Razlika između inačica stranice »Korijenski pravopis«

→‎Suton i nestanak korijenskoga pravopisa: dorada, formatiranje, razčišćavanje
(dorada i poveznice)
(→‎Suton i nestanak korijenskoga pravopisa: dorada, formatiranje, razčišćavanje)
==Suton i nestanak korijenskoga pravopisa==
 
Tek što je propisan 1863., korijenski pravopis ilirskoga tipa izložen je učenoj i žestokoj kritici [[Vatroslav Jagić|Vatroslava Jagića]] u opsežnoj studiji “Naš pravopis”, 1864. U njoj se Jagić zalaže za umjereni morfonološki pravopis, napuštanje “rogatoga e”, pisanje dugoga i kratkoga jata kao -''ie-'' i -''je-'', a slogotvornoga r kao r, a ne -ar ili -er, neasimilaciju po zvučnosti u većini slučajeva (odkriti, izpasti,..), ali i jednostavnije pisanje u nekim slučajevima (rasjeći, a ne razsjeći; bezvučno, a ne bezzvučno). Iako su praktički svi pisci i filolozi (Veber Tkalčević, Babukić, Mažuranić, ...) ustali protiv Jagićevih prijedloga, učenost i utemeljenost njegovih argumenata, zasnovanih na indoeuropeistici, grčkom, sanskrtu, poredbenom jezikoslovlju i širokom poznavanju hrvatske pisane baštine na svim trima pismima nije ostala bez odjeka. Ilirski je jezični tip bio načet, a slijedilo je jezično-pravopisno previranje, unatoč opetovanoj Mažuranićevoj naredbi da se ilirski korijenski pravopis propiše kao službeni.
[[Datoteka:Jagic-nas-pra.png|mini|lijevo|300px| [[Vatroslav Jagić]]: Naš pravopis, 1864.]]
U sljedeća tri desetljeća, iako se dominantni pravopis u banskoj Hrvatskoj ubrzano približavao Jagićevu modelu, sve su jače djelovale silnice koje će potkopati bilo kakav pretežito morfonološki pravopis. Da je službeno usvojen 1860-ih do 1870-ih, Jagićev bi pravopis- iako se o tom može samo spekulirati- imao veliku šansu da ostane oficijelnim hrvatskim pravopisom. No, konzervativnost starijega naraštaja Iliraca, supostojanje nekoliko jezično-pravopisnh tipova, razvoj jugoslavenske ideologije u Hrvatskoj, te nastavak <ref> Mario Grčević: Jernej Kopitar kao strateg Karadžićeve književnojezične reforme, Filologija, br.53., 2009.; http://www.scribd.com/doc/77961644/Mario-Gr%C4%8Devi%C4%87-Jernej-Kopitar-kao-strateg-Karad%C5%BEi%C4%87eve-knji%C5%BEevnojezi%C4%8Dne-reforme </ref> jezične politike pravopisnoga ujednačavanja koju su provodili visoki bečki krugovi, u konačnici je u doveo do pobjede škole pristaša jezičnih (no ne i nacionalnih) pogleda Vuka Karadžića, t.zv. “hrvatskih vukovaca” (Armin Pavić, [[Pero Budmani]], [[Tomo Maretić]], Mirko Divković, [[Ivan Broz]], Franjo Iveković, ..) kojom je odbačen morfonološki i propisan fonološki pravopis, koji je u velikoj većini preskripcija ostao današnjim hrvatskim pravopisom.
 
Niz događaja uvjetovavših taj rezultat bio je: godine 1864. biskup Josip Juraj Strossmayer osniva “Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti” kao rasadište južnoslavenskoga kulturnoga zbližavanja i ujedinjavanja, s hrvatskim predznakom. Prepiska koju je 1925. objelodanio [[Stjepan Ivšić]] pokazuje da su na Strossmayera utjecajni bečki krugovi vršili pritisak da za glavnoga tajnika i urednika najambicioznijega Akademijina djela, golemog povijesnoga rječnika, imenuje glavnoga Karadžićeva nasljednika [[Đuro Daničić|Đuru Daničića]]. Daničić je dotle, kao i njegov uzor Karadžić, zastupao pansrpsku ideologiju u kojoj je nijekao hrvatskost štokavštine, kao i djela napisanih u prethodnim stoljećima na njoj. Preduvjet za dolazak Daničića u Zagreb bijaše odricanje od jezičnoga velikosrbizma, što je on odmah i učinio u prvom radu JAZU 1867., priznavši štokavsku hrvatsku pismenost, pozivajući se na i obrađujući hrvatsku književnu baštinu, te službeno imenujući jezik “hrvatskim ili srpskim” u Zagrebu, a “srpskim ili hrvatskim” u Beogradu. Za uzvrat, prepušteno mu je, nakon pozitivnih recenzija njegova nacrta za uređivanje rječnika 1878. (među recenzentima su bili i Jagić, Miklošič, Veber-koji je bio i najkritičniji, ruski slavist Sreznjevski, te srpski [[Stojan Novaković]]) da rječnik uređuje po pravopisu skoro istovjetnom Karadžićevu.<ref>Mario Grčević: Od Đure Daničića do Tome Maretića – hrvatski jezik u jezičnopolitičkom vrtlogu druge polovice XIX. stoljeća, tekst u postupku objavljivanja</ref>. Prvi je svezak rječnika objavljen 1880. Da nije bilo tih jezičnopolitičkih igara o kojima su samo djelomice pisali [[Tomo Maretić]], [[Stjepan Ivšić]], [[Dalibor Brozović]] i drugi, sadanjidanašnji bi hrvatski pravopis vjerojatno bio bliži korijenskom-, no, o tom se može samo nagađati.
 
Godine 1878. Austro-Ugarska okupira Bosnu i Hercegovinu, ia na snazi je u prvo vrijeme korijenski pravopis Zagrebačke škole. No, nakon nekoliko godina, prelazi se na fonološki pravopis sličan Karadžićevu (temeljno je djelo gramatika Sinjanina Frane Vuletića), a jedan od glavnih argumenata je da se u Hrvatskoj, “zemlji najstrožih etimologa” počinje snažnije osjećati utjecaj toga pravopisnoga tipa poglavito zbog Akademijina rječnika. Još prije, 1867., u kneževini Srbiji skinuta je zabrana s Karadžićeva pravopisa, a iste je godine tiskana u Beču na talijanskom jeziku gramatika “srpsko-hrvatskoga” jezika vukovca [[Pero Budmani|Pere Budmanija]] kao potencijalna temeljna gramatika za Dalmaciju koja je bila pod austrijskom upravom, te administrativno odvojena od sjeverne, banske Hrvatske (Hrvatska i Slavonija). Budmanijeva gramatika, namijenjena za dalmatinske škole s talijanskim kao primarnim jezikom, donosi paralelno karadžićevski jezični tip i onaj zagrebačke škole, pisane respektivno fonološkim i korijenskim pravopisom, ali izrijekom preferira fonološki pravopis. U tih je petnaestak godina, očito, nizom političkih poteza promovirano jezično ujednačavanje u sadašnjoj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji, i to na principima fonološkoga pravopisa.
 
U banskoj je Hrvatskoj 1877. poseban odbor vijećao o mogućnosti opće pravopisne norme za škole, no iako su se usuglasili neki stavovi i prevladala koncepcija “umjerenoga etimološkoga” pravopisa, nije donesen nikakav konkretan zaključak o izradbi pravopisnoga priručnika, a vukovac Armin Pavić žestoko je ustrajao na tom da je “fonetički” izvorni hrvatski pravopis. Dio je sudionika zastupao preživjela stajališta Vebera, pa se kompromiserski došlo do preporuka o pravopisu nalik onomu kojeg je još prije predlagao Vatroslav Jagić, no u novonastalim prilikama sve su više jačale silnice jezično-pravopisne ujednake s karadžićevskim fonološkim tipom, budući da je taj već vladao u obrenovićevskoj Srbiji (koja bijaše u austro-ugarskoj ekonomsko-kulturnoj sferi utjecaja), Bosni i Hercegovini, te, implicite, iako još ne službeno, i u Dalmaciji, gdje su dominirale vukovski koncipirane gramatike Budmanija i Ivana Danila. U sjevernoj Hrvatskoj rad je Daničića otvorio mogućnost za jačanje snaga protivnih prevlasti korijenskoga pravopisa, dok je madžaronska vlast bana Khuena Hedervaryja (1883.-1903.) stvorila povoljno političko ozračje za ozakonjenje fonološkoga pravopisa, komu je znanstvenim temeljem poslužila velika Maretićeva monografija “Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima”, 1889.
[[Datoteka:Maret-istor.png|mini|lijevo|200px|[[Tomo Maretić]]:Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima, 1889.]]
 
U toj se knjizi, na preko 400 stranica, analizira slovopis i pravopis 95 hrvatskih pisaca i djela, od 1495. do 1835., na sva tri hrvatska narječja. Iako je očita tezičnost te studije-, a kritike Maretićevom jednodimenzionalnom pristupu uputio je još [[Vatroslav Jagić]]-, nesporno je da je Maretić ipak uspio pokazati da je u predilirskoj hrvatskoj pismenosti i književnosti ne samo postojao, nego i dominirao fonološki tip pisanja nad korijenskim, a iz većine se primjera dao iščitati i koji bi to tip fonološkoga pravopisa trebao biti. Tako je 1889. vlada odlučila da je za škole potreban jedan pravopis, zasnovan na fonološkim načelima, te povjerila [[Ivan Broz|Ivanu Brozu]] da ga izradi. On je to i učinio, i tako je 1892. tiskan njegov “Hrvatski pravopis”, kojim je u sjevernoj Hrvatskoj-, a kasnije je to protegnuto i na Dalmaciju-, uveden jedinstven pravopis za škole i kojeg je prihvatila većina hrvatske javnosti. Broz je svoj pravopis oblikovao većinom prama implicitnim propisima u pravopisnoj praksi Karadžića i Daničića, iako mu je glavni uzor bila “Nauka o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga”, 1889., pravaškoga političara, etnografa i jezikoslovca Marcela Kušara, knjiga u kojoj su prvi put sustavno izložena pravila fonološkoga i korijenskoga pravopisa (Kušar je otišao dalje o Daničića u “fonetizaciji” pravopisa u prijedlozima poput- hrvacki, gracki, otstupiti,..).<ref>Marcel Kušar: Nauka o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga, 1889.; http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac418.nsf/AllWebDocs/Stoljece_pravopisnih_polemika , http://books.google.hr/books/about/Nauka_o_pravopisu.html?id=yUMUYAAACAAJ&redir_esc=y </ref> Brozov je pravopis bio umjeren jer je sačuvao neke odlike dotadašnjega pisanja (rastavljeni futur: 'pisat ću', izvorno pisanje stranih imena (Moliere, Goethe), nejednačenje po zvučnosti u nizu primjera: podcijeniti, odčepiti, odšetati..., a ostavljao je i dvojnosti kod pisanja množina topa letak/letci, mladac/mladci,..). Nakon Brozove smrti taj je pravopis nastavio izdavati [[Dragutin Boranić]], ali uz sve veće ustupke unitarnim snagama u Hrvatskoj i izvan nje.
Broz je svoj pravopis oblikovao većinom prama implicitnim propisima u pravopisnoj praksi Karadžića i Daničića, iako mu je glavni uzor bila “Nauka o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga”, 1889., pravaškoga političara, etnografa i jezikoslovca Marcela Kušara, knjiga u kojoj su prvi put sustavno izložena pravila fonološkoga i korijenskoga pravopisa (Kušar je otišao dalje o Daničića u “fonetizaciji” pravopisa u prijedlozima poput- hrvacki, gracki, otstupiti,..).<ref>Marcel Kušar: Nauka o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga, 1889.; http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac418.nsf/AllWebDocs/Stoljece_pravopisnih_polemika , http://books.google.hr/books/about/Nauka_o_pravopisu.html?id=yUMUYAAACAAJ&redir_esc=y </ref> Brozov je pravopis bio umjeren jer je sačuvao neke odlike dotadanjega pisanja (rastavljeni futur- pisat ću, izvorno pisanje stranih imena (Moliere, Goethe), nejednačenje po zvučnosti u nizu primjera: podcijeniti, odčepiti, odšetati,..a ostavljao je i dvojnosti kod pisanja množina topa letak/letci, mladac/mladci,..). Nakon Brozove smrti taj je pravopis nastavio izdavati [[Dragutin Boranić]], ali uz sve veće ustupke unitarnim snagama u Hrvatskoj i izvan nje.
 
==Prijepori==
332

uređivanja