Anglikanstvo: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Nema sažetka uređivanja
Redak 3:
== Nastanak ==
 
Anglikanstvo je službeno nastalo odcjepljenjem crkve u Engleskoj od Rima 1534. godine, donošenjem "Act of Supremacy" kojim je engleski parlament proglasio kralja [[Henrik VIII.|Henrika VIII.]] za najvišeg vjerskog poglavara u Engleskoj i odrekao poslušnost autoritetu Pape .<ref>[http://www.parliament.uk/about/living-heritage/transformingsociety/private-lives/religion/collections/common-prayer/act-of-supremacy/ Službene stranice Parlamenta UK "Act of Supremacy" 1534. (scan)] pristupljeno 6.1.20132014. {{engl}}</ref> <ref>[http://www.britainexpress.com/History/tudor/supremacy-henry-text.htm "Henry VIII 's Act of Supremacy (1534)" (transkripcija)], pristupljeno 6.1.2014. {{engl}}</ref>
 
U narednim desetljećima prihvatili su anglikanci znatneu dijeloveznatnoj mjeri protestantsku teologiju. Međutim nije prihvaćanje protestantske teologije bilo posvemašnje, te anglikanci sami doživljavaju da su "na pola puta" između [[Katoličanstvo|katoličanstva]] i [[Protestantizam|protestantizma]].
 
== Ekleziologija ==
 
[[Ekleziologija|Ekleziološki]] anglikanstvo je ustrojeno na episkopalni način (od [[Starogrčki jezik|starogrč.]] "episkopos" - biskup), to jest uređenje Crkve počiva na ustanovi biskupa - jednako kao što je to slučaj kod [[Katolička Crkva|katolika]] i [[Pravoslavlje|pravoslavnih]]- te se nastoji očuvati [[Apostolska sukcesija|apostolsko nasljedstvo]]. Ovo je nasljedstvo često osporavano od strane [[Katolička Crkva|Katoličke Crkve]]: naime nije niti jedan biskup nakon svrgavanja katoličke kraljice [[Marija Tudor|Marije Tudor]] 1558. god. htio prihvatiti vrhovništvo kraljice [[Elizabeta I.|Elizabete I.]] nad Crkvom i ponovno odvajanje Engleske od Rima, izuzev umirovljenog opata [[Anthony Kitchin|Anthonya Kitchina]], starog preko 80 godina; nakon što su svi katolički biskupi razvlašteni<ref>[http://books.google.hr/books?id=3RKmyA2sr8UC&pg=PA12&lpg=PA12&dq=marian+bishops+elizabeth+i.&source=bl&ots=yp9a1U5eRx&sig=3UYk33HpbWoJ3Qwu3goj8FGQ8lg&hl=en&sa=X&ei=QdzKUp2pLJHJswb_k4HADA&ved=0CFkQ6AEwBg#v=onepage&q=marian%20bishops%20elizabeth%20i.&f=false "Elizabeth I and Religion 1558-1603"] Susan Doran, Rutledge 2002., str. 12 {{engl}}</ref>, A. Kitchin - kraljica je pozvala na zaređenje još nekoliko biskupa, ali katolici osporavaju da li su ti ikada došli na orinaciju -je pod ne posve jasnim okolnostima zaredio nekolicinu kalvinistički orijentiranih teologa, među kojima je bio i Matthew Parker, kojega je kraljica odabrala da zauzme najvišu službu nadbiskupa od Canterburrya. Obzirom da kalvinisti (a pretpostavlja se da su teolozi koje je A. Kitchin rukopoložio bio kalvinisti), zapravo ne vjeruju u apostolsku sukcesiju, te da je korišten jedan protestantski ritual rukopolaganja u čijem se tekstu uopće i ne spominje da bi posrijedi bilo rukopolaganje za biskupa (sukladno protestantskoj teologiji, koja ne poznaje ni poseban svećenički red, niti biskupski red), katolici smatraju da je time apostolska sukcesija prekinuta.<ref>[https://www.catholicculture.org/culture/library/view.cfm?recnum=6298 "Leo XIII's Decision on Anglican Orders: The Intrinsic Argument"], Paul R. Rust, O.M.I., "CatholicCulture", pristupljeno 6.1.2014. {{engl}}</ref>
[[Ekleziologija|Ekleziološki]] anglikanstvo se očituje u episkopalnom uređenju, to jest biskupskom ustrojstvu Crkve, koje nastoji očuvati apostolsko nasljedstvo (često osporavano od strane [[Katolička Crkva|Katoličke Crkve]]), a ostvaruje se u [[sinod]]alnom upravljanju zajednicom. Na taj se način očituje vidljivo jedinstvo unutar Anglikanske zajednice.
 
Odbijajući validnost zaključaka sadržanih u buli pape Lava XIII. ''Apostolicae Curae'' o nevaljanosti anglikanskih zaređenja iz 1896. godine <ref>[http://www.papalencyclicals.net/Leo13/l13curae.htm ''Apostolicae Curae''], o nevaljanosti anglikanskih zaređenja, bula Lava XIII. iz 1896. godine</ref>, anglikanci su na obodu pažnje javnosti nastojali definitivno razriješti katoličke prigovore tako da na ordinacije svojih biskupa kao surukopolagatelje pozivali biskupe [[Starokatolička Crkva|Starokatoličke Crkve]], kojima katolici ne osporavaju validnu apostolsku sukcesiju.<ref>[http://philorthodox.blogspot.com/2009/06/old-catholic-consecrators.html "The Old Catholic Consecrators"] "philorthodox", The Right Reverend Chandler Holder Jones, SSC, 13.6.2009. {{engl}}</ref>
 
Engleska crkva ("Church of England") je u službenoj uniji sa državom, te je engleska kraljica službeni šef te vjerske zajednice.
Line 15 ⟶ 17:
== Liturgija ==
 
Drugi važan element anglikanstva sastoji se u brizi za [[liturgija|liturgiju]], koja se očituje u odobravanju i izdavanju liturgijskih knjiga koje se imaju koristiti u bogoslužju. Ove liturgijske knjige imaju osobitu važnost budući da se iz njih iščitavaju i teološka uvjerenja. Anglikanstvo, naime, nije vođeno službeno strukturiranim crkvenim Učiteljstvom (zapoput razlikuonoga odu [[katoličanstvo|katoličanstvakatoličanstvu]]), niti se pozivalo na određene teologe kao utemeljitelje ili izričaje vjere koji bi bili različiti od simbola vjere prvih [[ekumenski sabor|ekumenskih sabora]] (za razliku od [[protestantizam|protestanata]]). Stoga je u anglikanstvu Knjiga zajedničke molitve (eng. ''Book of Common Prayer'') postala izvorištem i vodstvom teologije i prakse. Tako se anglikanstvo poziva na pravilo »''lex orandi, lex credendi''« (zakon molitve je zakon vjerovanja), prema kojem odobreni molitveni tekstovi izriču i glavne postavke vjere.
 
== Teološki nauk ==
 
Treći element anglikanstva je njegov teološki nauk koji se crpi iz povijesnih dokumenata i teologije koju su razvile velike osobe unutar anglikanstva. Taj se razvoj događao u stalnoj napetosti između radikalnijih protestanata s jedne strane, i Katolika[[Anglo-katolicizam|Anglo-katolika]] s druge. U takvom ozračju nastajale su molitvene knjige, kao i dokument poznat kao ''Tridest i devet članaka o religiji'' iz [[1604]]. Oni, premda neobvezujući, ipak postaju temelj anglikanstva, što još više potvrđuju utjecajni rani teolozi poput Richarda Hookera, Lancelota Andrewesa, Johna Cosina i drugih.
 
Na jednoj od [[Lambetska konferencija|Lambetskih konferencija]], onoj održanoj [[1888]]., a koja se poziva na konferenciju Episkopalne Crkve u SAD-u iz [[1886]]., određena su četiri načela koja su imala dovesti do zbližavanja s [[Rimokatolička Crkva|Rimokatoličkom]] i [[Pravoslavna crkva|pravoslavnim crkvama]]. No, popratni plod toga nastojanja bilo je i postavljanje zajedničkog nazivnika za sve anglikanske crkve. Ova četiri načela su:
Line 42 ⟶ 44:
* [[Istočne pravoslavne crkve]]
 
==Izvori==
 
{{Izvori}}
 
{{Portal Kršćanstvo}}