Franjo Ferdinand: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka uređivanja
Redak 1:
{{Radovi}}
{{otheruses2|[[Franz Ferdinand (razdvojba)]]}}
{{Monarh
| ime = Franjo Ferdinand
| slika = [[Slika:Ferdinand Schmutzer - Franz ferdinandFerdinand von Österreich-Este, um autriche1914.jpg|280px]]
| opis =
| titula = Nadvojvoda kuće Habsburg-Lothringen
Line 28 ⟶ 27:
| zanimanje =
| vjera = [[katolicizam]]
| potpis = Archduke Franz Ferdinand of Austria Signature.svg
}}
 
'''Nadvojvoda Franjo Ferdinand Austrijsko-Estenski''' ([[Graz]], [[18. prosinca]] [[1863.]] - [[Sarajevo]], [[28. lipnja]] [[1914.]]), bio je [[AustrijaAustro-Ugarska|austrijskiaustro-ugarski]] [[nadvojvoda]] iz vladarske kuće [[Austria-Este|Habsburg-Lothringen]] i [[prijestolonasljednik]] Austro-Ugarske Monarhije od [[1896.]] godine,.<ref>[http://proleksis.lzmk.hr/20906/ Proleksis enciklopedija: Franjo Ferdinand], preuzeto 15. listopada 2013.</ref> danasNjegovim najpoznatiji[[Sarajevski poatentat|ubojstvom svojoju smrtiSarajevu]] uje Austro-Ugarska objavila rat [[SarajevskiKraljevina atentatSrbija|sarajevskomKraljevini atentatuSrbiji]], a koji je potom prerastao u [[Prvi svjetski rat]].
 
== Rani život ==
Redak 36:
 
== Nasljednik Austro-Ugarskog prijestolja ==
Tijekom njegove mladosti, mogućnost postankada postane nasljednikom prijestolja nije se činila izglednom, te mu je bila namijenjena vojna karijera. Međutim, nakon samoubojstva prijestolonasljednika [[Princ Rudolf (Austro-Ugarska)|Rudolfa]] [[1889.]] godine u Mayerlingu,<ref>Gordon Brook-Shepherd, 1997., str. 107, 125-126</ref> Franjo Ferdinand dolazi na drugo mjesto na listi nasljeđivanja prijestolja, iza svoga oca. OtacKarl Ludwig se odmah odrekao trona u korist Franje Ferdinanda. Po očevojPoslije smrti oca, [[1896.]] godine, postao je [[Austro-Ugarska|austro-ugarskim]] prijestolonasljednikom.<ref> (engl.) {{Citiranje www|naslov=The Crown Prince’s Successor|url=http://query.nytimes.com/gst/abstract.html?res=9F04E0D9153AE033A25751C0A9649C94689FD7CF|autor=|autorlink=|prezime=|ime=|koautori=|urednik=|izdavač=The New York Times|format=|rad=|stranice=|dan=|mjesec=|godina=2. veljače 1899.|preuzeto=15. listopada 2013.|arhivurl=|arhivdatum=|citat=}}</ref> Unatoč tom novom teretu, Franjo Ferdinand je našao vremena za osobne užitke i putovanja. Tako je [[1893.]] godine otputovao u [[Australija|Australiju]] gdje je sudjelovao u lovu na divljač.<ref> (engl.) {{Citiranje www|naslov=The Archduke Franz Ferdinand|url=http://trove.nla.gov.au/ndp/del/article/8554706?searchTerm=Franz+Ferdinand|autor=|autorlink=|prezime=|ime=|koautori=|urednik=|izdavač=The Argus (Australija)|format=|rad=|stranice=|dan=|mjesec=|godina=23. svibnja 1895.|preuzeto=15. listopada 2013.|arhivurl=|arhivdatum=|citat=}}</ref> Nakon Australije je posjetio [[Novi Zeland]], [[Nouméa]], [[Novi Hebridi|Nove Hebride]], [[Salomonski Otoci|Salomonske Otoke]], [[Nova Gvineja|Novu Gvineju]], [[Sarawak]], [[Tajland]], [[Hong Kong]] i [[Japan]].<ref> (engl.) {{Citiranje www|naslov=Australian Town and Country Journal|url=http://trove.nla.gov.au/ndp/del/article/71197930?searchTerm=franz%20ferdinand%20kangaroo&searchLimits=|autor=|autorlink=|prezime=|ime=|koautori=|urednik=|izdavač=The Argus (Australija)|format=|rad=|stranice=|dan=|mjesec=|godina=15. travnja 1893.|preuzeto=15. listopada 2013.|arhivurl=|arhivdatum=|citat=}}</ref> Kući se vratio parobrodom [[RMS Empress of China]] iz [[Yokohama|Yokohame]] preko [[Vancouver]]a.<ref>Austrian Mint, ''Katalog Land in Sicht!: Österreich auf weiter Fahrt (Catalogue Land Ahoy!: Austria on the Seven Seas)'', str. 8, 17. kolovoza 2005. - 3. veljače 2006.</ref>
 
== Vojna karijera ==
Franjo Ferdinand je, kao i većina članova Habsburške dinastije, pristupio [[Austro-ugarska vojska|Austro-Ugarskoj vojsci]] u ranoj dobi. U vojsci je bio često i brzo promican, pa je tako u četrnestoj14 godini promaknut u čin [[Poručnik|leutnant]]-a (poručnik), u čin [[Satnik|hauptmann]]-a u dvadesetdrugoj22 godini, [[Pukovnik|oberst]]-a u dvadesetsedmoj27 i [[General bojnik|generalmajor]]-a u tridesetprvoj31 godini života.<ref name="gr1">Gunther Rothenberg, 1999., str. 141</ref> Iako nikada nije pohađao vojne škole ilii akademije, Franjo Ferdinand je bio zapovjednikomzapovjednik "9. husarske pukovnije".<ref>Gunther Rothenberg, 1999., str. 120</ref> [[1898.]] godine kralj Franjo Josip I. je izdao naredbu da vojska i sve vojne agencije Austro-Ugarske Monarhije daju na uvid Franji Ferdinandu sve dokumente koje zatraži.<ref name="gr1"/> Imao je izvršni utjecaj na oružane snage, čak i kad nije držao određenu poziciju, preko vojnog ordinarijata koji je izdavao i primao dokumente o vojnim poslovima.<ref name="gr1"/> [[1913.]] bio je imenovan inspektorom-generalom svih oružanih sanaga Austro-Ugarske Monarhije (Generalinspektor der gesamten bewaffneten Macht), poziciju koju je prije Franje Ferdinanda držao nadvojvoda [[Friedrich Albrecht]].<ref>Gunther Rothenberg, 1999., str. 170</ref>
== Politički stavovi ==
[[Datoteka:Greater austria ethnic.svg|mini|lijevo|200px|Etnička karta [[Sjedinjene države Velike Austrije|Sjedinjenih država Velike Austrije]] tj. reorganizacija Austro-Ugarske Monarhije kakvu je planirao Franjo Ferdinand.]]
[[Datoteka:Vereinigte Staaten von Groß-Österreich.png|mini|desno|200px|Karta [[Sjedinjene države Velike Austrije|Sjedinjenih država Velike Austrije]].]]
Nadvojvoda Franjo Ferdinand svojim je političkim stavovima i privatnim životom ubrzo na sebe navukao bijes i mržnju dvorskih krugova i političara. Smatrao je da se monarhija mora reorganizirati kako bi opstala, a prvi korak u tome bio bi stvaranje treće federalne jedinice koja bi obuhvaćala [[Bosna i Hercegovina|Bosnu i Hercegovinu]], [[Hrvatska|Hrvatsku]], [[Slovenija|Sloveniju]] i [[Vojvodina|Vojvodinu]] tj. stvaranje Hrvatskog-katoličkog kraljevstva.<ref> (engl.) {{Citiranje www|naslov=On This Day: Archduke Franz Ferdinand Assassinated|url=http://www.findingdulcinea.com/news/on-this-day/May-June-08/On-this-Day--Archduke-Franz-Ferdinand-Assassinated.html|autor=|autorlink=|prezime=|ime=|koautori=|urednik=|izdavač=www.findingdulcinea.com|format=|rad=|stranice=|dan=|mjesec=|godina=28. lipnja 2009.|preuzeto=5. veljače 2014.|arhivurl=|arhivdatum=|citat=}}</ref> Zalagao se za davanje veće autonomije etničkim skupinama unutar carstva i rješavanju njihova nezadovoljstva, to se posebice odnosilo na Čehe u Bohemiji, Hrvate u [[Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija|Trojednoj Kraljevini Hrvatske, Slavonije i Dalmacije]], te ostale [[Južni Slaveni|južne Slavene]] u [[Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj|Bosni i Hercegovini]].<ref>Frederick Morton, 1989., str. 191</ref> Ta je ideja protiv njega okrenula mađarske političare, koji su svim snagama branili svoju politiku Velike [[Ugarska|Ugarske]] i mađarizacije slavenskih naroda. Franjo Ferdinand je gledao na Mađare sa [[Netrpeljivost|antipatijom]]. [[1904.]] godine Franjo Ferdinand je o Mađarima napisao: "''Svi Mađari su rulja, bez obzira na to da li su ministar ili vojvoda, kardinal ili građanin, seljak, husar, sluškinja, ili revolucionar.''" Mađarskog političara [[István Tisza|Istvána Tiszu]] je smatrao "''patentiranim izdajicom''".<ref>Béla Köpeczi, Zoltán Szász, 1994.</ref> Franjo FerdinandMađarski je gledaonacionalizam na mađarski nacionalizamvidio kao revolucionarnu prijetnju Habsburškoj dinastiji. Kao zapovjednik "9. husarske pukovnije" često se znao naljutiti kada su zapovjednici u njegovoj blizini govorili mađarski, iako je mađarski bio službeni jezik pukovnije. Mađarsku vojsku (Honvédség) unutar Austro-ugarske vojske, je smatrao nepouzdanom i potencijalnom prijetnjom unutar monarhijeMonarhiji. Franjo Ferdinand se žalio da Mađari nisu u stanju prikupiti novčana sredstva za zajedničku vojsku, te se protivio osnivanju topničkih postrojbi unutar mađarske vojske.<ref>Gunther Rothenberg, 1999., str. 133, 147</ref> Političari iz austrijskog dijela monarhije zamjerali su mu žestok prokatolički stav i pokroviteljstvo nad raznim vjerskim organizacijama. Franjo Ferdinand je tijekom godina počeo sve samovoljnije istupati i ponašati se kao da je već vladar. Franjo Ferdinand je isto tako bio pristalica opreznog pristupa prema [[Kraljevina Srbija|Kraljevini Srbiji]], upozoravajući tvrdolinijaše poput generala [[Franz Conrad von Hötzendorf|Franza Conrada von Hötzendorfa]] da će oštar pristup prema Srbiji dovesti Austro-Ugarsku Monarhiju u sukob sa carskom [[Rusko Carstvo|Rusijom]], a što bi moglo rezultirati uništenjem obaju carstava. Franjo Ferdinand je bio razočaran kada je Austro-Ugarska zakazala sa vojnim djelovanjem tijekom [[Bokserski ustanak|Bokserskog ustanka]] u [[Kina|Kini]]. Druge nacije, poput daleko slabije [[Belgija|Belgije]] i [[Portugal]]a, su imale stacioniranu vojsku unutar Kine, dokle Austro-Ugarska nije. Bio je žestoki pobornik [[Austro-ugarska ratna mornarica|Austro-ugarske ratne mornarice]] i to kada mornarica nije bila prioritet Austro-Ugarske vanjske politike, te kada je bila potpuna nepoznanica širem građanstvu Monarhije. Nakon smrti Franje Ferdinanda, Austro-ugarska mornarica mu je odala počast bojnim brodom [[SMS Viribus Unitis]].<ref>Gunther Rothenberg, 1999., str. 29</ref>
 
== Brak i obitelj ==
Franjo Ferdinand je upoznao [[Česi|češku]] groficu [[Sofija Chotek|Sofiju Chotek]] na balu u Pragu[[Prag]]u. Samo pripadnici jedne od vladajućih ili bivši vladajućih dinastija Europe su imali pravo udaje za člana kuće Habsburg-Lothringen. Obitelj grofice Chotek nije bila takvog podrijetla, iako je jedan od Sofijinih direktnih predak bio Albrecht IV. Habsburški. Najavljeno vjenčanje Franje Ferdinanda i Sofije je uzrokovalo veliku političku i ustavnu krizu. Javnost, uključujući samog cara Franju Josipa i carsku obitelj, smatrala je da "obična" grofica nije dostojan izbor za ženu budućeg vladara. U takvom razmišljanju vjerojatno je određenu ulogu igralo i njeno slavensko podrijetlo. Papa [[Lav XIII.]], [[Nikola II., ruski car|ruski car Nikola II.]] i [[Vilim II., njemački car|njemački car Vilim II.]] su slali svoje izaslanike kralju Franji Josipu I., ističući da sukob između njega i Franje Ferdinanda oko Sofije potpokava stabilnost Austro-Ugarske Monarhije. Na kraju je odlučeno da, iako Franjo Ferdinand ostaje prijestolonasljednik, njegova žena i djeca neće imati nikakvo pravo nasljeđivanja i neće se smatrati dijelom kraljevske obitelji [[Habsburg]]. Određeno je da Ferdinanda kao vladar treba naslijediti njegov nećak [[Karlo Austrijski|Karlo]]. Franjo Ferdinand se oženio Sofijom [[1. srpnja]] [[1900.]] godine u Reichstadtu (danas [[Zákupy]]) u [[Češka (povijesna pokrajina)|Bohemiji]]. Kralj Franjo Josip I. nije prisustvovao vjenčanju, kao niti braća Franje Ferdinanda. Vjenčanju je jedno prisustvovala maćeha Franje Ferdinanda, Marija Terezija Portugalska, zajedno sa svojim kćerima. Nakon vjenčanja Sofiji je dodijeljena titula "Princeza od Hohenberga" (''Fürstin von Hohenberg''). [[1909.]] godine dodijeljena joj je titula "Vojvotkinja od Hohenberga" (''Herzogin von Hohenberg'') što joj je podiglo status unutar kuće Habsburg-Lothringen. Franjo Ferdinand je sa Sofijom imao troje djece:
* [[Sofija Nostitz-Rieneck|Princeza Sofija od Hoenberga]] (1901–1990).
* [[Vojvoda Maximilian od Hohenberga]] (1902–1962).
* [[Princ Ernst od Hohenberga]] (1904–1954).
* Mrtvorođeni sin (19081914), pokopan u [[Dovrcu Artstetten]] pokraj svojih roditelja.<ref>Otto Schwarz, 2007., str. 26</ref>
 
== Atentat i smrt ==
Redak 59:
 
[[Datoteka:Sarajevo-assn-chart.svg|mini|lijevo|300px|Karta puta gdje je izvršen atentat.]]
Franjo Ferdinand je za Sarajevo krenuo iz Beča, [[23. lipnja]] 1914. godine, posebnim vlakom do [[Trst]]a. Potom je vojnim brodom [[SMS Viribus Unitis]] doplovio do ušćuušća [[Neretva|Neretve]], teda bi se nakon togaonda ukrcao na jahtu [[Dalmat]] kojom je doplovio do [[Metković]]a gdje mu je bio pripremljen svečani doček.<ref name="mt">{{Citiranje www|naslov=Posljednji brod Austro-Ugarske flote|url=http://www.metkovic.hr/vijest.asp?vijest=1437|autor=|autorlink=|prezime=|ime=|koautori=|urednik=|izdavač=www.metkovic.hr|format=|rad=|stranice=|dan=|mjesec=|godina=|preuzeto=3. veljače 2014.|arhivurl=|arhivdatum=|citat=}}</ref> U Metkoviću ga je dočekao posebni vlak kojim je krenu za Sarajevo. Na putu za Sarajevo kratko se zadržao u [[Mostar]]u gdje je održao govor pred okupljenim narodom. Franjo Ferdinand je došao u Sarajevo [[25. lipnja]], gdjete je zajedno sa suprugom Sofijom odsjeo u hotelu Bosna na [[Ilidža|Ilidži]].<ref name="p">{{Citiranje www|naslov=Mlada Bosna i Sarajevski atentat 1914. godine (IV) – Franjo Ferdinand u Sarajevu|url=http://povijest.net/v5/teme/povijest-bih/2007/sarajevski-atentat-4/|autor=|autorlink=|prezime=Grgić|ime=Stipica|koautori=|urednik=|izdavač=povijest.net|format=|rad=|stranice=|dan=|mjesec=|godina=19. rujna 2007.|preuzeto=2. veljače 2014.|arhivurl=|arhivdatum=|citat=}}</ref> Osiguranje Franje Ferdinanda u Sarajevu bilo je minimalno i nije bilo ni 120 policijskih službenika zaduženih za njegovu sigurnost.{{fusg|1}}<ref name="IM">[http://www.scribd.com/doc/70380672/15748699-Ivan-Muzic-Masonstvo-u-Hrvata Ivan Mužić, ''Masonstvo u Hrvata'', str. 68.], preuzeto 12. kolovoza 2012.</ref> Sofija je bila oduševljena dočekom u Sarajevu. Ona je do Sarajeva putovala vlakom preko Budimpešte i [[Slavonski Brod|Slavonskog Broda]], te joj je na svim stanicama bio priređen svečani doček. Dok je Franjo Ferdinand bio zauzet državničkim dužnostima, Sofija je posjećivala sarajevske škole, crkve i dobrotvorne ustanove. [[27. lipnja]] Franjo Ferdinand i Sofija su odlučili neslužbeno prošetati gradom. Taj nenajavljeni "izlet" je iznenadio sarajevsku policiju, ali i [[Gavrilo Princip|Gavrila Principa]] koji je sjedio u Semizovoj gostionici. Princip tog dana nije kod sebe imao oružje. Dan prije toga, na samoj Ilidži, je jednanjedan policijski agent uočio [[Nedeljko Čabrinović|Nedeljka Čabrinovića]]. Znajući za njegov izgon iz grada zbog sudjelovanja u štrajku [[1912.]] godine, agenttražio je tražio instrukcije on nadređenih. Oni su ga međutim obavijestili da je izgon u međuvremenu ukinut i da protiv njega ne mogu ništa zakonski učiniti.<ref name="p"/>
 
[[Datoteka:Franzshirt.jpg|mini|desno|150px|Vojna odora sa tragovima krvi koju je na dan atentata nosio Franje Ferdinanda.]]
Po službenom planu od [[28. lipnja]] 1914., Franjo Ferdinand je prijepodne trebao službeno posjetiti Sarajevo, a poslijepodne je već trebao napustiti grad i vratit se preko Metkovića brodom kući. Cjelokupan plan njegovog posjeta, sa točnim mjestima koje će posjetiti povorka, donio je dan ranije list Bosanska pošta. Saznavši za rutu povorke, Princip je odlučio da se zasjeda postavi na Apelovoj obali, dugi putu uz rijeku [[Miljacka|Miljacku]], kojom je povorka trebala proći i to dva puta u kratkom vremenu. Princip je dan ranije objasnio ostalim sudionicima atentataa gdje trebaju stajati u trenutku prolaska povorke. Kako je u početku bilo planirano da atentat odrade trojica atentatora, dobili su samo tri bočice [[Cijanid|cijankalija]]. No pošto su sada u grupi bila šestorica atentatora, otrov su podijelili i presipali u male papiriće koji su trebali ispiti odmah po izvršenom činu. Da li je otrov bio prestar, da li je oksidirao prilikom presipavanja i čuvanja u papirićima ili su umanjene doze bile nedjelotvorne, teško je reći. Princip je svoju bočici cijankalija podijelio sa [[Danilo Ilić|Danilom Ilićem]]. Već od 9 sati Princip je bio na svom položaju. Ruta prolaska povorke je bilo puna policije, no policija nije primjetila naoružane atentatore koji su se nalazili među okupljenim narodom. Negdje oko 10 sati kolona automobila se pojavila. Okupljene mase su počele klicati uz zvuk crkvenih zvona i topovskih salvi u čast Franje Ferdinanda. Topovi i crkvena zvona su bila element koji je zbunio atentatore. Tako da najstariji od druge trojice atentatora [[Muhamed Mehmedbašić]], koji je bio prvi u nizu, nije bacio bombu na povorku. Kasnije se na suđenju opravdavao činjenicom da je odmah do njega stajao policajac, te da zbog toga nije djelovao. Automobil Franje Ferdinanda je prošao kraj [[Vaso Čubrilović|Vase Čubrilovića]], a koji isto nije djelovao, te je na suđenju izjavio: "''Kad se dovezao nadvojvoda, nisam se mašio za revolver jer mi je bilo žao nadvojvodkinje.''" Auto je došao i do [[Cvjetko Popović|Cvjetka Popovića]] koji je također kasnije priznao da nije imao hrabrosti da izvrši čin. To međutim nije pokolebalo Nedeljka Čabrinovića koji je prilikom prolaska automobila Franje Ferdinanda izvadio ručnu granatu, aktivirao je udarcem i bacio na automobil. Kako je bomba imala odgodu eksplozije od 10 sekundi, Čabrinović je iskoristio vrijeme da popije cijankalij i baci se u Miljacku. Bačena bomba se u letu odbila od krova automobila i pala na zemlju. Eksplodiravši ranila je lakše nekoliko ljudi iz mase i [[Oskar Potiorek|Potiorekovog]] ađutanta [[Erich von Merrizzi|Erich von Merizzija]] u četvrtom vozilu kolone. Na kratak trenutak automobili u povorci su se zaustavili, ali su potom ubrzano nastavili put do gradske vijećnice. Princip nije iskoristio trenutak zastoja automobila, jer je gledao što događa sa Čabrinovićem. Čabrinovića popijeni otrov nije ubio već mu je samo izazvao rane na ustima. Bijesni policajaci su Čabrinovića izvukli iz Miljacke, te je tom prilikom bio bio žestoko pretučen od strane policajaca i okupljenih ljudi. Franjo Ferdinand je sa povorkom došao do gradske Vijećnice gdje je trebao poslušati pozdravni govor.<ref name="p"/> No prije pozdravnog govora Franjo Ferdinand je uzbuđeno kritizirao rekao gradonačelnika [[Fehrim Čurčić|Fehrima Čurčića]], pritom izjavivši: "''Gospodine gradonačelniće, došao sam ovdje u posjet, a na mene bacaju bombe. To je nečuveno.''"<ref>Luigi Albertini, 1953., str. 36, 37</ref> Tek nakon što mu je grofica Sofija prišapnula nešto u uho, Franjo Ferdinand se donekle smirio i dopustio gradonačelniku Čurčiću da nastavi sa govorom.<ref>Vladimir Dedijer, 1966., str. 12</ref> Franjo Ferdinand je nakon toga dao par ciničnih izjava, uperenih ponajviše generalu Potioreku. General Potiorek je smirivao Franju Ferdinanda obećavši mu izmjenu rute, ali o tome nije obavijestio vozača niti ostatak povorke. Povorka je krenula iz gradske vijećnice oko 10.45. Kada je automobil Franje Ferdinanda skrenuo u ulicu Franje Josipa, general Potiorek je viknuo vozaču da idu krivim putem. Vozač je zakočio i počeo da polagano voziti unatrag. U tom trenutku je Princip, koji je stajao na nekoliko metara, ispalio dva metka u smjeru automobila. Prvi metak je pogodio Franju Ferdinanda, a drugi, namijenjen generalu Potioreku, pogodio je Sofiju. Dok je Princip u gužvi nastojao ispiti cijankalij okružili su ga policajci koji su mu oduzeli pištolj kojim se je namjeravao ubiti. U trenucima borbe-naguravanja iz Principova džepa ispala je bomba, što je izazvalo komešanje. Otrov, kao i kod Čabrinovića, nije djelovao i Principu je samo zadao želučane teškoće. Principa su od policijskih udaraca nastojali spasiti njegovi prijatelji s kojima je nekoliko sekundi prije atentata razgovarao. Jedan od njih, Mihajlo Pušara, je i udario detektiva koji je vidjevši pištolj uperen prema Franji Ferdinandu nastojao spriječiti Principa u izvršenju atentata. General Potiorek je par sekundi nakon pucnjave naredio vozaču da vozi u njegovu rezidenciju, te je u tom trenutku mislio da su Franjo Ferdinand i Sofija samo u nesvjesti i da će biti dobro. Dok je povorka u velikoj brzini prolazila sarajevskim ulicama, okupljeni ljudi su i dalje oduševljeno klicali "''Živjeli!''". Negdje na pola puta suputnici su uočili da je Franjo Ferdinand ranjen, pošto je iz njegove rane na grlu istjecalo mnogo krvi. Franjo Ferdinand je u automobilu zazivao suprugu kojoj je govorio: "''Sofija, Sofija! Nemoj umrijeti! Živi za našu djecu!'', nakon čega je uslijedilo šest ili sedam odgovora "''Ništa mi nije.''" na pitanje grofa Harracha kako je. Po dolasku u rezidenciju generala Potioreka, Sofija je odmah bila proglašena mrtvom, dok je Franjo Ferdinand preminuo 10 minuta kasnije.<ref name="p"/> General Potiorek je isti dan uputio brzojav na Dalmat da je "''Njegovo Carsko i Kraljevsko Veličanstvo Nadvojvoda Franjo Ferdinand pao kao žrtva atentata''", te je naredio da jahta Dalmat čeka na ušću Neretve uz SMS Viribus Unitis sve dok on osobno ne izda daljnje upute. Tijela Franje Ferdinanda i Sofije su [[30. lipnja]] 1914. vlakom prenesena do Metkovića, ukrcana na jahtu Dalmat koja ih je onda prenijela i prebacila na SMS Viribus Unitis.<ref name="mt"/>
[[Datoteka:Sarajevo princip bruecke.jpg|mini|lijevo|150px|Most preko Miljacke blizu kojega je izvršen atentat.]]
Po službenom planu, od [[28. lipnja]] 1914., Franjo Ferdinand je prijepodne trebao službeno posjetiti Sarajevo prijepodne, a poslijepodne je već trebao napustiti grad i vratit se preko Metkovića brodom kući. Cjelokupan plan njegovog posjeta, sa točnim mjestima koje će posjetitipovorka povorkaobići, donio je dan ranije donio list Bosanska pošta. Saznavši za rutu povorke, Princip je odlučio da se zasjeda postavi na Apelovoj obali, dugi putu uz rijeku [[Miljacka|Miljacku]], kojom je povorka trebala proći i to dva puta u kratkom vremenu. Princip je dan ranije objasnio ostalim sudionicima atentataaatentata gdje trebaju stajati u trenutku prolaska povorke. Kako je u početku bilo planirano da atentat odrade trojica atentatora, dobili su samo tri bočice [[Cijanid|cijankalija]] koji su trebali ispiti odmah po izvršenom činu. No pošto su sada u grupi bila šestorica atentatora, otrov su podijelilibili primorani podijeliti i presipalipresipati u male papiriće koji su trebali ispiti odmah po izvršenom činu. Da li je otrov bio prestar, da li je oksidirao prilikom presipavanja i, čuvanja u papirićima ili su umanjene doze bile nedjelotvorne, teško je rećiza sigurnošću znati. Princip je svoju bočici cijankalija podijelio sa [[Danilo Ilić|Danilom Ilićem]]. Već od 9 sati Princip je bio na svom položaju. Ruta prolaska povorke je bilo puna policije, no policija nije primjetila naoružane atentatore koji su se nalazili među okupljenim narodom. Negdje oko 10 sati kolona automobila se pojavila na vidiku, Franjo Ferdinand se vozio u trećem automobilu po redu. Okupljene mase su počele klicati uz zvuk crkvenih zvona i topovskih salvi u čast Franje Ferdinanda. Topovi i crkvena zvona su bila element koji je zbunio atentatore. Tako da najstariji od druge trojice atentatora [[Muhamed Mehmedbašić]], koji je bio prvi u nizu, nije bacio bombu na povorku. Kasnije se na suđenju opravdavao činjenicom da je odmah do njega stajao policajac, te da zbog toga nije djelovao. Automobil Franje Ferdinanda je prošao kraj [[Vaso Čubrilović|Vase Čubrilovića]], a koji isto nije djelovao, te je na suđenju izjavio: "''Kad se dovezao nadvojvoda, nisam se mašio za revolver jer mi je bilo žao nadvojvodkinje.''" Auto je došao i do [[Cvjetko Popović|Cvjetka Popovića]] koji je također kasnije priznao da nije imao hrabrosti da izvrši čin. To međutim nije pokolebalo Nedeljka Čabrinovića koji je prilikom prolaska automobila Franje Ferdinanda izvadio ručnu granatu, aktivirao je udarcem i bacio je na automobilpovorku. Kako je bomba imala odgodu eksplozije od 10 sekundi, Čabrinović je iskoristio to vrijeme da popije cijankalij i baci se u Miljacku. Bačena bomba se u letu odbila od krova automobila i pala na zemlju. Eksplodiravši ranila je lakše nekoliko ljudi iz mase i [[Oskar Potiorek|Potiorekovog]] ađutanta [[Erich von Merrizzi|Erich von Merizzija]] u četvrtom vozilu kolone. Na kratak trenutak automobiliAutomobili u povorci su se potom nakratko zaustavili, ali su potomubrzo ubrzanopod velikom brzinom nastavili put do gradske vijećnice. Princip nije iskoristio trenutak zastoja automobilapovorke, jer je gledao što događa sa Čabrinovićem. Čabrinovića popijeni otrov nije ubio već mu je samo izazvao rane na ustima. Bijesni policajaci su Čabrinovića izvukli iz Miljacke, te je tom prilikom biopotom bio žestoko pretučen od strane policajaca i okupljenihokupljene ljudimase. Franjo Ferdinand je sa povorkom došao do gradske Vijećnice gdje je trebao poslušati pozdravni govor.<ref name="p"/> No prije pozdravnog govora Franjo Ferdinand je uzbuđeno kritizirao rekao gradonačelnika [[Fehrim Čurčić|Fehrima Čurčića]], pritom izjavivši: "''Gospodine gradonačelniće, došao sam ovdje u posjet, a na mene bacaju bombe. To je nečuveno.''"<ref>Luigi Albertini, 1953., str. 36, 37</ref> Tek nakon što mu je grofica Sofija prišapnula nešto u uho, Franjo Ferdinand se donekle smirio i dopustio gradonačelniku Čurčiću da nastavi sa govorom.<ref>Vladimir Dedijer, 1966., str. 12</ref> Franjo Ferdinand je nakon toga dao par ciničnih izjava, uperenih ponajviše generalu Potioreku.<ref name="mt"/> Službenici i pripadnici pratnje Franje Ferdinanda su nakon govora raspravljali što dalje učiniti. Franjo Ferdinand i Sofija su odustali od službenog plana i odlučili da će u bolnici posjetiti žrtve bombaškog napada. Grof [[Franz von Harrach]] je odlučio stati na lijevi prag automobila kako bi svojim tijelom zaštitio Franju Ferdinanda tokom vožnje.<ref>Vladimir Dedijer, 1966., str. 67</ref> General Potiorek je smirivao Franju Ferdinanda obećavši mu izmjenu rute, ali o tome nije obavijestio vozača Leopolda Lojku niti ostatak povorke. Povorka je krenula iz gradske vijećnice oko 10.45. Kada je automobil Franje Ferdinanda skrenuo u ulicu Franje Josipa, general Potiorek je viknuo vozaču da idu krivim putem. Vozač je zakočio i počeo da polagano voziti unatrag. U tom trenutku je Princip, koji je stajao na nekoliko metara, ispalio dva metkahica u smjeru automobila. Prvi metak je pogodio Franju Ferdinanda, a drugi, namijenjen generalu Potioreku, pogodio je Sofiju. Dok je Princip u gužvi nastojao ispiti cijankalij okružili su ga policajci koji su mu oduzeli pištolj kojim se je namjeravao ubiti. U trenucima borbe-naguravanja iz Principova džepa ispala je bomba, što je izazvalo komešanje. Otrov, kao i kod Čabrinovića, nije djelovao i Principu je samo zadao želučane teškoće. Principa su od policijskih udaraca nastojali spasiti njegovi prijatelji s kojima je nekoliko sekundi prije atentata razgovarao. Jedan od njih, Mihajlo Pušara, je i udario detektiva koji je vidjevši pištolj uperen prema Franji Ferdinandu nastojao spriječiti Principa u izvršenju atentata. General Potiorek je par sekundi nakon pucnjave naredio vozaču da vozi u njegovu rezidenciju, te je u tom trenutku mislio da su Franjo Ferdinand i Sofija samo u nesvjesti i da će biti dobro. Dok je povorka u velikoj brzini prolazila sarajevskim ulicama, okupljeni ljudi su i dalje oduševljeno klicali "''Živjeli!''". Negdje na pola puta suputnici su uočili da je Franjo Ferdinand ranjen, pošto je iz njegove rane na grlu istjecalo mnogo krvi. Franjo Ferdinand je u automobilu zazivao suprugu kojoj je govorio: "''Sofija, Sofija! Nemoj umrijeti! Živi za našu djecu!'', nakon čega je uslijedilo šest ili sedam odgovora "''Ništa mi nije.''" na pitanje grofa von Harracha kako je. Po dolasku u rezidenciju generala Potioreka, Sofija je odmah bila proglašena mrtvom, dok je Franjo Ferdinand preminuo 10 minuta kasnije.<ref name="p"/> General Potiorek je isti dan uputio brzojav na Dalmat da je "''Njegovo Carsko i Kraljevsko Veličanstvo Nadvojvoda Franjo Ferdinand pao kao žrtva atentata''", te je naredio da jahta Dalmat čeka na ušću Neretve uz SMS Viribus Unitis sve dok on osobno ne izda daljnje upute. Tijela Franje Ferdinanda i Sofije su [[30. lipnja]] 1914. vlakom prenesena do Metkovića, ukrcana na jahtu Dalmat koja ih je onda prenijela i prebacila na SMS Viribus Unitis.<ref name="mt"/>
 
== Reakcije u Trojednoj Kraljevini Hrvatske, Slavonije i Dalmacije ==
=== Zagreb i središnja Hrvatska ===
Prve vijesti o atentatu na Franju Ferdinanda i Sofiju su stigle u Zagreb oko 13 sati. Odmah su bile otkazane sve proslave i koncerti, kina su bila zatvorena, a hrvatske [[Zastava Republike Hrvatske|trobojnice]] koje su izvješene dočekale izaslanstvo riječkih Hrvata zamijenjene su crnim zastavama. Poslije 17 sati počela su izlaziti posebna izdanja dnevnih novina koja su odmah bila rasprodana. Već oko 19 sati počela se stvarati povorka đaka koja je na čelu imala trobojnicu s crnim velom, uzvikujući: "''Slava prijestolonasljedniku''", te parole protiv Srba. Nakon što se povorka razišla, manje grupice su se okupile oko prostorija novina Hrvatski pokret i Srpske banke, uzvikujući protusrpske parole. Dan poslije u Zagrebu su u režiji [[Hrvatska stranka prava (1903.)|Hrvatske stranka prava]] ([[Frankovci|frankovaca]]) organizirane prve protusrpske demonstracije. Demonstranti su bacali kamenje na saborske zastupnike koji su se vraćali iz [[Zagrebačka katedrala|katedrale]] sa zadušnice za ubijenog prijestolonasljednika. Kamenovali su srpske radnje, dokle je jedna grupa je po Vlaškoj ulici unuštavalauništavala srpske dućane,. Demonstranti su razbili prozore na kući zagrebačkog gradonačelnika [[Janko Holjac|Janka Holjca]] i uredništva novina Hrvatski pokret. razbijeniPravaški sulist prozori, dokleHrvatska je pravaški list Hrvatska iz dana u dan pozivao na obračun sa "Srbima veleizdajnicima". Vlasti Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije su prešutno odobravale nerede i protusrpske demonstracije. Redarstvo je do daljnjega zabranilo demonstracije u Zagrebu i izvršilo uhićenja sumnjivih Srba. Posebno oštre protusrpske demonstracije su bile u [[Petrinja|Petrinji]] gdje je gradsko poglavarstvo bilo prisiljeno izdati proglas o sigurnosnim mjerama koju su se strogo provodile. U Bjelovaru[[Bjelovar]]u se nakon vijesti o atentatu na glavnom trgu pred gradskom vijećnicom okupilo 200 ljudi koji su klicali i pjevali hrvatsku himnu, dokle je policija iste demonstrante držala podalje od [[Srpska pravoslavna crkva|Srpske pravoslavne crkve]] i srpskog doma. U Bjelovaru su kasnije izvršena i tri uhićenja zbog podrugljivih izjava o Franji Ferdinandu, dokle je u [[Moravice|Moravicama]] u [[Gorski kotar|Gorskom kotaru]] uhićen i i suspendiran iz službe općinski načelnik Vladimir Petrović koji je okupljenim ljudima izjavio "''Vaš car je krepao.''".<ref name="žk">[[Željko Karaula]], »Sarajevski atentat – reakcije Hrvata i Srba u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji«, ''Interdisciplinarni je znanstveni časopis "Radovi Zavoda za hrvatsku povijest"'', vol.43, br. 1, Zagreb, prosinac 2011., {{ISSN|0353-295X}} {{Hrčak|id=113497}}</ref>
 
=== Dalmacija ===
Line 71 ⟶ 73:
 
=== Slavonija i Srijem ===
U [[Slavonski Brod|Slavonskom Brodu]] je došlo do žestokih protusrpskih demonstracija, gdje su demonstranti pod vodstvom gradski viječnika demolirali imovinu Srba. Počinjena je velika šteta na zgradi Srpske banke i na hotelu u srpskom vlasništvu. Velike protusrpske demonstracije izbile su i u [[Đakovo|Đakovu]] gdje se okupilo oko 1000 ljudi koji su krenuli pred biskupsko sjemenište gdje su spalili srpsko trobojnicuzastavu, te su zatim krenuli prema kućama istaknutijih Srba u gradu, a koje su od uništavanjauništenja uspjele obraniti gradske redarstvene snage. U [[Vinkovci]]ma su demonstranti uzvikivali "''Slava Ferdinandu i Sofiji''" i "''Dolje Srbi''", te su se pokušali probiti do pravoslavne crkve i srpske škole, no u tome su ih spriječile redarstvene snage. Demonstracije su izbile i u [[Vukovar]]u. Revoltirana masa je u nekoliko navrata kretalakrenula prema pravoslavnoj crkvi pod vodstvom lokalnih frankovaca i članova katoličkog djetićkog društva uzvikujući: "''Abzug kralj Petar! Abzug bombaši!''". U [[Orahovica|Orahovici]] se skupilo oko 120 ljudi koji su noseći pred sobom hrvatsku trobojnicu krenuli u ophodnju gradom uzvikujući "''Živio naš kralj Franjo Josip''", "''Slava Ferdinandu Franji''", "''ApzugAbzug Srbi''" i "''Dolje s ubojicama''".<ref name="žk"/>
 
=== Hrvatska inteligencija ===
Veći dio projugoslavenski usmjerene hrvatske inteligencije je potajno odobravao atentat u Sarajevu. [[Frano Supilo]] je odmah shvatio da je rat neizbježan, te je donio odluku da pođe u emigraciju i povede akciju za rušenje Austro-Ugarske monarhijeMonarhije i ujedinjenje Slovenaca, Hrvata i Srba. [[Ivan Meštrović]] je tijekom boravka u [[Venecija|Veneciji]] izrazio bojazan za svoj povratak u zemlju, znajući da će zbog svoga projugoslavenskog usmjerenja biti pod prismotrom vlasti. [[Vladimir Čerina]] je nakon atentata prognozirao i priželjkivao nastanak velikog jugoslavenskog naroda. [[Ivo Andrić]] je [[29. srpnja]] 1914. bio uhićen kao nacionalno-revolucionarni omladinac projugoslavenskog usmjerenja. [[Milan Rojc]], jedan od viđenijih članova [[Hrvatsko-srpska koalicija|Hrvatsko-srpske koalicije]] i bivši ministar bogoštovlja i nastave, je bio duboko potresen i zabrinut po primitku vijesti o atentatu, te je na svojoj kući izvjesio crnu zastavu. Dr. [[Ivo Frank]] je prozvaojavno govorio da "''Ovakav izdajnički Sabor radi o glavi hrvatskom narodu i Habsburškoj monarhiji.''", te da je "''Juče ubijeni u Sarajevu jedina uzdanica Hrvata.''". [[Juraj Demetrović]] je u zagrebačkoj Narodnoj kavani harangirao ljude protiv demonstranata, te je upravo iz kavane bio bačen jedan stolac i kamenje na demonstrante koji su u tom trenutku prolazili. [[Stjepan Radić]] je oštro osudio atentat. Prvo zbog toga jer nije vjerovao u nasilje kao čin političkog izražavanja političkih uvjerenja, a drugo jer je tada u strahu od moćnih susjeda težio očuvanju Dvojne monarhije kao najboljeg sigurnog štita za hrvatski narod. Ujedno je vjerovao da se Monarhija prije ili kasnije mora preurediti na trijalistički način i to tako što bi Hrvatska trebala postati posebnom jedinicom unutar te zajednice. Sarajevski nadbiskup [[Josip Stadler]] je osudio atentat i pri tom oštro napao Hrvatsko-srpsku koaliciju, dokle je zagrebački nadbiskup [[Antun Bauer]] izjavio da se poslije atentata treba pouzdati u [[ban]]a [[Ivan Skerlecz|Ivana Skerlecza]] da sjedini Dalmaciju i Bosnu, pa makar to bilo i na osnovu nagodbe. Nasuprot tome, krčki biskup [[Antun Mahnić]] je zajedno sa svojim Riječkim novinama čvrsto stajao na projugoslavenskom pravcu [[Hrvatski katolički pokret|Hrvatskog katoličkog pokreta]]. Podjele među Hrvatima dovele su do ozbiljnih posljedica po hrvatsku političku scenu. Mnogobrojni među njima, pristaše projugoslavenske opcije, kasnije su se našli pod udarom represivnih organa vlasti, pod prismotrom, istragom, uhićenjem, suđenjem i bijegom u emigraciju.<ref name="žk"/>
 
== Posljedice atentata ==
Line 80 ⟶ 82:
 
Unatoč ultimatumu i zatim objavi rata Srbiji, malo je političara u Austro-Ugarskoj iskreno žalilo za Franjom Ferdinandom, koji je svojim zamislima mogao ugroziti njihove pozicije. On ih je uspio razbjesniti i nakon smrti: plan da se nadvojvoda pokopa u carskoj grobnici, a njegova neprihvaćena supruga ne, propao je zbog njegove oporuke kojom je odredio da oboje budu sahranjeni u obiteljskom dvorcu Artstetten.
 
== Spomen ==
[[Datoteka:Franzferdinand40hel1917.jpg|mini|desno|150px|Poštanska marka izdana u čast Franje Ferdinanda i Sofije.]]
Austro-Ugarska Monarhija je izdala komemorativnu poštansku marku u čast Franje Ferdinanda i Sofije, dokle je Austrija [[2004.]] godine izdala kovanicu od 10 [[Euro|Eura]].<ref> (engl.) {{Citiranje www|naslov=Austrian 10-Euro Coins|url=http://www.austriancoins.com/10e.html|autor=|autorlink=|prezime=|ime=|koautori=|urednik=|izdavač=www.austriancoins.com|format=|rad=|stranice=|dan=|mjesec=|godina=|preuzeto=5. veljače 2014.|arhivurl=|arhivdatum=|citat=}}</ref> [[Škotska|Škotski]] rock sastav [[Franz Ferdinand]] se nazvao po Franji Ferdinandu.<ref> (engl.) {{Citiranje www|naslov=How Franz Ferdinand & Kasabian Got Their Band Names???|url=http://www.feelnumb.com/2011/09/03/how-franz-ferdinand-kasabian-got-their-band-names/|autor=|autorlink=|prezime=|ime=|koautori=|urednik=|izdavač=www.feelnumb.com|format=|rad=|stranice=|dan=|mjesec=|godina=|preuzeto=5. veljače 2014.|arhivurl=|arhivdatum=|citat=}}</ref>
 
== Bilješka ==
{{fusd|1}}Za usporedbu:{{citat|Kada je [[Franjo Josip I.|Franjo Josip]] god. 1909. putovao u Bosnu, mjere sigurnosti bile su vrlo stroge (bilo je više od 1.000 uniformiranih policajaca i više od 2.000 agenata u civilu).|[[Ivan Mužić]], ''Masonstvo u Hrvata'', str. 68.<ref name="IM"/>}}
 
== Galerija ==
<gallery>
Image:Franz Ferdinand Automobile AB.jpg|Gräf & Stift, automobil u kojem su ubijeni Franjo Ferdinand i Sofija. Danas izložen u [[Vojno-povijesni muzej u Beču|vojnom muzeju]] u Beču.
Image:FranzFerdinandCar.jpg|Gräf & Stift (odostraga).
Image:Uniform and deathbed of Archduke Franz Ferdinand of Austria.jpg|Vojna odora koju je Franjo Ferdinand nosio na dan atentata i krevet na kojem je izdahnuo. Danas izloženi u [[Vojno-povijesni muzej u Beču|vojnom muzeju]] u Beču.
Image:Minutos previos al atentado en Sarajevo.jpg|Dolazak Franje Ferdinanda i Sofije u Gradsku viječnicu Sarajeva.
Image:Grab von Franz Ferdinand.jpg|Poslijednje počivalište Franje Ferdinanda i Sofije u obiteljskom dvorcu Artstetten.
</gallery>
 
== Izvori ==