Mjed: razlika između inačica

Prije su se masovno proizvodile za potrebe vojne industrije u proizvodnji [[Streljivo|streljiva]] – ponajviše za izradu čahura raznih kalibara; u današnje vrijeme se najviše raburabe za izradu; raznih vodovodnih potrepština (npr. slavina), glazbenih instrumenata (žice ponajviše), u građevinarstvu (limovi, cijevi i šipke), u strojogradnji (za izradbu različitih dijelova strojeva - kućišta, poluge, ležišta i sl.), brodskih vijaka i matica, za izradbu armatura (pipci, držači, kvake na prozorima i vratima., zasuni i itd.), u obrtima za izradbu ukrasnih predmeta (bižuterije), itd..

Iako su neki oblici mjedi u uporabi već od pretpovijesnih vremena,njena je prava priroda shvaćena tek u postsrednjovjekovno doba, jer sve do tada cinkove pare koje su pri proizvodnji reagirale sa bakrom nisu smatrane za metal. Biblija kralja Jamesa višekratno spominje mjed. Može se pretpostavljati da su najranije vrste dobivene metalurškom preradom bakrenih ruda bogatih cinkom. Rimljani su mjed proizvodili procesom cementacije i ovaj je proces svoju važnost zadržao do sredine 19. stoljeća.<br />

U zapadnoj Aziji i istočnom [[Mediteran]]u rani su primjeri uporabe slitina bakra i cinka malobrojni, i dokazani su kod razmjerno manjeg broja nalazišta iz trećeg tisučljećatisućljeća prije Krista u egejskom području, Iraku, na području današnjih Ujedinjenih arapskih emirata, kalmičkom području, Turkmenistanu, te Gruziji, kao i kod nalazišta iz drugog tisučljeća prije Krista na području zapadne Indije, Uzbekistana, Irana, Sirije, Iraka i Izraela. Izoliranih primjera uporabe ovih slitina u Kini imamo već u petom tisućljeću prije Krista.