Wikipedija

Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina: razlika između inačica

Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
m Slika Dolina_heroja-Spomenik-Tjentiste2.JPG je uklonjena jer ju je na Commonsu obrisao INeverCry
Nema sažetka uređivanja
Redak 25:
Budući da je Bosna i Hercegovina bila središnja jugoslavenska republika, da je strateški vrlo povoljno smještena, da je Srbima bila itekako vazna kao spoj sa Srbima u Hrvatskoj i da je, napokon, budući bogata rudama (ugljen, željezo, šume, rijeke), bila predodređena za vojnu i tešku industriju, za [[Obrana|odsutnu obranu]] u slučaju napada izvana, ali i kao "talionica naroda" i kultura, kao prototip buduće, [[SFRJ|socijalističke Jugoslavije]], doslovce "Jugoslavija u malom".
 
U tom je razdoblju, [[Bosna i Hercegovina]] bila trostupanjski piramidalno ustrojena: privilegirana klasa, s neprijepornom dominacijom od policije do naobrazbe i gospodarstva su bili [[Srbi]], što zahvaljujući svojoj relativnoj brojnosti, "zasluzi" stradanja u [[NDH]] (još pojačanom manipulacijom statistikama), premoći u komunističkom aparatu, kao i ulozi produžene ruke beogradskog centralizma svojih sunarodnjaka. Četnici su potkraj rata prešli pretežito u partizane i tako se spasili. Iz BiH su brojni Srbi političkim odlukama preseljeni u Vojvodinu, a naseljavani su Srbi i Crnogorci kao učitelji, profesori, policajci, političari i voditelji vojne industrije u koju se Hrvati nisu rado primali kao nepodobni. [[Srbi u Bosni i Hercegovini]] su sustavno nametali svoj jezik i ćirilicu, a potiskivali [[hrvatski jezik]] kao i pismo latinicu. I u vojnim garnizonima su časnici bili naseljeni Srbi i Crnogorci i tako se pomalo mijenjala nacionalna struktura pučanstva.
 
Na drugom mjestu su dolazili [[Bošnjaci|bosanskohercegovački Muslimani]], koje je vlast podupirala kao nositelje državnih struja u [[BiH]] i protutezu srpskim i hrvatskim nacionalnim ideologijama koje su uključivale BiH kao dijelove svojih nacionalnih država, te kao visokonatalitetna skupina koja je, odričući se mnogih orijentalno-islamskih zasada, ipak dobro došla kao most prema islamskim zemljama u [[Pokret nesvrstanih|Pokretu nesvrstanih]]. Kako bi se to postiglo, moralo se s Bosnom i Hercegovinom upravljati iz [[Beograd]]a, izravno iz Centralnog komiteta [[KPJ]] s Titom na čelu. [[Bošnjaci|Muslimanima]] nije dano pravo naroda pa su mnogi kao i brojni Hrvati likvidirani, zatvarani, proganjani ili zbog toga što su “služili” [[NDH]], ili zbog toga što su nešto posjedovali, ili bili politički nepodobni. Poslije, uz zahvalnost komunističkoj Jugoslaviji koja im je priznala status nacije, te uspješnu indoktrinaciju kojom su "uspjeli" zaboraviti svoje masovno sudjelovanje u oružanim snagama [[NDH]] i visok natalitet, [[Bošnjaci|bosanskohercegovački Muslimani]] su postali faktor broj 2. u [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]] i jedni od najžešćih pristaša jugoslavenske države.
[[Datoteka:Ploča-ubijeni_fratri-ŠB4766.jpg|mini|desno|[[Hercegovački franjevački mučenici|Pobijeni hercegovački franjevci]]]]
[[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvati]], kao najmalobrojniji i najsumnjiviji element, nosili su stigmu "reakcionarnog" [[Katoličanstvo|katoličkog]] naroda, optuživani za genocide i brutalnosti [[NDH]] (od kojih su [[Bošnjaci|Muslimani]] dobrohotno ekskulpirani, a [[Srbi]] su, kao glavni komunistički krvnici još uživali privilegije zločina), podnijeli su sudbinu građana drugoga reda. Većina onih koji su bili u vojsci Nezavisne Države Hrvatske bila je pobijena, a preživjelima je u praksi dano do znanja kako su narod drugog reda. Osobito se nova vlast žestoko okomila na intelektualce, poglavito Hrvate, na bivše članove Hrvatske seljačke stranke, te na svećenstvo, poglavito [[Katoličanstvo u Hrvata Bosne i Hercegovine|rimokatoličko]]. Tako su tijekom rata i neposredno po njegovu završetku, četnici i partizani likvidirali u Bosni i Hercegovini bez suđenja [[Stradanje crkvenih osoba u ratu u Bosni i Hercegovini#Rat od 1941. - 1945.|221 svećenika]] i [[Drinske mučenice|redovnika]], a samo u Hercegovačkoj provinciji [[Hercegovački franjevački mučenici|ubili su 66 franjevaca]]. Stalno sumnjičeni i policijski proganjani, njihova etnička područja svjesno gospodarski zanemarivana, prisiljavani na emigraciju (od ekonomskih emigranata iz [[BiH]], [[Hrvati]], koji su činili oko 1/5 stanovništva, davali su preko 2/3 emigranata), uz potiskivanje [[Hrvatski jezik|hrvatskog jezika]] i nametanje srpskog, od školstva do medija, Hrvati su bili posebno podvrgnuti totalitarnom policijskom režimu, sve s ciljem depopulacije i eliminiranja hrvatskog naroda kao "kanceroznog" elementa koji priječi ostvarenje stvarnog socijalističkog društva u Bosni i Hercegovini. [[Demografske promjene Hrvata u BiH u razdoblju druge Jugoslavije| Za vrijeme druge Jugoslavije]], po popisima [[1953.]] - [[1991.]] [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvati]] su od 23,00 % pučanstva Bosne i Hercegovine pali na 17,30 % (iako se njihov sveukupan broj povećao)
 
Dakle, provodila se sustavno “jugoslavizacija”, a zapravo srbizacija Bosne i Hercegovine, ali su se javljali i unutarnji otpori, poglavito u krajevima gdje su bili brojniji Hrvati i muslimani. Hrvati su postali nacionalno svjesniji i okretali se sve više prema svojoj matičnoj republici, [[SR Hrvatska|Hrvatskoj]]. Muslimani su iškolovali svoju inteligenciju, koja je nastojala izaći iz zrvnja srpsko-hrvatskih protimbi i dobila status ravnopravnog naroda. U takvim je prilikama [[Bosna i Hercegovina]] dočekala raspad [[SFRJ|Jugoslavije]].<ref name="Marijan">[http://www.nsf-journal.hr/issues/zbornik_s1/marijan.htm Nacionalna sigurnost i budućnost sv.1/2001.] Davor Marijan: Rat u Bosni i Hercegovini ili nepodnošljiva lakoća "povjesničarenja" </ref>
 
== Narodnooslobodilački rat ==
Line 46 ⟶ 39:
Potkraj [[Drugi svjetski rat u Bosni i Hercegovini|II. svjetskog rata, od 1944. do 1945.]] godine, kad se raspravljalo u partijskom vodstvu o federalnom ustrojstvu druge Jugoslavije, pokušali su srpski komunisti dobiti u sastav Srbije osim Vojvodine i Bosnu i Hercegovinu po načelu relativne većine stanovništva (oko 44 posto). Na hrvatskoj strani se na temelju povijesnih prava razmišljalo da bi, ako je već Vojvodina ušla u sastav Srbije, Bosna i Hercegovina treba biti u sastavu Hrvatske. Bilo je i prijedloga podjele kao u doba [[Banovina Hrvatska|Banovine Hrvatske]] 1939. godine na hrvatski i srpski dio, ali se tome protivila muslimanska većina, koja je predlagala kompromisno rješenje o Bosni i Hercegovini, kao autonomnoj jedinici, a to znači posebnoj republici. Tome se mišljenju pridružio i [[Josip Broz Tito]] i tako je Bosna i Hercegovina, na temelju svojih povijesnih i etničkokulturoloških posebnosti postala posebna republika.
 
Bila je to jedina republika u drugoj Jugoslaviji, koja nije imala svoj matični narod, nego dva konstitutivna naroda: Srbe i [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvate]]. Muslimani su se mogli po [[Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 1948.|popisu pučanstva 1948.]] upisati kao Srbi ili Hrvati, a 1953. i kao “[[Jugoslaveni]]-neopredijeljeni”. Dakle, muslimanima koji su bili pripadnici islamske vjeroispovijesti, nije se još tada davao status nacije, nego se, zbog njihova slavenskog podrijetla i jezika, smatralo kako vjersko obilježje nije bitno te se forsiralo njihovo srpstvo, manje hrvatstvo, a najčešće kompromisno jugoslavenstvo.
 
=== Promjena granica ===
 
Ustrojavanjem Bosne i Hercegovine kao posebne republike i uvođenjem federalizma, [[Komunistička partija Jugoslavije]] je smatrala kako je nacionalno pitanje riješeno. Podjelu Jugoslavije na republike i određivanje njihovih granica smatrali su vladajući komunisti samo privremenim i formalnim pitanjem. Pri određivanju granica Bosne i Hercegovine, partijsko se vodstvo držalo povijesnog, a ne etničkog načela. Doslovce, oba su ta načela primjenjivana na štetu [[Hrvati Bosne i Hercegovine|hrvatskog naroda]]. Kad je Hrvatskoj oduzeto područje [[Srijem]]a sa Zemunom kao i [[Boka kotorska|Boke kotorske]], tada se uzimalo u obzir etničko nacelo, a kad je bila u pitanju Bosna i Hercegovina, onda povijesno.
[[Datoteka:Ragusa hr.png|mini|[[Dubrovačka Republika|Dub. Rep.]], omeđena Neumom i Sutorinom]]
Tako se i moglo dogoditi da su općine u [[Hercegovina|zapadnoj Hercegovini]], koje su imale gotovo stopostotni broj Hrvata ostale u Bosni i Hercegovini, da je [[Neum]] također pripao toj republici. Međutim, istovrsni problem kao i Neum, tj. Sutorina u Bokokotorskom zaljevu, dodijeljen je 1947. godine, [[SR Crna Gora|Narodnoj Republici Crnoj Gori]]. Dogovorom Đure Pucara i Avde Hume u ime BiH te Bože Jovanovića u ime Crne Gore, uz dopuštenje [[Tito|Tita]] i [[Vladimir Bakarić|Bakarića]], drugi izlaz Bosne i Hercegovine na more, u dužini 7 km, pripojen je Crnoj Gori zajedno sa selima [[Igalo]], Sutorina, Sušćepan, [[Prijevor (Herceg Novi, Crna Gora)|Prijevor]], Ratiševina i Kruševice. Ukupna površina tog područja iznosi 75 kvadratnih kilometara.
Line 60 ⟶ 53:
Godine [[1946.]] donesen je Ustav [[FNRJ|Federativne Narodne Republike Jugoslavije]], po kojem se Jugoslavija sastoji od 6 [[republika]]: [[Socijalistička Republika Slovenija|Slovenije]], [[Socijalistička Republika Hrvatska|Hrvatske]], Bosne i Hercegovine, [[Socijalistička Republika Srbija|Srbije]], [[Socijalistička Republika Crna Gora|Crne Gore]] i [[Socijalistička Republika Makedonija|Makedonije]]. Unutar Srbije, su se nalazile dvije autonomne pokrajine, [[Socijalistička Autonomna Pokrajina Vojvodina|Vojvodina]] i [[Socijalistička Autonomna Pokrajina Kosovo|Kosovo]].
 
U lipnju [[1948.]] godine [[Komunistička partija Jugoslavije]] izbačena je iz Kominforma, komunističke organizacije kojom je dominirao [[SSSR]], a većina članica su bile partije novoosvojenih zemalja istočne i srednje [[Europa|Europe]]. [[Tito]] se okreće prema Zapadu, tražeći financijsku i drugu pomoć, no Jugoslavija ostaje komunistička totalitarna zemlja. [[Radničko samoupravljanje]] u gospodarskom sustavu uvedeno je [[1950.]] godine.
 
U Bosni i Hercegovini, [[Drugi svjetski rat u Bosni i Hercegovini|poslije II. svjetskog rata]] izbila i prva prava buna protiv novog socijalističkog uređenja. Godine 1950. pobunili su se muslimani, ali i Srbi i Hrvati na granici zapadne Bosne i Hrvatske. Tu [[Cazin]]sku bunu (ili [[kordun]]ašku, kako su je zvali u Hrvatskoj) ugušila je u krvi policija i [[JNA|vojska]], a godinama je ta buna držana državnom tajnom.
 
Godine [[1960.]] gospodarske reforme u Jugoslaviji, s ciljem decentralizacije i de-etatizacije dale su određene rezultate, no zaustavljene su zbog same naravi [[Komunizam|komunističkoga]] sustava, da su bile provedene do logičkog kraja, to bio značio svršetak jednopartijskog totalitarizma i [[SFRJ|Jugoslavije]] koja je počivala na njemu.
 
Budući da je 1966. godine smijenjeno prosrpsko vodstvo u okviru Saveza komunista s [[Aleksandar Ranković|Aleksandrom Rankovićem]] na čelu, počela su i u Bosni i Hercegovini slobodnija politička razmisljanja. Tomu su pridonijeli slični procesi u Hrvatskoj i drugim republikama.
Line 70 ⟶ 59:
[[Datoteka:JosipBrozTito.png|mini|Neprikosnoveni vođa [[Josip Broz Tito]]]]
 
[[Hrvatsko proljeće|Hrvatski nacionalni pokret]], potaknut partijskim rukovodstvom hrvatskih komunista, izbija [[1971.]] godine zbog dugogodišnje "puzeće" srbizacije. Dominacija [[beograd]]skih i srpskih medija, export-import poduzeća, odljev kapitala iz Hrvatske u istočne krajeve Jugoslavije, te "odljev" Hrvata na često teški i nisko-kvalificirani rad na Zapad, sve je to stvorilo kritičnu masu neraspoloženja prema Jugoslaviji kao maski za [[Velika Srbija|Srboslaviju]]. Pod pritiskom [[Tito|Tita]] i unitarističkih krugova, [[Komunistička partija Hrvatske|hrvatsko komunističko vodstvo]] je kapituliralo. Uslijedile su represije, oko 70.000 "nacionalno svjesnih" [[hrvat]]skih komunista je izbačeno iz Partije, 2.000 je osuđeno na razne zatvorske kazne, a nekoliko tisuća [[Hrvat]]a je emigriralo.
 
Prvi korak u popuštanju, bila je odluka [[Tito]]vog vodstva da se 1971. i islamskom pučanstvu, koje se dotad opredjeljivalo kao srpsko, hrvatsko, [[jugoslaven]]sko ili neutralno, dopusti status nacije. Otada se muslimani pišu kao [[Muslimani (narod)|Muslimani]], tj. velikim početnim slovom. Zbog toga se u [[Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 1971.|popisu pučanstva iz 1971.]] naglo smanjio broj Srba, Hrvata i Jugoslavena u korist Muslimana. Tako je, primjerice, broj Srba sa 42,9 % ]iz 1961. godine pao na 37,2 %, a broj Muslimana u istom razdoblju povećao se sa 25,7 % na 39,6 %. Tada su prvi put [[Bošnjaci|Muslimani]] postali relativno najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini i ujedno priznati za jedan od konstitutivnih naroda u tadašnjoj Jugoslaviji.
 
[[Bugojanska skupina|Hrvatski nacionalni gerilci]], njih 19 treniranih u [[Australija|Australiji]], organiziraju desant, [[20. lipnja]] [[1972.]] godine, u blizini srednjobosanskog grada [[Bugojno|Bugojna]], s ciljem podizanja ustanka protiv velikosrpske tiranije. Većina je poginula u sukobu s premoćnim jugoslavenskim vojnim i policijskim snagama, koje su u panici angažirale blizu 30.000 ljudi.
Line 88 ⟶ 76:
Vrhunac međunarodne športsko-političke afirmacije Bosne i Hercegovine, bila je [[ZOI 1984.|Zimska olimpijada 1984.]] u Sarajevu. U tome je, doista, sudjelovala čitava Jugoslavija, a posebice Hrvatska. Tom je prigodom izgrađeno i modernizirano mnogo toga, baš u Sarajevu i okolici, što je podiglo samosvijest vodećih struktura Bosne i Hercegovine, poglavito Muslimana.
 
[[SANU|Srpska akademija ''nauka'' i umjetnosti]] izdala svoj velikosrpski projekt, tzv. [[Memorandum SANU|Memorandum]] 1986. godine. Meteorski uspon na vlast srpskog šefa komunističke partije [[Slobodan Milošević|Slobodana Miloševića]] događa se tijekom [[1987.]] godine. On uskoro postaje glavnim organizatorom velikosrpskog pokreta, koji želi ostvariti otvorenu dominaciju [[Srbi|Srba]] u Jugoslaviji kao policijskoj državi ekstremnoga oblika ili preko prekrajanja granica, srušiti Jugoslaviju u bilo kojem obliku i na razvalinama uspostaviti [[Velika Srbija|Veliku Srbiju]].
 
Metode su bile različite: od masovnih nasilnih mitinga, policijske represije, prijetnji [[JNA]], koja se sa 77 % srpskog oficirskog kadra počela transformirati u otvoreni instrument [[Slobodan Milošević|Miloševićeve]] politike, do krađe federalnih financijskih rezervi i nepoštedni medijski rat, prije svega protiv Albanaca i Hrvata, koji je imao za cilj homogenizirati i iskoristiti histerizirane srpske mase u [[SFRJ|Jugoslaviji]] za velikosrpski vojni pohod.
Line 105 ⟶ 93:
Iako su se programski i politički međusobno razlikovale, osnovni razlog koji ih je povezivao i stvarao idilu harmonije i tolerancije bio je [[antikomunizam]], odnosno zajednička želja da dotadašnjoj [[SFRJ|socijalističkoj vlasti]] u zemlji dođe kraj. Stranke su podijelile vlast po nacionalnom ključu, tako da je za [[Predsjedništvo Bosne i Hercegovine|predsjednika SR Bosne i Bosne i Hercegovine]] izabran [[Bošnjak]], prvobitno [[Fikret Abdić]], koji je mjesto ustupio [[Alija Izetbegović|Aliji Izetbegoviću]]. Za predsjednika Skupštine izabran je [[Srbi]]n [[Momčilo Krajišnik]], a za predsjednika Vlade [[Hrvat]] [[Jure Pelivan]]. Sporazum o podjeli vlasti funkcionirao je za vrijeme izborne utrke, u pobjedi na izborima, te u podjeli funkcija, čime je ustvari i okončan.
 
U složenim uvjetima [[Raspad SFRJ|raspada Jugoslavije]] tijekom 1991. godine, [[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvati]] i [[Bošnjaci]] uspješno su surađivali nastojeći ojačati samostalnost SR Bosne i Hercegovine, čemu su se protivili Srbi, koji su po beogradskim velikosrpskim planovima djelovali u smjeru razbijanja Bosne i Hercegovine i stvaranja nacionalne srpske države na tlu bivše Bosne i Hercegovine, s konačnim ciljem priključivanja [[Velika Srbija|svesrpskoj državi]].
[[Datoteka:Srpske autonomne oblasti u Bosni i Hercegovini.png|mini|[[Srpska autonomna oblast|Srpske autonomne oblasti u BiH]]]]
[[Datoteka:Hrvatske zajednice.PNG|mini|[[Herceg-Bosna#Stvaranje|Hrvatske zajednice u Bosni i Hercegovini]]]]
Odmah nakon izbora Srbi osnivaju po općinama nelegalna "nacionalna vijeća", koja u proljeće 1991. prerastaju u "zajednice općina", a ove pak od rujna do studenoga u četiri [[Srpska autonomna oblast|srpskih autonomnih oblasti]]: [[Bosanska krajina|Bosansku krajinu]], [[Bosanska Posavina|Sjevernu Bosnu]], [[Semberija|Semberiju]], [[Romanija|Romaniju]] i [[Istočna Hercegovina|(Istočnu) Hercegovinu]]. U njima Srbi uspostavljaju paradržavnu upravu, pripravljaju oružanu pobunu, u čemu im osobito pogoduje koncentracija [[JNA]] u Bosni i Hercegovini nakon povlačenja iz Slovenije i Hrvatske te sudjeluju u [[Domovinski rat|velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku]].
 
Memorandum o suverenitetu Bosne i Hercegovine, tjesno izglasan 12. listopada 1991., Srbi iskorištavaju za napuštanje i bojkot Skupštine SRBiH, a 9. siječnja 1992. jednostrano proglašavaju [[Republika Srpska|Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu]]. U prosincu 1991. godine, SR BiH je podnijela zahtjev za međunarodnim priznanjem. 25. siječnja 1992. godine, sat vremena nakon što je odgođena sjednica, Skupštine SRBiH na poticaj [[EU|Europske zajednice]] poziva na referendum o neovisnostineovisn osti. U konačnici, usuglašeno djelovanje SDA i HDZ-a okrunjeno je početkom travnja 1992. međunarodnim priznanjem Bosne i Hercegovine, kada otpočinje rat.
 
[[Rat u BiH|Prvi znak oružane agresije]] bio je napad JNA na većinska hrvatska sela oko Ravnog u istočnoj Hercegovini, od 1. do 6. listopada 1991. godine. Nakon uništenja [[Ravno]]g, uslijed političke neorganiziranosti bosanskohercegovačkih političara, kao i vojne nespremnosti i neorganiziranosti, dolazilo je do nekorektnih izjava pojedinih političara, koje su unosile razdor i nesporazume u političkom vrhu ("To nije naš rat!" - [[Alija Izetbegović]]). Propagadnim djelovanjem JNA, mogle su se čuti izjave pojedinih novinara da Ravno uopće nije u BiH. Ravno je uništeno u ratnim operacijama JNA i crnogorskih rezervista radi osvajanja Dubrovnika. Na primjeru Ravnog, pokazala se nemogućnost republičkog rukovodstva da spriječi uporaba područja BiH od strane JNA kao poligona za napad na Hrvatsku.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/wiki/Socijalistička_Republika_Bosna_i_Hercegovina"