Razlika između inačica stranice »Korijenski pravopis«

Obrisano 11 bajtova ,  prije 7 godina
→‎Prijepori: ispravke grešaka, konstrukcija, formatiranje
(→‎Suton i nestanak korijenskoga pravopisa: dorada, formatiranje, razčišćavanje)
(→‎Prijepori: ispravke grešaka, konstrukcija, formatiranje)
==Prijepori==
 
Budući da je fonološki pravopis-, uz praktički nikakav otpor-, nametnula madžaronsko-khuenovska vlast, a njegovi su oblikovatelji i promicatelji bili jugounitarnom ideologijom zadojeni jezikoslovci, taj je pravopis, u očima nekih (valja reći manjine) hrvatskih kulturnih djelatnika (p)ostao simbolom nasilja nad hrvatskim jezikom i savijanja i uguravanja hrvatštine u jezik što ga je stilizirao srpski filolog, etnograf i ideolog [[Vuk Karadžić]], a koji bijaše oblikovateljem moderne velikosrpske ideologije s dalekosežnim pretenzijama na hrvatsku jezičnu i općekulturnu baštinu. U tom je mentalnom sklopu fonološki pravopis izjednačen sa “srpskim” (pače, oktroiranjem ”vukovskoga” jezika koji je dobio ekskluzivno srpsku i velikosrpsku ekspanzionističku boju), a morfonološki s izvorno “hrvatskim” jezikom (iako je izgovorno načelo nazočno, pa i prevladavajuće u pretpreporodnoj, napose uzornoj dubrovačkoj hrvatskoj književnosti, a sam su hrvatski korijenski pravopis njegovi tvorci (Bogoslav Šulek, Adolfo Veber Tkalčević) “opravdavali” panslavenskim i općejužnoslavenskim ideološkim obrascima poput sličnosti u pravopisanju s ostalim slavenskim jezicima i željenim jezičnim ujedinjenjem-, preko pravopisa-, sa Slovencima).
 
Nakon stvaranje države Srba, Hrvata i Slovenaca 1918., ubrzo je došlo do splašnjavanja entuzijazma Hrvata za tu tvorevinu zbog mješavine korupcije, nametanja unitarnoga jugoslavenstva srpske “obojenosti”, a na jezičnom polju-, osim bizarne pojave “mladoekavaca”-, do sustavne politike nametanja srpskoga jezika na svim poljima, te tretmana hrvatskoga jezika kao provincijalnoga privjeska “srpsko-hrvatskom”-, a zapravo srpskom ekavskom jeziku, na poljima od oblikoslovlja do izrjekoslovlja. To je dovelo do djelomičnoga oživljavanja interesa za korijensko pisanje kod nekih jezikoslova (Jozo Dujmušić, Marijan Stojković) kao navodno “pravoga” hrvatskoga pravopisa, tim prije što je najpopularnija hrvatska stranka, [[Stjepan Radić|Radićeva]] HSS, u svojim glasilima često rabila neku vrstu korijenskoga pravopisa. Jezična politika išla je putom još jače “fonetizacije”, napose preko pravopisnoga priručnika vodećega srpskoga filologa Aleksandra Belića, koji je nametnut u doba seštosiječanjske diktature, te postao poznat kao “oktroirani pravopis”. Propisi mu bijahu još udaljeniji od hrvatskih fonoloških jer je preskripcija bila: gratski, otšetati, sludžba, pretsednik, policiski,... Hrvatska se javnost, nakon, ustanovljenja Banovine Hrvatske 1939., odbacila jezično posrbljivanje i Broz-Boranićev pravopis vraćen je u službenu porabuuporabu; također, objavljena je temeljna lingvistička rasprava o hravtskomehrvatskome jeziku [[Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika]], te pokrenut časopis “Hrvatski jezik”. Znakovito je da je zlovolja zbog nametanja srpskih pravopisnih normi bila tolika da je Stjepan Ivšić bio prisiljen “braniti” fonološki pravopis, u tekstu “Etimologija i fonetika u našem pravopisu.” Hrvatski jezik, vol. I (1938). kao izvorno hrvatski, ilustirajući to nizom primjera iz starije hrvatske književnosti. Situacija je ipak ostala stabilna do poraza i raspada Jugoslavije u 2. svjetskom ratu.<ref>Marko Samardžija: Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918. - 1941.), ŠK, Zagreb, 2012.</ref>
 
Po slomu Jugoslavije u travanjskom ratu 1941. i uspostave NDH, vodeći su hrvatski filolozi i književni povjesničari ([[Stjepan Ivšić]], [[Kruno Krstić]], [[Petar Guberina]], [[Petar Skok]], [[Franjo Fancev]], [[Dragutin Boranić]], [[Tomo Matić]],..) htjeli ostaviti Brozov pravopis kao eminentno hrvatski, uz manje dorade i modernizaciju. To je htio i “doglavnik”, književnik [[Mile Budak]]. Međutim, politički poraz Budaka, radikalizacija stanja u zemlji, te opsesija diktatora [[Ante Pavelić|Pavelića]] razlikovanjem od srpskoga, pa i po cijenu žrtvovanja većeg dijela hrvatske jezične i književne baštine, doveli su do nametanja korijenskoga pravopisa nakon skoro pola stoljeća fonološkoga. Prvo je objavljen priručnik “Koriensko pisanje”, 1942., a kasnije kompletan “Hrvatski pravopis”, 1944., autora Adolfa Bratoljuba Klaića i Franje Cipre. Iako su novine i državne službe već 1941. ubrzano počele pisati korijenskim pravopisom, rezultati su bili loši: zbog naviknutosti na Brozov pravopis, tisak je obilovao pogrješkama (n.pr., česti bijahu oblici kao piestnik, kutie, zmie, čteta, smiemo se, ..). Iako način pisanja dugoga jata nije imao veze s korijenskim, niti fonološkim pravopisom, povratak na pisanje dvoglasca -''ie-'' za dugi ''jat'' (diete, mienjati,..) umjesto troslova -''ije-'' (dijete, mijenjati) zauvijek je obilježio korijenski pravopis kao “korienski”-, što je ironično, jer je pisanje dvoglasca -''ie-'' bliže fonološkom načelu nego sadašnje bilježenje kao troslova, što u izgovoru ne odgovara hrvatskoj, zapadnoj (i)jekavici.
[[Datoteka:Hrv_enc.jpg|mini|lijevo|200px|[[Mate Ujević]] et al: Hrvatska enciklopedija, 1941.-1945.]]
Glavna djela objavljena u NDH ipak bijahu ona na fonološkom pravopisu, ponajprije velika “Hrvatska enciklopedija” pod uredništvom Mate Ujevića; neka od rijetkih značajnih i trajnih djela objelodanjenih na korijenskom pravopisu bili su romani Zvonimira Remete i Envera Čolakovića, te prijelomna Kombolova “Poviest hrvatske književnosti do preporoda”, 1945. (ponovo tiskana fonološkim pravopisom 1961.), te prva cjelovita povijest hrvatske književnosti, “Hrvatska književnost od početka do danas, 1100-1941”, Slavka Ježića, koja nije bila te sreće, pa je poglavito zbog proskribiranoga korijenskoga pravopisa ponovo tiskana tek u samostalnoj Hrvatskoj 1993.
<ref> Marko Samardžija, "Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u NDH", HSN, Zagreb, 2008.</ref>
 
U doba komunističke Jugoslavije (1945.- 1991.). glede pravopisa jači su pristisci postojali tek nakon “dogovora” u NovmNovom Sadu 1954., s pokušajem da se opet neki propisi približe srpskima (glavni je primjer pisanje otcijepiti, otčepiti prama hrvatskom ustaljenom odcijepiti, odčepiti), ali jakih pritisaka na samu fizionomiju pravopisa, izuzme li se hrvatsko ime (bilo je obvezatno pisati dvočlan nazivak “hrvatski ili srpski”, te “hrvatskosrpski”) nije bilo. Poznati pravopis Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša iz 1971. uništen je zbog hrvatskoga imena, dok je u njemu bilo samo manjih povrataka na hrvatsku fonološku normu (odcijepiti itd.).
 
Nakon raspada SFRJ, osamostaljenja Hrvatske i smirivanja situacije poslije pobjede u ratu, pravopisne izmjene, do kojih je spontano počelo dolaziti već pri odlasku komunista s vlasti, još nisu dovršene. Naime, glavni su hrvatski pravipisci, među kojima je najistaknutiji [[Stjepan Babić]], uveli manje izmjene od kojih su neke nazočne i u korijenskom pravopisu (množine podatci, pogodci mjesto podaci, pogoci), dok su ostale samo usustavljenje ili vraćanje na [[Ivan Broz|Brozovu]] tradiciju koju je prekinulo nasilno “zbližavanje” sa srpskim jezikom (vrjedniji mjesto vredniji, ne ću mjesto neću). To je podržalo i [[Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika]], dok je većina književne i lingvističke zajednice odbacila prijedloge, javljajuće se krajem 20. i početkom 21. stoljeća, o potrebi vraćanja na korijenski pravopis, ili o zamjeni pisanja dugoga jata s dvoslovom -''ie-'' koji se javljaju krajem 20. i početkom 21. stoljeća. Općenito, postoji želja da se hrvatski pravopis jače približi i hrvatskoj pisanoj baštini koja nema uporišta u karadžićevskoj pravopisnoj normi, tei time potvrdi kontinuitet kako s predilirskom, tako i ilirskom pismenosti, te postigne veća razgovijetnost u pisanju (n.pr. prijedlozi poput podkategorija umjesto potkategorija, odhraniti umjesto othraniti: v. “Prinose rječnjaku i pravopisu hrvatskomu” I.B. Šamije), ali tu se radi samo o sitnijim doradama postojećega pravopisa. Tomu se odupiru, napose u bulevarskom tisku, razne struje, često upotrebljavajući retoriku jugokomunističkepseudoantifašističke provenijencije (po tima bi svaka promjena pravopisa vladajućega u Jugoslaviji bila povratak na korijenski pravopis, koji je u tom diskursu izjednačen s Pavelićem i NDH), čime je korijenski pravopis “uskrsnuo” bar kao neojugoslavenski ideologem. Zbog svih tih prijepora hrvatski pravopis, iako u golemoj većini propisa stabilan, još nije do kraja usustavljen i općeprihvaćen na svim razinama i u svim funkcionalnim stilovima.
 
==Pravila korijenskog pravopisa==
332

uređivanja