Pravopis hrvatskoga jezika: razlika između inačica

{{glavni|Povijest hrvatskih pravopisa}}

U predstandardizacijsko vrijeme hrvatskoga jezika objavljeno je sedam [[hrvatski pravopis|hrvatskih pravopisnih]] djela, prvo je ono Rajmunda Džamanjića iz [[1639.]] godine koje spominje [[Tomo Maretić]] u svojoj Istoriji hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima iz 1889. godine,<ref>[[Tomo Maretić]], Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima, 1889., str. XII</ref> zadnje je ono Josipa Partaša iz 1850. godine. Na osnovama Gajeve i Vukove reforme, te Kušarovog ''Nauka o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga'' izdaje [[Ivan Broz]] 1892. godine svoj [[Hrvatski pravopis (1892.)|Hrvatski pravopis]]", kojim se pravopis hrvatskoga jezika vraća fonološkoj praksi nakon kraćeg Gajevog izleta s morfonološkim pravopisom. Pogrešno je hrvatski pravopis smatrati jednoznačno fonološkim, shvatio je to još Ivan Broz<ref>[[Lada Badurina]], Kratka osnova hrvatskoga pravopisanja, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1996., str. 51</ref> u njegovom se pravopisu naime morfonološko načelo redovito provodi na granicama riječi, d ne prelazi u t ispred s i š, ali i ispred c, č i ć u riječima ''nadcestar'' i ''nadčovječni''.<ref>[[Lada Badurina]], Kratka osnova hrvatskoga pravopisanja, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1996., str. 52</ref><ref>[[:s:Sadržaj:Ivan Broz Hrvatski pravopis 1893.djvu|Sadržaj:Ivan Broz Hrvatski pravopis 1893.djvu]]</ref> Broz izdaje godinu kasnije (1893.) drugo izdanje svoga pravopisa i umire te iste godine u 42. godini života. Uz manja dotjeravanja Hrvatski pravopis sad autora I. Broz (postumno) i [[Dragutin Boranić|Dragutin Boranića]] doživljava još četiri izdanja: 1904., 1906., 1911. i 1915. godine. Poslije Prvoga svjetskoga rata Hrvati ulaze sa Srbima i Slovencima u novu državu, te novi pravopis sad ima jednog autora (D. Boranić) te novo ime: "Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika", te doživljava 11 izdanja od 1921. do 1951. godine. Ministarstvo prosvjete Kraljevine SHS objavljuje 1929. godine "Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole Kraljevine S.H.S." kojim se žele ukloniti razlike između Boranićeva pravopisa i Belićeva ''Pravopisa srpskohrvatskoga jezika'' objavljenoga u Beogradu 1923. godine, tako da se kao zajednička rješenja prihvate riječi i pravila iz Belićeva srpskog pravopisa.<ref>[[Marko Samardžija]], Hrvatski jezik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993., str. 8</ref> Kako se u Kraljevini (od 1931.) Jugoslaviji dio knjiga u nakladi [[Hrvatska seljačka stranka|HSS]]-a tiskao pisan morfonološkim pravopisom, nakon kraćeg vremena izvjesnog ujednačavanja pravopisa (u predstandardno doba postojale su četiri grafije (ili pet): slavonska, kajkavska, dubrovačka i čakavska<ref>[[Lada Badurina]], Kratka osnova hrvatskoga pravopisanja, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1996., str. </ref>) na dva, većinski Broz/Boranićev i manjinski morfonološki, sad opet imamo tri pravopisa, dva fonološka i jedan morfonološki.<ref>Marko Samardžija, Hrvatski jezik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993., str. 9</ref> Osnivanjem Banovine Hrvatske vraća se raniji Boranićev pravopis. NDH je jezična pitanja regulirala zakonima, vratila je [[Korienski pravopis|morfonološki pravopis]] i 1942. godine objavljen je pregled pravopisnih pravila "Koriensko pisanje" [[Bratoljub Klaić|A.B. Klaića]] te 1944. godine potpun Hrvatski pravopis autora F. Cipre i A.B. Klaića. Kraj Drugoga svjetskoga rata donosi nove promjene, vraća se Boranićev pravopis koji dobija zadnja dva izdanja (1947. i 1951. godine), te 6 godina nakon [[Novosadski dogovor|Novosadskog dogovora]] 1960. godine izlazi "Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika" u Zagrebu ijekavicom na latinici, u Beogradu ekavicom na ćirilici, u izdanju [[Matica hrvatska|Matice hrvatska]] i Matice srpske. Novosadski dogovor pretvorio se u sredstvo za opravdavanje jezične neravnopravnosti i za nametanje srpskog književnog jezika ekavskog tipa.<ref>[[:s:Izjava Matice hrvatske - Novosadski dogovor odbačen|Izjava Matice hrvatske u Zagrebu, 16. travnja 1971., Jezik, 1971., br.5, str. 138]]</ref> Toj izjavi prethodi [[Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika]], te je Matica hrvatska potaknula izradu novog pravopisa što su radili [[Stjepan Babić]], [[Božidar Finka]] i [[Milan Moguš]]. Njihov je pravopis u listopadu 1971. dobio pozitivne ocjene recenzenata [[Ljudevit Jonke|Jonkea]] i [[Radoslav Katičić|Katičića]] te je mjesec dana kasnije (u studenome 1971.) dobio preporuku oba ocjenitelja za objavu, no umjesto objave već tiskani arci završili su tvornici papira kao stari papir, uvezano je 600 primjeraka s naznakom "samo za internu uporabu" pa je objavljen 1972. i 1984. u Londonu i stoga je dobio ime [[Londonac|Londonac]].<ref>[[Ivo Pranjković]], "Hrvatski jezik od godine 1945. do 2000." u zborniku Hrvatski jezik u XX. stoljeću, Matica hrvatska, 2006. str. 42</ref> Kako je pravopis iz 1960. odbačen, nastali pravopisni vakuum po direktivama drugova iz SKH (iz Republičkog komiteta za prosvjetu, kulturu fizičku i tehničku kulturu, Komisije CK SKH za idejni i teorijski rad i novoosnovane Komisije za jezična pitanja<ref>Ivo Pranjković, "Hrvatski jezik od godine 1945. do 2000." u zborniku Hrvatski jezik u XX. stoljeću, Matica hrvatska, 2006. str. 47</ref>) trebali su otkloniti "marksistički orijentirani lingvisti" [[Vladimir Anić]] i [[Josip Silić]].<ref>Ivo Pranjković, "Hrvatski jezik od godine 1945. do 2000." u zborniku Hrvatski jezik u XX. stoljeću, Matica hrvatska, 2006. str. 46</ref> Njihovo djelo pod nazivom "Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika" objavljeno je 1986. godine, i u Hrvatskoj je uglavno dobro primljen,<ref>Ivo Pranjković, "Hrvatski jezik od godine 1945. do 2000." u zborniku Hrvatski jezik u XX. stoljeću, Matica hrvatska, 2006. str. 46</ref> iako se radi o nekoj vrsti bastarda između Novosadskog pravopisa i Hrvatskog pravopisa (Broz/Boranić/Londonca). U neovisnoj Hrvatskoj izlazi 1990. pretisak Londonca te izdanje Hrvatskog pravopisa iz 1994. godine istih autora (Babić, Finka, Moguš) dobiva odobrenje za školsku uporabu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa. [[Hrvatski školski pravopis]] izlazi 2005. godine te dobiva preporuku kojom se odobrava za školsku uporabu, slijede drugo, treće i četvrto izdanje 2008., 2009. i 2012. godine koja sva osim preporuke Ministarstva na prvoj stranici nose tekst "usklađen sa zaključcima [[Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika|Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika]]". Poslije 1990. godine izlaze još dva pravopisa osim novih i dorađenih izdanja u tradiciji Broz/Boranić/Londonac, Anić i Silić 2001. godine izdaju Pravopis hrvatskoga jezika koji nije bitnije odstupio od svog prethodnika; Matica hrvatska objavljuje 2007. godine svoj Hrvatski pravopis autora [[Lada Badurina|Badurina]], [[Ivan Marković|Marković]], [[Krešimir Mićanović|Mićanović]] (2008. drugo izdanje) te time su na tržištu tri pravopisa. Iako je jedan od njih službeni, ponavlja se situacija slična onoj od prije 80-ak godina u kojoj postoje tri fonološka pravopisa te malobrojni zagovornici morfonološkog pravopisa. U ožujku 2013. najavljen je i novi pravopis [[Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje|Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje]].<ref>[http://ihjj.hr/novost/dovrsen-hrvatski-pravopis-instituta-za-hrvatski-jezik-i-jezikoslovlje/36/ Dovršen Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje], pristupljeno 25. ožujka 2013.</ref>

 

== Slovopis ==