Pieter Zeeman: razlika između inačica

| polje = [[fizika]]

| radna_institucija = [[Sveučilište Amsterdam]]

| alma_mater = [[Sveučilište Leiden]]

| doktorski_mentor = [[Heike Kamerlingh Onnes]]

| nagrade = [[1902]]. - [[Nobelova nagrada za fiziku]]<br>[[1912.]] - [[Matteuccijeva medalja]]<br>[[1921.]] - [[Madelja Henryja Drapera]]

Nakon završetka srednješkolskog obrazovanja u [[Zierikzee]]u, otišao je na dvije godine u [[Delfit]] gdje je primio stipendiju za klasične jezike, što je onda bilo ključno znanje za upis na fakultet. Tu je Zeeman bio izložen okolini pogodnoj za razvoj njegovog znanstvenog talenta (Dr. J. W. Lely, [[Heike Kamerlingh Onnes|Kamerling Onnes]]). Zeeman je bio široko načitan i njegova strast za izvođenje eksperimenata zadivila je Kamerlingha Onnesa i bila baza za plodno prijateljstvo.

Godine [[1890]]. imenovan je [[Hendrik Antoon Lorentz|Lorentzovim]] asistentom, što mu je omogućilo da sudjeluje u opsežnom programu proučavanja Kerr-[[Kerrov efekt|Kerrovog efekta]], važnog temelja za njegov budući rad. Doktorirao je [[1893]]., a [[1897]]. godinu poslije otkrića magnetskog dijeljenja središnjih linija, pozvan je na [[Sveučilište Amsterdam|Sveučilište]] u [[Amsterdam]]u. Godine [[1908]]. godine [[Johannes Diderik van der Waals|Van der Waals]] ([[Nobelova nagrada za fiziku]] [[1910]].) je umirovljen i Zeeman je odabran kao njegov nasljednik, a u isto vrijeme je bio i direktor laboratorija fizike. Godine [[1923]]. samo za njega izgrađen je novi [[laboratorij]] težine od četvrtine milijuna kilograma[[kilogram]]a kao prikladna platforma za eksperimente bez vibracija. Taj institut je danas poznat kao Zeemanov laboratorij Sveučilišta u Amsterdamu.

Glavna tema Zeemanova istraživanja se uvijek ticala [[optika|optičkih]] fenomenapojava. U Strasbourgu je proučavao širenje i apsorpciju električnih valova u tekućinama. Glavni rad mu je bio proučavanje utjecaja [[magnetizam|magnetizma]] radijacije svjetlosti u prirodi. Otkriće tzv. '''''Zeemanovog efekta''''', za koji je dobio [[Nobelova nagrada za fiziku|Nobelovu nagradu]] [[1902]]. godine, u jednom je ne samo potvrdio Lorentzov teorijski zaključak s obzirom na stanje polarizacije svjetla koju emitira plamen, nego je i pokazao negativnu prirodu oscilirajućih čestica, kao i neočekivano visoki omjer njihovog [[naboj]]a i [[masa|mase]] (e/m).

Ne samo da je Zeemanov efekt bacio novo svjetlo na mehanizam zračenja svjetla i na prirodu tvari i [[elektricitet]]a, nego njegova velika važnost leži u činjenici da čak i do današnjeg dana ona nudi krajnje sredstvo za otkrivanje sttukture[[struktira atoma|strukture]] [[atom]]a i prirode i ponašanja njegovih komponenti. Još uvijek služi kao konačni test u svakoj novoj teoriji atoma.

Zeeman je vrlo skoro i izrazio mišljenje da bi se moglo potvrditi postojanje jakih [[magnetsko polje|magnetskih polja]] na površini [[Sunce|Sunca]] (što je vrlo tipično za Zeemana proširavanje koncepata fizike u stvarnost nebeskih tijela), što je kasnije i potvrđeno [[fotografija|fotografijama]] koje su pokazivale da na [[spektar|spektralne]] linije]] solarnih vrtloga utječu magnetska polja.