], sinovac i nasljednik Sandaljev, smješta on u [[Ilirik]]. U toj zemlji živi isti narod, kao onaj uz dalmatinsku obalu do Istre, a to su bili Hrvati.
Bosanskoga kralja [[Stjepan Tomašević|Stjepana Tomaševića]] (1461. - 1463.) Halkokondyles zove kraljem Ilira,<ref name="Grk" /> tj. Hrvata, jer je Stjepan stvarno vladao većim dijelom tadašnjih hrvatskih zemalja. On dapače veli, da neki u njegovo vrijeme Ilire nazivlju Bošnjanima, a to radi toga, što je u Bosni stolovao kralj, koji je imao u svojoj državi većinu Ilira, tj. Hrvata. Svjedočanstvo Halkokondilesovo ima posebnu vrijednost, jer ono opisuje [[Etnička povijest Bosne i Hercegovine (knjiga)||etničko stanje Bosne]] neposredno prije pada pod Tursku, s kojom dolazi u zemlju jak priljev stranoga narodnoga življa.<ref name="Domo" />
== Unutarnje poveznice ==
| |||