Razlika između inačica stranice »Korijenski pravopis«

deNUzacija
m (Uklonjena promjena suradnika Mir Harven, vraćeno na zadnju inačicu suradnika Flopy)
(deNUzacija)
Nakon [[Ljudevit Gaj|Gajeve]] reforme slovopisa 1835. i prijelaza na štokavštinu, oko godine 1836. počinje prvo razdoblje korijenskoga pravopisa lege artis. Pisci, filolozi i političari kao Gaj, [[Ivan Mažuranić]], [[Stanko Vraz]], [[Vjekoslav Babukić]], [[Antun Mažuranić]], [[Dimitrije Demeter]]... pišu uglavnom “etimološkim” pravopisom- što bijaše oznakom za korijenski pravopis, a pravopisno načelo su formulirali, usuprot Adelungovu “Piši kao što govoriš” (kojeg je prihvatio [[Vuk Karadžić]]) kao “Piši za oko, govori za uho”. Zapravo, te su formule značile jedino to da su hrvatski preporoditelji pokušavali sačuvati nepromijenjenim značenje riječi u preoblikama, što je zbog naravi novoštokavštine i mnogih glasovnih promjena poput palatalizacija postalo u nizu situacija teško ostvarivo (n.pr. pisanje bratja, radostju, ..).
[[Datoteka:Danica1836.png|mini|lijevo|200px| Danica Ilirska 1836: rani tip korijenskoga pravopisa]]
Većina piše “rogato e”, ě, za jat, nuali rabe se i drugi upisi: Matica ilirska izdaje Gundulićeva “Osmana” s upisom jata svugdje kao -ie-, dok je [[Ivan Mažuranić]] promijenio nekoliko pravopisnih stilova-n.pr. u vrhunskoj prozi te dobe, polemičkom spisu “Hervati Madjarom”, 1848., piše dugi jat kao -ije-, a kratki kao -ie-. Nu, prevladava pisanje iskazano u sljedećim primjerima: věra, perst, bratja, otacah, sladko, sbor, razčistiti, svetčanost, razsjeći, svatba, … U Beču je 1850. održan [[Bečki književni dogovor]], nuali on nije imao nekog većeg utjecaja na hrvatski pravopis, iako mu je kasnije pridavan mitski značaj. Sredinom 19. stoljeća standardnojezična situacija u Hrvatskoj još nije jasna, jer iako većina pisaca piše po implicitnoj normi oblikovanoj u Zagrebu, značajna manjina rabi štokavsku ikavicu (n.pr. 1858.-1861. zadarski kanonik Ivan Matija Škarić izdaje prijevod kompletne Biblije na ikavici), dok [[Fran Kurelac]] formira Riječku školu, a [[Ante Starčević]] piše privatnim jezikom na ekavici. Nu, ilirski tip pravopisa s “rogatim e” i arhaičnim oblicima (bratja, parst, ..) uzakonjuje 1862. ban [[Ivan Mažuranić]] kao službeni.
[[Datoteka:Her-madj.png|mini|desno|300px| [[Ivan Mažuranić]]:Hervati Madjarom, 1848., jedan od oblika korijenskoga pravopisa ]]
 
==Suton i nestanak korijenskoga pravopisa==
 
Tek što je propisan 1863., korijenski pravopis ilirskoga tipa izložen je učenoj i žestokoj kritici [[Vatroslav Jagić|Vatroslava Jagića]] u opsežnoj studiji “Naš pravopis”, 1864. U njoj se Jagić zalaže za umjereni morfonološki pravopis, napuštanje “rogatoga e”, pisanje dugoga i kratkoga jata kao -ie- i -je-, a slogotvornoga r kao r, a ne -ar ili -er, neasimilaciju po zvučnosti u većini slučajeva (odkriti, izpasti,..), nuali i jednostavnije pisanje u nekim slučajevima (rasjeći, a ne razsjeći; bezvučno, a ne bezzvučno). Iako su praktički svi pisci i filolozi (Veber Tkalčević, Babukić, Mažuranić, ..) ustali protiv Jagićevih prijedloga, učenost i utemeljenost njegovih argumenata, zasnovanih na indoeuropeistici, grčkom, sanskrtu, poredbenom jezikoslovlju i širokom poznavanju hrvatske pisane baštine na svim trima pismima nije ostala bez odjeka. Ilirski je jezični tip bio načet, a slijedilo je jezično-pravopisno previranje, unatoč opetovanoj Mažuranićevoj naredbi da se ilirski korijenski pravopis propiše kao službeni.
[[Datoteka:Jagic-nas-pra.png|mini|lijevo|300px| [[Vatroslav Jagić]]: Naš pravopis, 1864.]]
U sljedeća tri desetljeća, iako se dominantni pravopis u banskoj Hrvatskoj ubrzano približavao Jagićevu modelu, sve su jače djelovale silnice koje će potkopati bilo kakav pretežito morfonološki pravopis. Da je službeno usvojen 1860-ih do 1870-ih, Jagićev bi pravopis- iako se o tom može samo spekulirati- imao veliku šansu da ostane oficijelnim hrvatskim pravopisom. No, konzervativnost starijega naraštaja Iliraca, supostojanje nekoliko jezično-pravopisnh tipova, razvoj jugoslavenske ideologije u Hrvatskoj, te nastavak <ref> Mario Grčević: Jernej Kopitar kao strateg Karadžićeve književnojezične reforme, Filologija, br.53., 2009.; http://www.scribd.com/doc/77961644/Mario-Gr%C4%8Devi%C4%87-Jernej-Kopitar-kao-strateg-Karad%C5%BEi%C4%87eve-knji%C5%BEevnojezi%C4%8Dne-reforme </ref> jezične politike pravopisnoga ujednačavanja koju su provodili visoki bečki krugovi, u konačnici je u doveo do pobjede škole pristaša jezičnih (no ne i nacionalnih) pogleda Vuka Karadžića, t.zv. “hrvatskih vukovaca” (Armin Pavić, [[Pero Budmani]], [[Tomo Maretić]], Mirko Divković, [[Ivan Broz]], Franjo Iveković, ..) kojom je odbačen morfonološki i propisan fonološki pravopis, koji je u velikoj većini preskripcija ostao današnjim hrvatskim pravopisom.
Niz događaja uvjetovavših taj rezultat bio je: godine 1864. biskup Josip Juraj Strossmayer osniva “Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti” kao rasadište južnoslavenskoga kulturnoga zbližavanja i ujedinjavanja, s hrvatskim predznakom. Prepiska koju je 1925. objelodanio [[Stjepan Ivšić]] pokazuje da su na Strossmayera utjecajni bečki krugovi vršili pritisak da za glavnoga tajnika i urednika najambicioznijega Akademijina djela, golemog povijesnoga rječnika, imenuje glavnoga Karadžićeva nasljednika [[Đuro Daničić|Đuru Daničića]]. Daničić je dotle, kao i njegov uzor Karadžić, zastupao pansrpsku ideologiju u kojoj je nijekao hrvatskost štokavštine, kao i djela napisanih u prethodnim stoljećima na njoj. Preduvjet za dolazak Daničića u Zagreb bijaše odricanje od jezičnoga velikosrbizma, što je on odmah i učinio u prvom radu JAZU 1867., priznavši štokavsku hrvatsku pismenost, pozivajući se na i obrađujući hrvatsku književnu baštinu, te službeno imenujući jezik “hrvatskim ili srpskim” u Zagrebu, a “srpskim ili hrvatskim” u Beogradu. Za uzvrat, prepušteno mu je, nakon pozitivnih recenzija njegova nacrta za uređivanje rječnika 1878. (među recenzentima su bili i Jagić, Miklošič, Veber-koji je bio i najkritičniji, ruski slavist Sreznjevski, te srpski [[Stojan Novaković]]) da rječnik uređuje po pravopisu skoro istovjetnom Karadžićevu.<ref>Mario Grčević: Od Đure Daničića do Tome Maretića – hrvatski jezik u jezičnopolitičkom vrtlogu druge polovice XIX. stoljeća, tekst u postupku objavljivanja</ref>. Prvi je svezak rječnika objavljen 1880. Da nije bilo tih jezičnopolitičkih igara o kojima su samo djelomice pisali [[Tomo Maretić]], [[Stjepan Ivšić]], [[Dalibor Brozović]] i drugi, sadanji bi hrvatski pravopis vjerojatno bio bliži korijenskom- no, o tom se može samo nagađati.
 
Godine 1878. Austro-Ugarska okupira Bosnu i Hercegovinu, i na snazi je u prvo vrijeme korijenski pravopis Zagrebačke škole.No, nakon nekoliko godina, prelazi se na fonološki pravopis sličan Karadžićevu (temeljno je djelo gramatika Sinjanina Frane Vuletića), a jedan od glavnih argumenata je da se u Hrvatskoj, “zemlji najstrožih etimologa” počinje snažnije osjećati utjecaj toga pravopisnoga tipa poglavito zbog Akademijina rječnika. Još prije, 1867., u kneževini Srbiji skinuta je zabrana s Karadžićeva pravopisa, a iste je godine tiskana u Beču na talijanskom jeziku gramatika “srpsko-hrvatskoga” jezika vukovca [[Pero Budmani|Pere Budmanija]] kao potencijalna temeljna gramatika za Dalmaciju koja je bila pod austrijskom upravom, te administrativno odvojena od sjeverne, banske Hrvatske (Hrvatska i Slavonija). Budmanijeva gramatika, namijenjena za dalmatinske škole s talijanskim kao primarnim jezikom, donosi paralelno karadžićevski jezični tip i onaj zagrebačke škole, pisane respektivno fonološkim i korijenskim pravopisom, nuali izrijekom preferira fonološki pravopis. U tih je petnaestak godina, očito, nizom političkih poteza promovirano jezično ujednačavanje u sadašnjoj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji, i to na principima fonološkoga pravopisa.
 
U banskoj je Hrvatskoj 1877. poseban odbor vijećao o mogućnosti opće pravopisne norme za škole, no iako su se usuglasili neki stavovi i prevladala koncepcija “umjerenoga etimološkoga” pravopisa, nije donesen nikakav konkretan zaključak o izradbi pravopisnoga priručnika, a vukovac Armin Pavić žestoko je ustrajao na tom da je “fonetički” izvorni hrvatski pravopis. Dio je sudionika zastupao preživjela stajališta Vebera, pa se kompromiserski došlo do preporuka o pravopisu nalik onomu kojeg je još prije predlagao Vatroslav Jagić, no u novonastalim prilikama sve su više jačale silnice jezično-pravopisne ujednake s karadžićevskim fonološkim tipom, budući da je taj već vladao u obrenovićevskoj Srbiji (koja bijaše u austro-ugarskoj ekonomsko-kulturnoj sferi utjecaja), Bosni i Hercegovini, te, implicite, iako još ne službeno, i u Dalmaciji, gdje su dominirale vukovski koncipirane gramatike Budmanija i Ivana Danila. U sjevernoj Hrvatskoj rad je Daničića otvorio mogućnost za jačanje snaga protivnih prevlasti korijenskoga pravopisa, dok je madžaronska vlast bana Khuena Hedervaryja (1883.-1903.) stvorila povoljno političko ozračje za ozakonjenje fonološkoga pravopisa, komu je znanstvenim temeljem poslužila velika Maretićeva monografija “Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima”, 1889.
 
U toj se knjizi, na preko 400 stranica, analizira slovopis i pravopis 95 hrvatskih pisaca i djela, od 1495. do 1835., na sva tri hrvatska narječja. Iako je očita tezičnost te studije-kritike Maretićevom jednodimenzionalnom pristupu uputio je još [[Vatroslav Jagić]]- nesporno je da je Maretić ipak uspio pokazati da je u predilirskoj hrvatskoj pismenosti i književnosti ne samo postojao, nego i dominirao fonološki tip pisanja nad korijenskim, a iz većine se primjera dao iščitati i koji bi to tip fonološkoga pravopisa trebao biti. Tako je 1889. vlada odlučila da je za škole potreban jedan pravopis, zasnovan na fonološkim načelima, te povjerila [[Ivan Broz|Ivanu Brozu]] da ga izradi. On je to i učinio, i tako je 1892. tiskan njegov “Hrvatski pravopis”, kojim je u sjevernoj Hrvatskoj- a kasnije je to protegnuto i na Dalmaciju- uveden jedinstven pravopis za škole i kojeg je prihvatila većina hrvatske javnosti.
Broz je svoj pravopis oblikovao većinom prama implicitnim propisima u pravopisnoj praksi Karadžića i Daničića, iako mu je glavni uzor bila “Nauka o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga”, 1889., pravaškoga političara, etnografa i jezikoslovca Marcela Kušara, knjiga u kojoj su prvi put sustavno izložena pravila fonološkoga i korijenskoga pravopisa (Kušar je otišao dalje o Daničića u “fonetizaciji” pravopisa u prijedlozima poput- hrvacki, gracki, otstupiti,..).<ref>Marcel Kušar: Nauka o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga, 1889.; http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac418.nsf/AllWebDocs/Stoljece_pravopisnih_polemika , http://books.google.hr/books/about/Nauka_o_pravopisu.html?id=yUMUYAAACAAJ&redir_esc=y </ref> Brozov je pravopis bio umjeren jer je sačuvao neke odlike dotadanjega pisanja (rastavljeni futur- pisat ću, izvorno pisanje stranih imena (Moliere, Goethe), nejednačenje po zvučnosti u nizu primjera: podcijeniti, odčepiti, odšetati,..a ostavljao je i dvojnosti kod pisanja množina topa letak/letci, mladac/mladci,..). Nakon Brozove smrti taj je pravopis nastavio izdavati [[Dragutin Boranić]], nuali uz sve veće ustupke unitarnim snagama u Hrvatskoj i izvan nje.
 
==Prijepori==
<ref> Marko Samardžija, "Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u NDH", HSN, Zagreb, 2008.</ref>
 
U doba komunističke Jugoslavije (1945.- 1991.). glede pravopisa jači su pristisci postojali tek nakon “dogovora” u Novm Sadu 1954., s pokušajem da se opet neki propisi približe srpskima (glavni je primjer pisanje otcijepiti, otčepiti prama hrvatskom ustaljenom odcijepiti, odčepiti), nuali jakih pritisaka na samu fizionomiju pravopisa, izuzme li se hrvatsko ime (bilo je obvezatno pisati dvočlan nazivak “hrvatski ili srpski”, te “hrvatskosrpski”) nije bilo. Poznati pravopis Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša iz 1971. uništen je zbog hrvatskoga imena, dok je u njemu bilo samo manjih povrataka na hrvatsku fonološku normu (odcijepiti itd.).
 
Nakon raspada SFRJ, osamostaljenja Hrvatske i smirivanja situacije poslije pobjede u ratu, pravopisne izmjene, do kojih je spontano počelo dolaziti već pri odlasku komunista s vlasti, još nisu dovršene. Naime, glavni su hrvatski pravipisci, među kojima je najistaknutiji [[Stjepan Babić]], uveli manje izmjene od kojih su neke nazočne i u korijenskom pravopisu (množine podatci, pogodci mjesto podaci, pogoci), dok su ostale samo usustavljenje ili vraćanje na [[Ivan Broz|Brozovu]] tradiciju koju je prekinulo nasilno “zbližavanje” sa srpskim jezikom (vrjedniji mjesto vredniji, ne ću mjesto neću). To je podržalo i [[Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika]], dok je većina književne i lingvističke zajednice odbacila prijedloge, javljajuće se krajem 20. i početkom 21. stoljeća, o potrebi vraćanja na korijenski pravopis, ili o zamjeni pisanja dugoga jata s dvoslovom -ie-. Općenito, postoji želja da se hrvatski pravopis jače približi i hrvatskoj pisanoj baštini koja nema uporišta u karadžićevskoj pravopisnoj normi, te time potvrdi kontinuitet kako s predilirskom, tako i ilirskom pismenosti, te postigne veća razgovijetnost u pisanju (n.pr. prijedlozi poput podkategorija umjesto potkategorija, odhraniti umjesto othraniti: v. “Prinose rječnjaku i pravopisu hrvatskomu” I.B. Šamije), nuali tu se radi samo o sitnijim doradama postojećega pravopisa. Tomu se odupiru, napose u bulevarskom tisku, razne struje, često upotrebljavajući retoriku jugokomunističke provenijencije (po tima bi svaka promjena pravopisa vladajućega u Jugoslaviji bila povratak na korijenski pravopis, koji je u tom diskursu izjednačen s Pavelićem i NDH), čime je korijenski pravopis “uskrsnuo” bar kao neojugoslavenski ideologem. Zbog svih tih prijepora hrvatski pravopis, iako u golemoj većini propisa stabilan, još nije do kraja usustavljen i općeprihvaćen na svim razinama i u svim funkcionalnim stilovima.
 
==Pravila korijenskog pravopisa==
332

uređivanja