Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci: razlika između inačica

 

Nakon dugotrajnih priprema, nakon dvogodišnje gradnje i nestrpljiva iščekivanja konačno je osvanuo [[3. listopada]] [[1885]]., dan otvorenja novoga Općinskog kazališta (''Teatro Comunale''). Za taj su svečani trenutak pomno pripremane i dvije velike opere, još neizvođene u gradu Rijeci: bile su to raskošno opremljene [[Giuseppe Verdi|Verdijeva]] [[Aida]] i [[Amilcare Ponchielli|Ponchielli]]jeva [[La Gioconda|Gioconda]]. Toga su dana prvi posjetitelji, brojni gosti i uzvanici mogli uživati u impozantnom kazališnom zdanju, remek djelu arhitekture svoga doba koje im se predstavilo u svoj svojoj ljepoti i veličini, čije je figuralne plastike i ornamentalne radove izradio poznati venecijanski kipar [[August Benvenuti]] a stropne slike slikar [[Franz Matsch]] u suradnji s još poznatijom braćom [[Gustav Klimt|Gustavom]] i [[Ernest Klimt|Ernestom Klimtom]], operama kojima je ravnao maestro [[Gaetano Cimini]], gdje su zabljesnula već znana i omiljena pjevačka imena - [[Medea Borelli]], [[Clotilde Sartori]] i [[Mary Guttemberg]], no i u pravom tehnološkom čudu svoga vremena : prvoj električnoj [[žarulja|žarulji]] i prvom [[telefon]]u u gradu postavljenima upravo u teatru!

 

U svojoj je bogatoj povijesti riječko kazalište nekoliko puta mijenjalo svoj naziv: nakon Općinskog (Teatro Comunale), Kazalište je [[1913]]. godine preimenovano u Teatro Verdi prema najvećem talijanskom opernom skladatelju što je i bio logičan izbor, jer je od samog začetka djelovanja kazališta njegova osnovna namjena bila, a to je kasnije potvrdio i afinitet riječke publike, prije svega operni teatar. No, simptomatična je, a povijesno-političkim okolnostima uvjetovana činjenica, da hrvatska riječ ni hrvatski kazališni umjetnici nisu imali pristupa teatru, i to sve do potkraj [[1945]]. godine kada je, po uzoru na slične stalne nacionalne domaće i inozemne kazališne institucije, dakle za razliku od dotadašnjeg "teatra stagione", osnovano stalno Narodno kazalište u Rijeci, i to sa Hrvatskom dramom, Talijanskom dramom te Operom i baletom. [[4. siječnja]] [[1946]]. imenovana je i prva uprava na čelu s intendantom dr. [[Đuro Rošić|Đurom Rošićem]], direktorom Opere i baleta [[Slavko Zlatić|Slavkom Zlatićem]], direktorom Hrvatske drame [[Ivan Cunt|Ivanom Cuntom]], direktorom Talijanske drame [[Tulio Fonda|Tuliom Fonda]] i članom uprave [[Osvald Ramous|Osvaldom Ramousom]]. Ubrzo je slijedio još jedan povijesni datum za Kazalište, a to je da se po prvi put na njegovoj sceni, 20. listopada [[1946]]. igrala predstava na [[Hrvatski jezik|hrvatskome jeziku]]! Bila je to [[Dubravka]] [[Ivan Gundulić|Ivana Gundulića]], u režiji dr. [[Matko Fotez|Matka Foteza]] i s [[Marija Crnobori|Marijom Crnobori]] u ulozi Dubravke. Uskoro je uslijedila i prva predstava Opere i baleta - [[Ivan Zajc|Zajčev]] [[Nikola Šubić Zrinski (opera)|Nikola Šubić Zrinjski]], kojom je 2. studenog [[1946]]. ravnao [[Boris Papandopulo]], a naslovnu ulogu pjevao [[Milan Pichler]]. Prva predstava Talijanske drame - [[Carlo Goldoni|Goldonijev]] [[Il burbero benefico]], izvedena je [[26. studenog]] [[1946]].

Godine [[1953]]. kazalište dobiva novo ime prema još jednome skladatelju, no ovoga puta najvećem hrvatskome, još uz to i slavnome sugrađaninu - [[Ivan Zajc|Ivanu Zajcu]] koji je još [[1857]]. na riječkoj opernoj sceni ravnao Verdijevim [[Nabucco]]m i postavio na nju više novih Verdijevih djela, a [[1860]]. napokon postavio i vlastitu operu [[Amelija|Ameliju]], dočekanu s burnim oduševljenjem sugrađana, koji su slavili i djelo i mladoga maestra.

 

== Nagrade ==