Umberto Eco: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
dopuna
Nema sažetka uređivanja
Redak 4:
 
== Životopis ==
Umberto Eco rođen je u talijanskoj regiji [[Piemonte]], oblasti na koju je više utjecala francuska nego talijanska kultura. Njegov otac Giulio ratovao je na talijanskoj strani u tri rata. Majka se zvala Giovanna Bisio. Preci su uzeli prezime Eco, što je [[akronim]] za ''ex caelis oblatus'' ("poklon odozgo", tj. "poklon od Boga"). Tijekom [[drugi svjetski rat|drugogDrugog svjetskog rata]]Eco i njegova majka Giovanna sele u jedno selo na piemontskim brdima. Na nagovor svoga oca započinje studij [[pravo|prava]] na [[Torino|torinskom]] sveučilištu. Prekida studij prava i nasuprot očevoj volji započinje studij [[Filozofija|srednjovjekovne filozofije]] i [[literatura|literature]] a doktorirao je 1956. s temom o [[Toma Akvinski|Tomi Akvinskom]].
 
Eco je dobio posauposao u kulturnoj redakciji javnih usluga [[Radiotelevisione Italiana]] (RAI) dok je istovremeno podučavao na torinskom sveučilištu 1956.–1964. Grupa [[avangarda|avangardista]] (slikara, glazbenika i pisaca), sa kojima se počeo družiti tijekom vremena provedenog na RAI-u, imala je presudan utjecaj na kasniji Ecov književni rad. To se naročito moglo uočiti poslije objavljivanja njegove prve knjige 1956. ''Il Problema Estetico di San Tommaso'' (hr. * ''Estetički problem u Tome Akvinskoga''), koja je bila nastavak njegove doktorske disertacije, i koja se smatra kamenom zaglavnim u njegovoj akademskoj karijeri.
 
Svoju drugu knjigu ''Sviluppo dell'estetico Medievale'' objavljuje 1959., u kojoj se Umberto Eco predstavlja lapkao vrsni poznavatelj srednjovjekovne filozofije. Izgubio je posao na RAI-u ali njegov otac mu je priznao da je izabrao pravo zanimanje. Gubitak posla kompenzirao je sve brojnijim predavanjima jer je bio sve više tražen kao predavač i učitelj. 1959. dobio je mjesto glavnog redaktora pri ''Casa Editrice Bompiani'' u [[Milano|Milanu]], gdje ostaje do 1975.
 
Ecov istraživački rad o srednjovjekovnoj [[estetika|estetici]] pokazao je razlike između teorije i prakse. O [[Srednji vijek|Srednjem vijeku]]
je rekao "da je postojala geometrijski formirana racionalna shmashema o tom što se smatralo lijepim, a opet s druge strane neusporediv umjetnički život sa svojom [[dijalektika|dijalektikom]] oblika i namjera". Ecov rad na polju književne teorije mijenja smijer tijekom vremena: u početku je bio jedan od prvih predstavnika recepcionističke kritike.
 
Tijekom ovog perioda Ecov istraživački rad se usmerava na teoriju da su tekstovi semantički otovreni i na semiotiku, što rezultira s mnogobrojnim esejima objavljenih u okviru ove lingvističke grane a 1962. objavljuje knjigu ''Opera aperta'' (''Otvorena djela''). U njoj je Eco argumentirao da književni tekstovi bili polja značenja umjesto uskih niti, pošto čitatelj doživljava tekstvoje kao otvorene, sa jednom unutarnjom dinamikom i psihološki ograničenim poljem koji dozvoljavaju različita tumačenja.
 
Ona djela kod kojih je razumijevanje ograničeno na jedinstvenu nedvosmislenu nit, su najmanje cijenjena, za razliku od djela koja su otvorena i daju čitatelju puno mogućnosti da stvori svoju vlastitu sliku sadržaja, su najcjenjenija djela.
Eco je naglasio da se riječi ne mogu ograničiti na njihovo značenje koje nalazimo u rječniku, već da se njihovo značenje stvara u izražajnom kontekstu.
Ovu misao je među ostalima zastupao i I.A. Richards, ali Eco je bio prvi koji je to primjenio na [[književnost]]. Ova misao razvija također početnu točku značenja iz neprestanih promjena koje daju iskazi i stvara igru isčekivanja i ispunjavanja značenja. Do ovih zaključaka Eco dolazi kroz studij jezika i semiotiku a ne kroz studije [[psihologija|psihologije]] ili [[povijest]]i , kako su to Wolfgang Iser i Hans-Robert Jauss prije učinili. Ecov rad je utjecao također i na studije popularne kulture.
 
U rujnu [[1962.]] Eco ženi Renate Ramge, njemačku umjetnicu.
 
Svoje sveobuhvatno znanje o Srednjem vijeku Eco je iskoristio u romanu ''[[Ime ruže (roman)|Ime ruže]]'', objavljenom 1980., koji je kasnije filmatiziran sa [[Sean Connery|Seanom Conneryem]] u glavnoj ulozi. Roman govori o [[redovnik]]u koji istražuje seriju ubojstava koja su povezana sa [[samostan]]skom [[knjižnica|knjižnicom]]. Ecova glavna zasluga je prevođenje i objasrednjovjekovnih kontraverzi i krivovjerja na jedan moderan jezik što je čitatelj razumio a da nije morao biti [[teolog]]. Na kraju romana tu je samo redovnik koji svojim pokušajima pokušava obnoviti knjižnicu sa ostatcima knjiga koje su preživjele požar i baš ti ostatci stvaraju značenje.
 
== Izvod iz bibliografije ==
=== Romani ===
*''[[Ime ruže (roman)|Ime ruže]]'' (''Il nome della rosa'', 1980.)
*''Foucaultovo njihalo'' (''Il pendolo di Foucault'', 1988.)
*''Otok prethodnog dana'' (''L'isola del giorno prima'', 1994.)
*''[[Baudolino]]'' (''Baudolino'', 2000.)
*''[[Tajanstveni plamen kraljice Loane]]'' (''La misteriosa fiamma della regina Loana'', 2004.)
 
=== Esejistika ===
 
* ''Estetički problem u Tome Akvinskoga'' (''Il problema estetico in San Tommaso'', 1. izd. 1956.)
* ''Napomene uz 'Ime ruže' '' (''Postille al 'Nome della rosa' '', 1983.)
* ''Kako putovati s lososom i drugi korisni savjeti'' (Izbor iz: ''Il secondo diario minimo'', 1992.)
* ''U potrazi za savršenim jezikom'' (''La ricerca della lingua perfetta'', 1993.)
* ''Šest šetnji pripovjednim šumama'' (''Six Walks in the Fictional Woods'', 1994.)
* ''Između laži i ironije'' (''Tra menzogna e ironia'', 1998.)
* ''Otprilike isto'' (''Dire quasi la stessa cosa'', 2003.)
 
{{Mrva-biog-knjiž-italija}}