Hrvatski jezični unitarizam: razlika između inačica

Hrvatski je jezični unitarizam pojava relativno novijega vremena. Tijekom pokušaja standardizacije hrvatskoga kao općenacionalnoga jezika, ta se pojava nije manifestirala, bilo zbog izrazito hrvatskoga profila standardiziranoga idioma u kojem je bilo malo mjesta za preklapanje sa susjednim južnoslavenskim jezicima (pokušaj tzv. Ozaljskoga kruga u 17. stoljeću, s predstavnicima poput [[Fran Krsto Frankapan|Frana Krste Frankopana]], [[Ivan Belostenec|Ivana Belostenca]], [[Pavao Ritter Vitezović|Pavla Rittera Vitezovića]]...), bilo zbog ukorijenjenosti u katolički civilizacijski krug (početak i sredina 17. stoljeća u djelima [[Bartol Kašić|Bartola Kašića]], [[Jakov Mikalja|Jakova Mikalje]], [[Ivan Gundulić|Ivana Gundulića]]...), što je isključivalo bliske jezične oblike iz štokavskih dijalekata prevladavajućih u pravoslavnom i muslimanskom miljeu, kad se i minimizira glavna zaprjekazapreka — nepostojanje šire razvijene pismenosti i književnosti na vernakularu u dvjema navedenima vjersko-narodnosnim zajednicama.

Prijelomnicu je u hrvatskoj jezičnoj politici označio osnutak JAZU 1866. i postavljanje uglednoga srpskoga filologa i najbližega Karadžićeva suradnika [[Đuro Daničić|Đure Daničića]] na mjesto glavnoga tajnika. Do danas nije razjašnjeno zbog čega je Daničić dobio to radno mjesto: u Hrvatskoj je bilo dosta stručnih filologa, a humani motivi zapošljavanja Daničića, koji je izgubio posao i prihode u Beogradu, teško da mogu biti dostatni. Vjerojatno na djelu bijaše koluzija više silnica, od kojih se kao glavne mogu izdvojiti Strossmayerova jugoslavenska politika na svim poljima, te Daničićevo odustajanje od Karadžićevih pansrpskih koncepcija i produbljenije proučavanje pretežno hrvatske književnojezične baštine u knjizi “Istorija oblika srpskoga ili hrvatskoga jezika do svršetka XVII vijeka”, 1874. (prethodno je Daničić izdao povijesni rječnik “Rječnik iz književnih starina srpskih”). Sve je to urodilo najambicioznijim Akademijinim pothvatom, Rječnikom hrvatskoga ili srpskoga jezika, kojega se izdavanje proteglo u više od jednoga stoljeća, nui kojeg je u glavnim crtama — uz dosta kasnijih preinaka — zamislio Daničić (vidjeti [[auktor]]ov tekst iz 1878.). Taj je rječnik Daničić koncipirao tako da u njega ulaze djela na čakavštini i štokavštini, ali ne i kajkavštini, te praktički sve napisano na vernakularu, kako kod Hrvata, tako i kod Srba. Iako se u praksi rječnik dijelom odvojio od Daničićevih zamisli — npr. u doba uredništva njegovih nasljednika Budmanija i Maretića — te relativno brzo postao hrvatskim povijesnim rječnikom, Daničićev je utjecaj ostao trajan u vanjskome suliku hrvatskoga — usporedi li se njegov model s onim Zagrebačke škole — i to ponajviše u dvama propisima: fonemskom (fonološkom, izgovornom, zvučnom) pravopisu nasuprot morfonemskoga (morfološkoga, “korijenskoga”, tvorbenoga), te u izjednačenim množinskim padežima u [[dativ]]u, [[lokativ]]u i [[instrumental]]u. Iako su publikacije JAZU pisane i do 20. stoljeća različitim pravopisima, kako modificiranim Daničićevim, tako onim Zagrebačke škole, te Riječke Frana Kurelca, činjenica je da su Daničićev trajni dolazak u Zagreb, te njegov utjecaj i suradnja s mlađim, školovanim i politički utjecajnim hrvatskim jezikoslovcima ([[Pero Budmani]], [[Ivan Broz]], [[Tomo Maretić]], Mirko Divković, August Musić...) bili presudni za pomak vanjske fizionomije hrvatskoga u smjeru fonemskoga pravopisa (koji je, uostalom, i dominirao u predilirskoj jezičnoj praksi, npr. u tekstovima [[Dominko Zlatarić|Dinka Zlatarića]], Antuna Vramca, [[Matija Divković|Matije Divkovića]], Andrije Kačića Miošića...).