Hrvatsko-srpska koalicija: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka uređivanja |
|||
Redak 1:
'''Hrvatsko-srpska koalicija''' je bio vodeći politički savez u [[Trojednica|Hrvatskoj]] od 1906. do 1918., nastao kao rezultat politike započete [[riječka rezolucija|Riječkom]] i [[zadarska rezolucija|Zadarskom rezolucijom]] (1905). U njoj su djelovale: [[Hrvatska pučka napredna stranka]], [[Hrvatska stranka prava]] i [[Srpska samostalna stranka]]. Nakon njezina osnutka pridružio joj se i Samostalni klub, koji su čini izvanstranački političari oko Supilove [[politika novog kursa|politike novoga kursa]] ([[Frano Supilo|F. Supilo]], [[Franko Potočnjak|F. Potočnjak]], grof M. Kulmer, V. Nikolić, [[Milan Rojc|M. Rojc]], A. Badaj, [[Teodor Pejačević|grof Pejačević]] i dr.). Neko vrijeme nalazile su se u Koaliciji i [[Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije|Socijaldemokratska]] i Srpska radikalna stranka, ali su 1906. iz nje istupile.
Manifestom od 12. prosinca 1905. objavila je Koalicija svoje osnivanje i svoj program, koji je obuhvaćao političke, socijalne i ekonomske reforme, »uzajamnost« Hrvata i Srba te priznavanje [[hrvatsko-ugarska nagodba|Hrvatsko-ugarske nagodbe]] iz 1868. Na [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1906.|izborima u svibnju 1906.]] dobila je Koalicija većinu. Na temelju izbornih rezultata sastavila je vladu. Nova hrvatska politika Koalicije, u savezu s mađarskom oporbom, doživjela je doskora razočaranje, a malo zatim i slom u povodu donošenja tzv. ''Željezničarske pragmatike'' (jesen 1907.), kojoj je bio cilj uvođenje [[mađarski jezik|mađarskog jezika]] kao isključivo službenoga na [[trojednica#Željeznice|željeznicama u Hrvatskoj]]. U pripremanju [[Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj|aneksije Bosne i Hercegovine]] Austro-Ugarskoj, Beč i Pešta skladno su radili da Koaliciju i njezine najviđenije vođe optuže kao veleizdajnike, nakon čega su uslijedili sudski progoni: [[veleizdajnički proces]] u Zagrebu i [[Friedjungov proces]] u Beču 1909. Za procesa je oklevetan i [[Frano Supilo]], a nezaštićen od Koalicije, istupio je iz nje. S njim je Koalicija izgubila najsposobnijega hrvatskog političara, koji je problem Hrvatske stavljao u središte jugoslavenske politike u [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskoj Monarhiji]], a vodstvo je prešlo u ruke Svetozar [[svetozar Pribićević|Svetozara Pribićevića]], koji je taj problem podređivao svojoj koncepciji [[jugoslavenski unitarizam|jugoslavenskog unitarizma]].
Iako je Koalicija pobijedila na saborskim izborima [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1908.|1908.]], [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1910.|1910.]] i [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1913.|1913.]], ne uspijeva bitnije utjecati na političke odluke iz Beča i Pešte. U vrijeme krize oko aneksije BiH (1908) stalno prisutne razlike u motrištima hrvatskih i srpskih političara još se više produbljuju. U sukobu s banom [[Pavao Rauch|Pavlom Rauchom]] (1908.–1910.) Koalicija pristaje uz dualističku politiku ugarskoga ministra predsjednika [[Khuen-Héderváry|Károlya Khuen-Héderváryja]] i provoditelja njegove politike u Hrvatskoj, bana [[Nikola Tomašić|Nikole Tomašića]] (1910.–1912.). Daljnju politiku Koalicije obilježilo je nastojanje da se vrati na vlast i pomno praćenje razvoja međunarodne situacije. Tek uoči [[raspad Austro-Ugarske|sloma Austro-Ugarske]] njezini su predstavnici ušli u [[Narodno vijeće SHS]], 5. listopada 1918., čime je Koalicija prestala formalno postojati.
== Povijest ==
Line 8 ⟶ 10:
Politiku »novoga kursa« prihvatile su sve hrv. i srp. oporbene grupacije osim frankovaca i Radićeve Hrvatske pučke seljačke stranke (HPSS). Na sastanku predstavnika hrv. oporbenih grupacija iz banske Hrvatske i Dalmacije održanome poč. listopada 1905. u Rijeci prihvaćena je → Riječka rezolucija, kojom je izražena potpora borbi Madžarske koalicije za personalnu uniju. Desetak dana poslije, na sastanku održanome u Zadru, politiku »novoga kursa« prihvatile su i srp. oporbene grupacije, uvjetujući svoj pristanak priznanjem ravnopravnosti srp. narodnosti u Hrvatskoj. Na kraju su se politici »novoga kursa« priključili i dalm. Talijani. Potkraj 1905. zagovornicima politike »novoga kursa« u banskoj Hrvatskoj pošlo je za rukom stvoriti → Hrvatsko-srpsku koaliciju, grupaciju stranaka koja je na izborima održanima u svibnju 1906. iznijela pobjedu. Potkraj srpnja, nakon mnogobrojnih teškoća, Hrvatsko-srpska koalicija preuzela je vlast. No u tome trenutku politika »novoga kursa« više nije imala nikakvih izgleda da se ostvari u praksi. Prije nego što je Koalicija preuzela vlast, Madžarska je koalicija postigla sporazum s krunom, odustavši, barem samo privremeno, od zahtjeva za personalnom unijom. Povratak na dualističku politiku odmah se odrazio na odnose između dviju koalicija, koji su od početka njihove suradnje bili prilično zategnuti. Madž. je vlada tek u svibnju 1907. poduzela polit. akciju (»željezničarska pragmatika« o uvođenju madž. jezika kao službenoga na hrv. prugama) kako bi srušila Hrvatsko-srpsku koaliciju s vlasti, što joj je na kraju i uspjelo. U međuvremenu, borbu protiv Hrvatsko-srpske koalicije vodili su frankovci, uz potporu velikoaustrijskoga kruga, koji se pokušavao učvrstiti u Hrvatskoj. J. Frank i dio vodstva Starčevićeve stranke prava na čelu s I. Kršnjavim (koji je iz madžaronskih redova prešao frankovcima) zagovarao je od 1906. ideju o »Velikoj Hrvatskoj u Velikoj Austriji«. Gotovo istodobno, akcijom vrhova Monarhije, uz potporu velikoaustrijskoga kruga, »novi kurs« slomljen je i u Dalmaciji. Slom politike »novoga kursa« ni u banskoj Hrvatskoj ni u Dalmaciji nije doveo do potpunoga prekida suradnje između hrv. i srp. politike, premda je aneksija Bosne i Hercegovine 1908. bila golemo iskušenje za odnose između hrv. i srp. dijela Koalicije i za suradnju između dalm. Hrvatske stranke i Srpske stranke. Hrvatsko-srpsku koaliciju napustila je Srpska radikalna stranka, no Srpska samostalna stranka ostala je njezinom članicom. U Dalmaciji su Hrvatska stranka i Srpska stranka nastavile povremenu suradnju, te su se 1909. obje izjasnile za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom.
eć potkraj 1907. vrhovi Monarhije započeli su s pripremama za okupaciju Bosne i Hercegovine. S tim u svezi u Hrvatskoj je uveden režim bana P. Raucha, koji je nastojao na vlast dovesti madžarone, pripadnike nekadašnje Khuenove Narodne stranke, koja se nakon poraza na izborima 1906. sama raspustila. No, izbornu je pobjedu i taj put odnijela Hrvatsko-srpska koalicija, koja je tijekom dvogodišnjega Rauchova režima bila izložena teškim pritiscima. No ni protusrpska kampanja, koju je Rauchov režim vodio prikazujući srp. dio Koalicije kao polugu velikosrpske politike u Hrvatskoj, ni tzv. veleizdajnički proces nisu uspjeli izazvati raspad Koalicije. Štoviše, potkraj 1909., nakon završetka Friedjungova procesa, vrh Monarhije teško se kompromitirao jer se pokazalo da su optužbe iznesene u javnosti protiv F. Supila i Koalicije utemeljene na krivotvorenim dokumentima pristiglima iz Ministarstva vanj. poslova.
Nakon Friedjungova procesa vrhovi Monarhije krenuli su u konačni obračun s madž. nacionalizmom radi rješavanja krize dualizma. U tom je kontekstu 1910. došlo do promjene režima u Hrvatskoj. Nastojeći smiriti situaciju u zemlji, Khuen-Héderváry, koji je 1903. postao madž. ministrom predsjednikom, uspostavio je u Hrvatskoj ustavno stanje. Banom je imenovan N. Tomašić, koji je postigao sporazum s Hrvatsko-srpskom koalicijom, u to doba još uvijek najjačom polit. snagom u Hrvatskoj. Izmorena borbom koju je bila prisiljena voditi za pseudoustavnoga Rauchova režima, Hrvatsko-srpska koalicija pristala je na sporazum s Tomašićem, odn. s Khuenom-Héderváryjem. Kako bi došla u blizinu vlasti, morala je odustati od pokušaja vođenja energičnije nacionalne politike i pristati na politiku dualizma. Zbog toga »pakta« Supilo je tada napustio Hrvatsko-srpsku koaliciju. No Tomašićev sporazum s Koalicijom ubrzo je propao zbog njegova pokušaja da ju razbije i stvori vlastitu stranku, pa je Sabor, u kojem je Hrvatsko-srpska koalicija imala većinu, raspušten. Budući da na izborima 1911. Tomašićeva režimska struja nije uspjela postići većinu, ban je dao ostavku, a za novoga je bana poč. 1912. imenovan S. Cuvaj, koji je odmah raspustio Sabor, premda se on uopće nije bio sastao. Raspuštanje Sabora i represivne mjere što ih je ban primjenjivao potaknule su demonstracije studenata i srednjoškolaca, koje su prerasle u opći štrajk srednjoškolske mladeži. U tim je uvjetima madž. ministar predsjednik Khuen-Héderváry ukinuo ustavno stanje. Komesar Ivan Skerlecz, koji je na taj položaj imenovan pol. 1913., imao je zadaću pripremiti ponovnu uspostavu ustavnoga stanja. S tim u svezi postigao je sporazum s Hrvatsko-srpskom koalicijom, koja je pod utjecajem S. Pribićevića pristala da u Saboru neće pokretati sporna pitanja. Na izborima u prosincu 1913. Koalicija je uz pomoć vlade osvojila apsolutnu većinu, skršila svaki otpor opozicije i izglasala produljenje hrv.-ug. financijske nagodbe. Pridržavajući se sporazuma postignutoga sa Skerleczom Hrvatsko-srpska koalicija održala se pri vlasti do pol. 1917., kada je nakon ostavke bana Skerlecza, s njegovim nasljednikom A. Mihalovichem, i formalno preuzela vlast.
U razdoblju nakon izbijanja I. svj. rata u Dalmaciji i u Istri prestali su zasjedati zemaljski sabori, a sve do ljeta 1918. sprječavana je bilo kakva polit. djelatnost. U Hrvatskoj i u Slavoniji Sabor se povremeno sastajao, no proglašenje ratnoga stanja i pritisak voj. vlasti i ondje su u mnogočemu ometali polit. djelovanje oporbe, koju su činili milinovci (pravaši M. Starčevića), frankovci i radićevci. Ni Hrvatsko-srpska koalicija nije bila pošteđena pritisaka. Budući da je Koalicija ostala dosljedna u svojoj pasivnoj politici i u svojoj potpori vladi, u Hrvatskoj i Slavoniji izbjegnuta je mogućnost uvođenja izvanrednoga stanja. Polit. snage u zemlji nisu uspostavile suradnju s političarima u emigraciji, A. Trumbićem i F. Supilom, koji su u Londonu potkraj travnja 1915. osnovali Jugoslavenski odbor, predstavnici kojega su sa srbijanskom kralj. vladom potpisali → Krfsku deklaraciju u srpnju 1917. i sudjelovali u donošenju → Ženevske deklaracije u studenome 1918.
Politički život u Hrvatskoj i u Habsburškoj Monarhiji oživio je donekle u kasno proljeće 1917., u svezi sa sazivom austr. parlamenta, odn. u svezi sa Svibanjskom deklaracijom, koju su 30. V. objavili hrv. i slov. zastupnici u Carevinskome vijeću, okupljeni u Jugoslavenskome klubu. U njoj je istaknut zahtjev da se zemlje Monarhije u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi ujedine na temelju nacionalnoga i hrvatskoga drž. prava u jednu samostalnu državu pod vlašću Habsburgovaca. Na taj su zahtjev prvi u Hrvatskoj pozitivno reagirali milinovci, pravaška skupina koja je od tada odlučno počela zagovarati program stvaranja jugosl. države. Pol. travnja 1918. ideju o stvaranju zajedničke države juž. Slavena podupro je i S. Radić, koji je do tada zastupao ideju o preuređenju Monarhije u duhu austroslavizma. Rješenju hrv. pitanja u okviru južnosl. državne zajednice priključili su se potom i socijaldemokrati, ali Hrvatsko-srpska koalicija nije poduprla Deklaraciju. S. Pribićević, koji je nakon proglašenja amnestije 1917. iznova preuzeo njezino vodstvo, protivio se ideji da bi buduća južnosl. država trebala biti neka vrsta širega polit. okvira, u kojem bi bila očuvana hrv. državnost. Iako je Koalicija svojim negativnim stajalištem kočila proces »nacionalne koncentracije«, ona ga nije mogla spriječiti. U proljeće 1918., kao rezultat sastanka skupine političara održanoga u Zagrebu, objavljena je Zagrebačka deklaracija, koja se zauzimala za stvaranje zajedničke polit. organizacije, kojoj bi zadaća bila stvaranje neovisne, demokratski uređene južnosl. države, zasnovane na priznanju »državnopravnih kontinuiteta historičko-političkih teritorija«. Tek u jesen 1918., nakon proboja Solunske fronte, u trenutku kada je Habsburška Monarhija bila pred slomom, Hrvatsko-srpska je koalicija pristala na osnivanje Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba.
== Literatura ==
| |||