Razlika između inačica stranice »Korijenski pravopis«

dorada i poveznice
(deNUzacija)
(dorada i poveznice)
fonološki: povijesni, vjesnik, raslinje, godišnji,kazališni,...a u morfonološkome: povijestni, rastlinje, godištnji, kazalištni. Također, standard je fonološki.
 
Tradicionalni hrvatski korijenski pravopis uglavnom je morfonološki, uz neke upise koji su etimološki (obći, kadca,..). Suvremene pravopisne polemike posljedica su svađa i nesuglasica oko oblika književnoga jezika što su se radikalizirale u hrvatskoj javnosti u šezdesetima i sedamdesetima godinama 19. stoljeća, a koje su se manifestirale u sukobu pristaša Zagrebačke škole i drugoga naraštaja tzv. hrvatskih vukovaca ili daničićevaca. Jedno od najučenijih djela o hrvatskome pravopisu, “Naš pravopis” Vatroslava Jagića, objavljeno je 1864. i ta bi se godina, ili čak čitavo desetljeće, mogli uzeti kao ishodište modernih rasprava o hrvatskome pravopisu. Naravno, hrvatska je pravopisna i slovopisna problematika daleko starija: u njoj nalazimo djela poput Đamanjićevog (1639.), [[Ljudevit Gaj|Gajeva]] (1830.) , [[Šime Starčević|Starčevićeva]] protivljenja “organičkom” zagrebačkom (ilirskom) pravopisu i “rogatim” i “osedlanim” slovima (1847.) - no, ta djela po svojoj tematici spadaju u pretpovijest modernih raspava o pravopisu jer su njihove prijepornice odavno prihvaćena slovopisna rješenja ili izrazi koje više nitko ne dovodi u pitanje.
Tradicionalni hrvatski korijenski pravopis uglavnom je morfonološki, uz neke upise koji su etimološki (obći, kadca,..).
Suvremene pravopisne polemike posljedica su svađa i nesuglasica oko oblika književnoga jezika što su se radikalizirale u hrvatskoj javnosti u šezdesetima i sedamdesetima godinama 19. stoljeća, a koje su se manifestirale u sukobu pristaša Zagrebačke škole i drugoga naraštaja tzv. hrvatskih vukovaca ili daničićevaca. Jedno od najučenijih djela o hrvatskome pravopisu, “Naš pravopis” Vatroslava Jagića, objavljeno je 1864. i ta bi se godina, ili čak čitavo desetljeće, mogli uzeti kao ishodište modernih rasprava o hrvatskome pravopisu. Naravno, hrvatska je pravopisna i slovopisna problematika daleko starija: u njoj nalazimo djela poput Đamanjićevog (1639.), [[Ljudevit Gaj|Gajeva]] (1830.) , [[Šime Starčević|Starčevićeva]] protivljenja “organičkom” zagrebačkom (ilirskom) pravopisu i “rogatim” i “osedlanim” slovima (1847.) - no, ta djela po svojoj tematici spadaju u pretpovijest modernih raspava o pravopisu jer su njihove prijepornice odavno prihvaćena slovopisna rješenja ili izrazi koje više nitko ne dovodi u pitanje.
 
==Povijesna dimenzija i dostignuća==
 
Hrvatski je jezik od početaka pisan na [[Glagoljica|glagoljici]] i [[Ćirilica|ćirilici]]. Većina su tekstova hrvatske srednjovjekovne književosti, kao i liturgijskih spisa te poslovnih i pravnih povelja i dopisa, do 14. i 15. stoljeća pisani na mješavini fonološkog i morfonološkoga pravopisa, bez nekog reda, ali uz jačiveći udjeludio fonološkoga, kako je crkvenoslavenski jezik hrvatske suvrsti sve više zamijenjivan vernakularom. Jačanje latinične pismenosti koincidiralo je s bujanjem renesansne i barokne književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku u 16. i 17. stoljeću, i u tom se surječju više nametalo pitanje slovopisa nego pravopisa, jer su razni krajevi koristili razna slova i skupove slova za iste glasove. Tomu se u 18. st. pridružila i regionalna književnost u Slavoniji. O profilu pravopisa u tim trima stoljećima postoji bjelodanznakovit pokazatelj u izdanjima edicije HAZU “Stari pisci hrvatski” (v. poveznicu), te ključnim djelima hrvatske filologije [[Faust Vrančić]], [[Bartol Kašić]], [[Jakov Mikalja]]). [[Stjepan Ivšić]] je godine 1941. pokazao, na primjeru djela [[Dominko Zlatarić|Dominka Zlatarića]] tiskanoga 1597., da u njemnjemu dominira fonološki (“fonetski”) princip (muški, teško, himben, raspa, optekal, oci, usne, rasjekoše, istok, srdžba, slatka, rijetke,..), pa i u oblicima koji nisu ušli u hrvatsku normu (platićeš, hrvacki,..). Iako to nije izrijekom napomenuo u analizi, Ivšić je uvidio da naši stari pisci uglavnom nisu pisali jednačenja u predmetcima završavajućima grafemom “d” : pod-, nad-, od-,..te u sklonidbi (odkud, nadhodi, odtle, podkova, predka, ..), te je predložio doradu hrvatskoga pravopisa uvedbom tih i još nekih morfonoloških propisa. <ref>Stjepan Ivšić: Uz “Pravopisne prijedloge” Povjerenstva za hrvatski jezik i “odvojeno mišljenje” dra. Marijana Stojkovića, Jezik, god. 38, br.3, veljača 1991., Zagreb </ref>
[[Datoteka:Zlataric-vodopic.png|mini|desno|200px|[[Dominko Zlatarić]]:Djela, 1597., izdanje u SPH 1899.]]
 
Nakon [[Ljudevit Gaj|Gajeve]] reforme slovopisa 1835. i prijelaza na štokavštinu, oko godine 1836. počinje prvo razdoblje korijenskoga pravopisa lege artis. Pisci, filolozi i političari kao Gaj, [[Ivan Mažuranić]], [[Stanko Vraz]], [[Vjekoslav Babukić]], [[Antun Mažuranić]], [[Dimitrije Demeter]]... pišu uglavnom “etimološkim” pravopisom- štokako bijašese oznakom zanazivao korijenski pravopis, a pravopisno načelo su formulirali, usuprot Adelungovu “Piši kao što govoriš” (kojeg je prihvatio [[Vuk Karadžić]]) kao “Piši za oko, govori za uho”. Zapravo, te su formule značile jedino to da su hrvatski preporoditelji pokušavali sačuvati nepromijenjenim značenje riječi u preoblikama, što je zbog naravi novoštokavštine i mnogih glasovnih promjena poput [[palatalizacija]] postalo u nizu situacija teško ostvarivo (n.pr. pisanje bratja, radostju, ..).
[[Datoteka:Danica1836.png|mini|lijevo|200px| Danica Ilirska 1836: rani tip korijenskoga pravopisa]]
Većina piše “rogato e”, ''ě'', za jat, ali rabe se i drugi upisi: Matica ilirska izdaje Gundulićeva “Osmana” s upisom jata svugdje kao -''ie-'', dok je [[Ivan Mažuranić]] promijenio nekoliko pravopisnih stilova-, n.pr. u vrhunskoj prozi tetog dobevremena, polemičkom spisu “Hervati Madjarom”, 1848., piše dugi jat kao -''ije-'', a kratki kao -''ie-''. NuMeđutim, prevladava pisanje iskazano u sljedećim primjerima: věra, perst, bratja, otacah, sladko, sbor, razčistiti, svetčanost, razsjeći, svatba, … U Beču je 1850. održan [[Bečki književni dogovor]], ali on nije imao nekog većeg utjecaja na hrvatski pravopis, iako mu je kasnije pridavan mitski značaj. Sredinom 19. stoljeća standardnojezična situacija u Hrvatskoj još nije jasna, jer iako većina pisaca piše po implicitnoj normi oblikovanoj u Zagrebu, značajna manjina rabi štokavsku ikavicu (n.pr. 1858.-1861. zadarski kanonik Ivan Matija Škarić izdaje prijevod kompletne Biblije na ikavici), dok [[Fran Kurelac]] formira Riječku školu, a [[Ante Starčević]] piše privatnim jezikom na ekavici. NuMeđutim, ilirski tip pravopisa s “rogatim e” i arhaičnim oblicima (bratja, parst, ...) uzakonjujeozakonjuje 1862. ban [[Ivan Mažuranić]] kao službeni.
[[Datoteka:Her-madj.png|mini|desno|300px| [[Ivan Mažuranić]]:Hervati Madjarom, 1848., jedan od oblika korijenskoga pravopisa ]]
 
No, taj se jezični propis nije provodio u praksi. Prevladavajući oblik hrvatskoga pravopisanja od šezdesetih godina 19. stoljeća do početka 20. stoljeća bijaše korijenski pravopis kojeg je formulirao [[Bogoslav Šulek]], no nije mu napisao-, niti on niti itko drugi do uoči gašenja toga načina pisanja-, pravopisni priručnik. OsnoveOsnovne su mu odlike bijahubile razlikovno pisanje jekavskoga dugoga i kratkoga jata kao ''ie''/''je'' (cielo djelo), odbacivanje pisanjepisanja -ar ili -er uz slogotvorni r (prst, grm), umjereni morfonološki pravopis (izpisati, svjedočba, razpad, odkuda, ..), zajedničko pisanje niječnice i glagola (nepiše, negovorim,..), te specifično korijenski-, a ne morfonološki-, oblici koji su se nekad pisali, a nekad ne (obći, vasda, konjaničtvo, izza, sdrav, sbog, pješačtvo, ..). Tim su pravopisom, koji je flukturao od autora do autora, napose u korijenskim oblicima, napisana iznimno vrijedna djela hrvatske kulture druge polipolovice 19. stoljeća: [[Bogoslav Šulek|Šulekovi]] monumentalni višesvezačni rječnici, [[August Šenoa|Šenoini]], [[Eugen Kumičić|Kumičićevi]] i [[Ante Kovačić|Kovačićevi]] romani, pripovijesti Josipa i [[Ivan Kozarac|Ivana Kozarca]], povjesničarska djela [[Franjo Rački|Franje Račkoga]], veći dio tekstova Tadije Smičiklasa i ranoga [[Vjekoslav Klaić|Vjekoslava Klaića]], politička publicistika [[Eugen Kvaternik|Eugena Kvaternika]], znanstvena djela Spiridona Brusine …
[[Datoteka:Smic-kanonski.png|mini|lijevo|200px| Tade Smičiklas:Poviest hrvatska, 1881. Konačni i dotjerani oblik korijenskoga pravopisa]]
U posljednoj četvrtini 19. stoljeća javljaju se orječja pisana miješanim fonološko-morfonološkim pravopisom, posebice kod Tadije Smičiklasa, a kad je i službeno u banskoj Hrvatskoj uveden fonološki Brozov pravopis, stranka braće Radića nastavila je pisati tradicionalnim korijenskim pravopisom i u doba Kraljevine Jugoslavije. Posljednje veliko djelo pisano korijenskim pravopisom , “Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik” , magnum opus je Vladimira Mažuranića, predsjednika JAZU/HAZU- golem (oko 1800 stranica) i akribični leksikografski ostvaraj dočet 1920-ih, a pretisnut 1975. u Zagrebu.
Nakon stvaranje države Srba, Hrvata i Slovenaca 1918., ubrzo je došlo do splašnjavanja entuzijazma Hrvata za tu tvorevinu zbog mješavine korupcije, nametanja unitarnoga jugoslavenstva srpske “obojenosti”, a na jezičnom polju- osim bizarne pojave “mladoekavaca”- do sustavne politike nametanja srpskoga jezika na svim poljima, te tretmana hrvatskoga jezika kao provincijalnoga privjeska “srpsko-hrvatskom”- zapravo srpskom ekavskom jeziku, na poljima od oblikoslovlja do izrjekoslovlja. To je dovelo do djelomičnoga oživljavanja interesa za korijensko pisanje kod nekih jezikoslova (Jozo Dujmušić, Marijan Stojković) kao navodno “pravoga” hrvatskoga pravopisa, tim prije što je najpopularnija hrvatska stranka, [[Stjepan Radić|Radićeva]] HSS, u svojim glasilima često rabila neku vrstu korijenskoga pravopisa. Jezična politika išla je putom još jače “fonetizacije”, napose preko pravopisnoga priručnika vodećega srpskoga filologa Aleksandra Belića, koji je nametnut u doba seštosiječanjske diktature, te postao poznat kao “oktroirani pravopis”. Propisi mu bijahu još udaljeniji od hrvatskih fonoloških jer je preskripcija bila: gratski, otšetati, sludžba, pretsednik, policiski,... Hrvatska se javnost, nakon, ustanovljenja Banovine Hrvatske 1939., odbacila jezično posrbljivanje i Broz-Boranićev pravopis vraćen je u službenu porabu; također, objavljena je temeljna lingvistička rasprava o hravtskome jeziku [[Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika]], te pokrenut časopis “Hrvatski jezik”. Znakovito je da je zlovolja zbog nametanja srpskih pravopisnih normi bila tolika da je Stjepan Ivšić bio prisiljen “braniti” fonološki pravopis, u tekstu “Etimologija i fonetika u našem pravopisu.” Hrvatski jezik, vol. I (1938). kao izvorno hrvatski, ilustirajući to nizom primjera iz starije hrvatske književnosti. Situacija je ipak ostala stabilna do poraza i raspada Jugoslavije u 2. svjetskom ratu.<ref>Marko Samardžija: Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918. - 1941.), ŠK, Zagreb, 2012.</ref>
 
Po slomu Jugoslavije u travanjskom ratu 1941. i uspostave NDH, vodeći su hrvatski filolozi i književni povjesničari ([[Stjepan Ivšić]], [[Kruno Krstić]], [[Petar Guberina]], [[Petar Skok]], [[Franjo Fancev]], [[Dragutin Boranić]], [[Tomo Matić]],..) htjeli ostaviti Brozov pravopis kao eminentno hrvatski, uz manje dorade i modernizaciju. To je htio i “doglavnik”, književnik [[Mile Budak]]. NuMeđutim, politički poraz Budaka, radikalizacija stanja u zemlji, te opsesija diktatora [[Ante Pavelić|Pavelića]] razlikovanjem od srpskoga, pa i po cijenu žrtvovanja većeg dijela hrvatske jezične i književne baštine, doveli su do nametanja korijenskoga pravopisa nakon skoro pola stoljeća fonološkoga. Prvo je objavljen priručnik “Koriensko pisanje”, 1942., a kasnije kompletan “Hrvatski pravopis”, 1944., autora Adolfa Bratoljuba Klaića i Franje Cipre. Iako su novine i državne službe već 1941. ubrzano počele pisati korijenskim pravopisom, rezultati su bili loši: zbog naviknutosti na Brozov pravopis, tisak je obilovao pogrješkama (n.pr., česti bijahu oblici kao piestnik, kutie, zmie, čteta, smiemo se, ..). Iako način pisanja dugoga jata nije imao veze s korijenskim, niti fonološkim pravopisom, povratak na pisanje dvoglasca -ie- za dugi jat (diete, mienjati,..) umjesto troslova -ije- (dijete, mijenjati) zauvijek je obilježio korijenski pravopis kao “korienski”- što je ironično, jer je pisanje dvoglasca -ie- bliže fonološkom načelu nego sadašnje bilježenje kao troslova, što u izgovoru ne odgovara hrvatskoj, zapadnoj (i)jekavici.
[[Datoteka:Hrv_enc.jpg|mini|lijevo|200px|[[Mate Ujević]] et al: Hrvatska enciklopedija, 1941.-1945.]]
Glavna djela objavljena u NDH ipak bijahu ona na fonološkom pravopisu, ponajprije velika “Hrvatska enciklopedija” pod uredništvom Mate Ujevića; neka od rijetkih značajnih i trajnih djela objelodanjenih na korijenskom pravopisu bili su romani Zvonimira Remete i Envera Čolakovića, te prijelomna Kombolova “Poviest hrvatske književnosti do preporoda”, 1945. (ponovo tiskana fonološkim pravopisom 1961.), te prva cjelovita povijest hrvatske književnosti, “Hrvatska književnost od početka do danas, 1100-1941”, Slavka Ježića, koja nije bila te sreće, pa je poglavito zbog proskribiranoga korijenskoga pravopisa ponovo tiskana tek u samostalnoj Hrvatskoj 1993.
332

uređivanja