Hrvatsko-srpska koalicija: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka uređivanja |
mNema sažetka uređivanja |
||
Redak 4:
Iako je Koalicija pobijedila na saborskim izborima [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1908.|1908.]], [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1910.|1910.]] i [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1913.|1913.]], ne uspijeva bitnije utjecati na političke odluke iz Beča i Pešte. U vrijeme krize oko aneksije BiH (1908) stalno prisutne razlike u motrištima hrvatskih i srpskih političara još se više produbljuju. U sukobu s banom [[Pavao Rauch|Pavlom Rauchom]] (1908.–1910.) Koalicija pristaje uz dualističku politiku ugarskoga ministra predsjednika [[Khuen-Héderváry|Károlya Khuen-Héderváryja]] i provoditelja njegove politike u Hrvatskoj, bana [[Nikola Tomašić|Nikole Tomašića]] (1910.–1912.). Daljnju politiku Koalicije obilježilo je nastojanje da se vrati na vlast i pomno praćenje razvoja međunarodne situacije. Tek uoči [[raspad Austro-Ugarske|sloma Austro-Ugarske]] njezini su predstavnici ušli u [[Narodno vijeće SHS]], 5. listopada 1918., čime je Koalicija prestala formalno postojati.
<!-- wikipedizirati
== Povijest ==
Redak 17:
U razdoblju nakon izbijanja I. svj. rata u Dalmaciji i u Istri prestali su zasjedati zemaljski sabori, a sve do ljeta 1918. sprječavana je bilo kakva polit. djelatnost. U Hrvatskoj i u Slavoniji Sabor se povremeno sastajao, no proglašenje ratnoga stanja i pritisak voj. vlasti i ondje su u mnogočemu ometali polit. djelovanje oporbe, koju su činili milinovci (pravaši M. Starčevića), frankovci i radićevci. Ni Hrvatsko-srpska koalicija nije bila pošteđena pritisaka. Budući da je Koalicija ostala dosljedna u svojoj pasivnoj politici i u svojoj potpori vladi, u Hrvatskoj i Slavoniji izbjegnuta je mogućnost uvođenja izvanrednoga stanja. Polit. snage u zemlji nisu uspostavile suradnju s političarima u emigraciji, A. Trumbićem i F. Supilom, koji su u Londonu potkraj travnja 1915. osnovali Jugoslavenski odbor, predstavnici kojega su sa srbijanskom kralj. vladom potpisali → Krfsku deklaraciju u srpnju 1917. i sudjelovali u donošenju → Ženevske deklaracije u studenome 1918.
Politički život u Hrvatskoj i u Habsburškoj Monarhiji oživio je donekle u kasno proljeće 1917., u svezi sa sazivom austr. parlamenta, odn. u svezi sa Svibanjskom deklaracijom, koju su 30. V. objavili hrv. i slov. zastupnici u Carevinskome vijeću, okupljeni u Jugoslavenskome klubu. U njoj je istaknut zahtjev da se zemlje Monarhije u kojima žive Slovenci, Hrvati i Srbi ujedine na temelju nacionalnoga i hrvatskoga drž. prava u jednu samostalnu državu pod vlašću Habsburgovaca. Na taj su zahtjev prvi u Hrvatskoj pozitivno reagirali milinovci, pravaška skupina koja je od tada odlučno počela zagovarati program stvaranja jugosl. države. Pol. travnja 1918. ideju o stvaranju zajedničke države juž. Slavena podupro je i S. Radić, koji je do tada zastupao ideju o preuređenju Monarhije u duhu austroslavizma. Rješenju hrv. pitanja u okviru južnosl. državne zajednice priključili su se potom i socijaldemokrati, ali Hrvatsko-srpska koalicija nije poduprla Deklaraciju. S. Pribićević, koji je nakon proglašenja amnestije 1917. iznova preuzeo njezino vodstvo, protivio se ideji da bi buduća južnosl. država trebala biti neka vrsta širega polit. okvira, u kojem bi bila očuvana hrv. državnost. Iako je Koalicija svojim negativnim stajalištem kočila proces »nacionalne koncentracije«, ona ga nije mogla spriječiti. U proljeće 1918., kao rezultat sastanka skupine političara održanoga u Zagrebu, objavljena je Zagrebačka deklaracija, koja se zauzimala za stvaranje zajedničke polit. organizacije, kojoj bi zadaća bila stvaranje neovisne, demokratski uređene južnosl. države, zasnovane na priznanju »državnopravnih kontinuiteta historičko-političkih teritorija«. Tek u jesen 1918., nakon proboja Solunske fronte, u trenutku kada je Habsburška Monarhija bila pred slomom, Hrvatsko-srpska je koalicija pristala na osnivanje Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba. -->
== Literatura ==
| |||