Hannah Arendt: razlika između inačica

Hannah Arendt usmjerava pažnju na moralna pitanja koja se tiču individualnog ponašanja i postupanja, tj. na pravila i mjerila pomoću kojih su ljudi odvajali ono što je ispravno od onog što je neispravno, ono što im je služilo da bi sudili ili opravdali sebe ili druge, a za čiju se valjanost smatralo da je sama po sebi očita svakoj zdravoj osobi, bilo kao dio božanskog ili prirodnog prava.
 
Arendt kritizira [[Nietzsche]]ovu potragu za novim vrijednostima, smatrajući da NietzcheNietzsche, iako je zaista bio moralist, i njegova filozofija imaju jednu manu – ono što je navodio kao kriterij bio je sam Život, a njegova kritika bila je vođena mišlju da su kršćanska i platonistička etika koristile mjerila koja nisu s ovoga svijeta. Međutim, Arendtova tvrdi:
 
{{citat|…no proglasiti život najvišim dobrom je, što se tiče etike, izbjegavanje pitanja, budući da svaka etika, i kršćanska i nekršćanska, pretpostavlja da život nije najviše dobro za smrtnike i da se u životu uvijek radi o nečem što nije tek održavanje i razmnožavanje individualnih živih organizama.}}
 
Ono što je Arendtova htjela reći je da NietzcheNietzsche nije znao da će ljudi svojim ponašanjem sami sebe, tj. ljudsku vrstu, dovesti u stanje u kojem je krucijalno pitanje opstanak, pa je tako nemoguće tvrditi da je opstanak ljudske vrste najveće dobro, jer bi tu ujedno prestali postojati svaka etika i svaki moral. Jedini novi moralni princip modernog doba je negiranje morala kao takvog.
 
Također, ona smatra da se za vrijeme [[Hitler]]ove vlasti moral srušio u puki [[mores]], tj. u navike, običaje, proizvoljne konvencije i to ne kod kriminalaca, već kod običnih ljudi koji nisu ni pomišljali da dovedu u sumnju moralne propise sve dok su bili društveno prihvaćeni. Međutim, kada je Hitler ustrojio svoje tvornice smrti i obznanio novi set vrijednosti - s kojim je došao i usklađeni pravni sustav – a čime je dokazao da netko nije morao biti uvjereni nacist pa da se prilagodi i zaboravi na svoj društveni status i na moralna uvjerenja. Nakon rata taj moralni problem je potisnut, sve dok nisu počeli poslijeratni procesi protiv tzv. ratnih zločinaca, čime su ljudi bili prisiljeni shvatiti da je riječ o moralnom gledištu. Naime, moralni problem je bio potisnut zato što je tijek događaja bio monstruozan, nije se smio dogoditi, a ljudi nisu u stanju ni izreći kaznu niti oprostiti, takva se prošlost ne može „svladati“. Cjelokupno ozračje današnje rasprave o istom je toliko nabijeno emocijama i svatko mora biti spreman da i sam bude uvučen u raspravu na razini na kojoj nije moguća nikakva ozbiljna rasprava.
Skandalon je nešto što ne možemo popraviti ni oprostom ni kaznom, to je zapreka svakom daljnjem postupanju i činjenju. Prema Isusu je to zlo , „kamen spoticanja“ , što ga ljudska snaga ne može ukloniti, a zločinac je čovjek koji se nikada nije smio roditi. Čak ni po Platonu ne bismo mogli popraviti kaznom, takav čovjek jedino bi mogao biti zastrašujući primjer drugima, ali njegova pojava vrijeđa svjetski poredak kao takav jer takva osoba zlo je počinila voljom i od srca.Na kraju i Sokrat tvrdi da je zlo sve ono što ne bih mogla podnijeti „da sam“ učinila jer bi bila nepodobna za druženje sa samom sobom.
 
Volja je ili slobodna ili ne postoji. Ona mora biti potpuni uzrok same sebe. Otkrićem volje kao nositeljice ljudske slobode ljudi su shvatili da možda nisu slobodni ni onda kad nisu pod pritiskom prirodnih sila, usuda ili drugih ljudi. Čovjek je rob svojih strasti , a umjerenost i samokontrola znakovi slobodnog čovjeka,jer se na taj način on odupire od nečega što ga „prisiljava“. Problem je u „Ja-hoću“ i “Ja-mogu“ jer volja se pokazuje kad um samome sebi nalaže što da radi i time odlučuje ono što hoće i ono što može, ali problem je u tome da li je čovjek slobodan kad bez izvanjske prinude čini ono što nije htio ili je čovjek slobodan onda kad uspije učiniti ono što je htio.NietzcheNietzsche je dao dvije hipoteze – da u znanosti ne postoji volja i ona bitnija, zdravo razumska , da je volja slobodna. Obje su ispravne sa perspektive svog iskustva jer ih je obje moguće uzročno protumačiti iz presedana i okolnosti.
 
Svi ljudi žele biti sretni,a čovjek koji se odupire gravitaciji sreće gubi sposobnost da bude sretan ili nesretan. Po uvjerenju da u unutrašnjosti volje postoji neki postupak zbog kojeg smo u stanju identificirati se sa zapovjednim dijelom i predvidimo neugodne osjećaje prinude i potrebu otpora naziva se samoobmana. Ono hoću i ono mogu dolaze do izražaja kada dođe do rascijepa u volji i kada samoobmana prestane nadilaziti naše osjećaje, kad čovjek mora isporučiti ono zapovjeđeno.
Moć nije ono za čim volja teži i nije njen cilj niti sadržaj, prema NietzcheuNietzscheu volja i moć su jedno te isto, oni su moć volje. Moć volje ima dva karaktera, zapovjedni karakter i arbitar. Arbitar je volja koja je pozvana da prosudi suprotstavljene zahtjeve i time razlikuje ispravno od pogrešnog,ona koja bira oslobođena od želje i ona je moć suđenja jer je uvijek suočena sa stvarima kakve jesu , nikad ne pokreće nešto novo. Čovjek može prihvatiti ili odbiti sve što jest. Afirmacija ga približava svemu što postoji, a odbijanje otuđuje od svijeta.
 
Nedostatak rasuđivanja se pokazuje u svim područjima, u intelektualnom takav nedostatak nazivamo glupošću, u estetici neukusom,kod ponašanja moralnom tupošću ili nenormalnošću, a suprotnost svemu tome je razum. Zdrav razum nije onaj koji nam je svima zajednički već onaj koji nas smješta u zajednicu sa drugima i dopušta da komuniciramo stvarima koje nam predočavaju naša osjetila. On u sebi može sadržavati sve što je odsutno zahvaljujući svojoj imaginativnoj sposobnosti. Valjanost prosudbe našeg razuma , tj. postojanje zdravog razuma će se protezati onoliko koliko i zajednica u kojoj svima zajedničko osjetilo zdrava pamet.Oni koji ne žele rasuđivati nemaju pravo dovoditi u sumnju valjanost suda onih koji to pak čine.
Anonimni suradnik