Anžuvinci: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
sadržaj, poveznice i literatura
sadržaj i literatura
Redak 2:
[[Datoteka:Blason comte fr Anjou.svg|mini|230px|Grb druge dinastije Anžuvinaca kojoj pripadaju i Anžuvinski vladari Ugarsko-Hrvatske]]
'''Anžuvinci''' su [[francuska]] [[dinastija]], mlađa loza francuske kraljevske [[dinastija Capet|dinastije Capet]], osnovana u [[13. stoljeće|13. stoljeću]]. Naziva se drugom dinastijom Anžuvinaca, kako bi se razlikovala od [[Anžuvinci (starija loza)|prethodne]] koja je također upravljala grofovijom Anjou. Isprva su članovi dinastije bili vladari na [[Kraljevina Sicilija|Siciliji]] (do 1282.), a potom u [[Napuljsko Kraljevstvo|Napuljskom Kraljevstvu]]. Rodbinskim vezama povezali su se s hrvatsko-ugarskom dinastijom [[Arpadovići|Arpadovića]], čiju krunu su nasljedili nakon gašenja te dinastije [[1301.]] godine.<ref>[http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=3239 Anžuvinci - Hrvatska opća enciklopedija]</ref> Prvi Anžuvinac na hrvatsko-ugarskom prijestolju bio je [[Karlo I. Robert]] (1301.-1342.), kojega je na prijestolje doveo [[ban|hrvatski ban]] [[Pavao I. Šubić Bribirski|Pavao I. Šubić Bribirski]]. Od Hrvata je dobio povjerenje, ali se u [[Ugarska|Ugarskoj]] morao boriti još 20 godina da bi ga priznali. Njegov nasljednik je [[Ludovik I. Anžuvinac]], njegov sin. Anžuvinci su vladali [[Hrvatsko-Ugarska|Hrvatsko-Ugarskom]] od [[1301]]. do [[1386]].
 
U doba najveće moći dinastija Anžuvinaca vladala je [[Poljska|Poljskom]], [[Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo|Hrvatskom i Ugarskom]], [[Italija|južnom Italijom]], [[Provansa|Provansom]], dijelovima [[Albanija|Albanije]] i u nekoliko [[Francuska|francuskih grofovija]].<ref>[http://proleksis.lzmk.hr/8846/ Anžuvinci - Proleksis enciklopedija]</ref>
 
== Povijest ==
 
=== Anžuvinci na Siciliji i u Napuljskom Kraljevstvu ===
 
Mlađi ogranak francuske kraljevske dinastije, osnovao je [[Karlo I. Anžuvinski|Karlo I.]] († 1285.), koji je [[1246.]] godine dobio od starijeg brata, kralja [[Luj IX., kralj Francuske|Luja IX.]] (1226.-1270.) titulu ''grofa od Anjou'' i'' Mainea'' s pripadajućim posjedima, koje je kralj oduzeo ranijim [[Dinastija Anjou-Plantagenet|anžuvinskim grofovima]].
 
Grof Karlo I. je [[1266.]] godine na raniji poziv [[papa|pape]] [[Urban IV.|Urbana IV.]] (1261.-1266.) preoteo je [[Hohenstaufen|Hohenstaufovcima]] Kraljevinu Siciliju i okrunio se za sicilijanskog kralja. MeđutimGodine [[1271.]] prešao je s vojskom preko [[Jadransko more|Jadrana]] i zauzeo dijelove [[Epirska Despotovina|Epirske Despotovine]] te se sljedeće godine proglasio "kraljem Albanije". Deset godina kasnije, njegovo područje vladavine na području današnje [[Albanija|Albanije]] svelo se na okolicu [[Drač]]a. U međuvremenu, stanovništvo Sicilije se [[1282.]] godine [[Sicilijanska večernja|pobunilo protiv francuske vlasti]]. Situaciju je iskoristio [[Pedro III. Aragonski]] koji je potjerao Anžuvince iz ostatka Sicilije te se Karlo I. smjestio na jugu Italije i postao napuljski kralj (1282.-1285.).
 
Karlov sin i nasljednik, napuljski kralj [[Karlo II. Napuljski|Karlo II. Hromi]] (1285.-1309.), koji se [[1288.]] godine, pod prisilom odrekao [[Sicilija|Sicilije]] u korist [[Aragonci|Aragonaca]], no konačan mir je postignut tek 1302. godine. Oženio se s ugarskom princezom [[Marija Arpadović|Marijom Arpadović]] s kojom je imao četrnaestero djece. Taj brak omogućio je Anžuvincima uspon na hrvatsko-ugarsko prijestolje. Nakon smrti hrvatsko-ugarskog kralja [[Ladislav IV. Kumanac|Ladislava IV. Kumanca]] [[1290.]] godine, nastala je borba za prijestolje. Pravo na ugarsku krunu polagali su [[papa]] [[Nikola IV.]] (1288.-1292.) koji je smatrao Ugarsku i Hrvatsku crkvenim lenom [[Sveta Stolica|Svete Stolice]], [[Andrija III. Mlečanin|Andrija Mlečanin]], sin nepriznatog ugarskog kraljevića [[Stjepan Postum|Stjepana Postuma]] i napuljska kraljica Marija AnžuvinskaArpadović, koja je pravo nasljedstva prenjela na svog sina [[Karlo Martel Anžuvinac|Karla Martela]].
 
Nakon smrti Karla Martela [[1295.]] godine, kraljica Marija prenjela je kraljevska prava na njegova sina Karla Roberta, uz kojeg je pristao papa [[Bonifacije VIII.]] (1294.-1303.) i hrvatski knezovi Bribirski, koji su ga [[1300.]] godine doveli u [[Hrvatska|Hrvatsku]]. U tijeku priprema za rat protiv napuljskog pretendenta, umro je kralj Andrija III. Mlečanin (1290.-1301.), bez muškog potomstva čime se ugasila dinastija Arpadović. Na vijest o kraljevoj smrti, doveo je ban Pavao I. u Zagreb, a odatle, Ugrin Iločki u Ostrogon, gdje je [[Karlo I. Robert|Karlo I.]] 1301. godine okrunjen za novoga hrvatsko-ugarskog kralja.
 
Napuljskog kralja Karla II., nasljedio je mlađi sin Robert Mudri (1309.-1343.), a njega njegova unuka [[Ivana I. Napuljska]] (1343.-1382.). Nju je na prijestolju naslijedio nećak njena oca, [[Karlo II. Drački|Karlo III. Napuljski]] (1343.-1386.), koji je naslijedio i hrvatsko-ugarsku krunu (1385.-1386.). Njega je naslijedio sin [[Ladislav Napuljski]] (1386.-1414.), koji je ujedno bio i titularni hrvatsko-ugarski kralj (1403.-1414.). Budući da nije imao zakonitog potomstva, na napuljskom prijestolju naslijedila ga je sestra Ivana II. (1414.-1435.), posljednja iz napuljske dinastije Anžuvinaca. Na prijestolju ju je naslijedio Rene iz dinastije Valois-Anjou.
 
=== Anžuvinci u Hrvatskoj i Ugarskoj ===
 
U Hrvatskoj se Karlo I. (1301.-1342.) odmah suočio s tri pretendenta koja su polagala pravo na prijestolje: njegov stric, napuljski kralj Karlo II. († 1309.), češki kralj Većeslav II., sin Premysla Otakara II. i Kunigunde, unuke [[Bela IV.|Bele IV.]], koji je ustupio svoje pravo sinu Većeslavu i Oton Bavarski, sin Beline kćeri Elizabete.<ref>Šišić, Ferdo, Povijest Hrvata, Pregled hrvatske povijesti 600.-1526., str. 211.</ref> Većina ugarskih velikaša stala je uz Većeslava, pa su ga okrunili za kralja ''Ladislava V.'' (1301.-1304.), međutim nakon intervencije pape Bonifacija VIII., Većeslav se povukao iz Ugarske, a velikaši su za kralja izabrali Otona Bavarskog (1304.-1308.), koji je najveću podršku imao u [[Erdelj]]u kod vojvode Ladislava Apora. Međutim, vojvoda ga je prevario i zarobio, a nakon oslobođenja 1308. godine, Oton se povukao iz Ugarske i odrekao se svih prava na Hrvatsku i Ugarsku. Kada se činilo da će Karlo I. napokon srediti prilike u kraljevstvu i ozakoniti svoju punu vlast, pojavio se srpski raskralj [[Stefan Dragutin]], po ženi Katarini, kćeri [[Stjepan V., hrvatsko-ugarski kralj|Stjepana V.]], rođak Arpadovića. No, njega je Karlo I. sretno pobjedio te je po treći put svećano okrunjen u [[Stolni Biograd|Stolnom Biogradu]], [[27. kolovoza]] [[1310.]] godine, i tek tada ga je Ugarska priznala za zakonitog vladara. Ipak, morao se još dugo baviti kršenjem moći ugarskih velikaša, a kada ih je uspio podvlastiti, okrenuo se Hrvatskoj u kojoj su gotovo samostalno vladali Šubići Bribirski. Njihovu moć skršio je [[1322.]] godine pobjedom nad banom [[Mladen II. Šubić Bribirski|Mladenom II.]], no pobuna se nastavila pod vodstvom vojvode [[Nelipac II. Nelipčić|Nelipca II. Nelipčića]] sve do njegove smrti 1345. godine, kada je, Karlov sin, [[Ludovik I. Anžuvinac|Ludovik I. Veliki]] (1342.-1382.) konačno uspostavio punu kraljevsku vlast i nad Hrvatskom.
 
Kralj Ludovik I. bio je najmoćniji Anžuvinac na hrvatsko-ugarskom prijestolju. Godine 1345. potvrdio je svoju vlast nad Hrvatskom, a pobjedom nad [[Mletačka Republika|Mletačkom Republikom]] i [[Zadarski mir|mirom u Zadru]], [[18. veljače]] [[1358.]] godine, osigurao je svoju vlast nad čitavim priobaljem, jer se [[dužd|mletački dužd]] morao odreći naslova ''vojvode Dalmacije i Hrvatske'', te čitavog dalmatinske obale s gradovima i otocima od polovice Kvarnera do granice grada Drača.<ref>Šišić, Ferdo, Povijest Hrvata, Pregled hrvatske povijesti 600.-1526., str. 216.-217.</ref> Sljedeće godine poduzeo je i napad na Srbiju te osigurao mačvansku banovinu, a napao je i bosanskog bana [[Stjepan Tvrtko I. Kotromanić|Tvrtka I. Kotromanića]] koji ga je naposljetku morao priznati za svog suverena. Nakon toga napao je i [[Bugarska|Bugarsku]], pokorio je i osnovao bugarsku banovinu između [[Dunav]]a i [[Balkan]]a na zapadu s Vidinom kao glavnim gradom.
 
Poslije svih tih uspjeha, Ludovik je [[1370.]] godine nasljedio i poljsku krunu nakon smrti svoga ujaka, poljskog kralja [[Kazimir III. Veliki|Kazimira III.]], čime je Ludovik postao najmoćniji vladar u Europi. Budući da nije imao sina, nasljedila ga je na hrvatsko-ugarskom prijestolju starija kći, kraljica [[Marija Anžuvinska|Marija]] (1382.-1385.), a na poljskom prijestolju mlađa kći, kraljica [[Hedviga Anžuvinska|Hedviga]].
 
U Ugarskoj i Hrvatskoj buknula je pobuna protiv vlasti maloljetne kraljice Marije i njene majke Elizabete, pa je 1385. godine kraljem proglašen, nekadašnji hrvatski herceg, [[Karlo II. Drački]], također član napuljske loze Anžuvinaca. Međutim, on je več sljedeće godine ubijen, a kraljice su zarobljene. Oslobodio ih je Marijin zaručnik i potom suprug, [[Žigumund Luksemburški]], koji je postao novi kralj (1387.-1437.).
 
Godine [[1403.]] nezadovoljnici Žigmundovom vladavinom, okrunili su u [[Zadar|Zadru]] Ladislava Napuljskog, sina Karla II. Dračkog, za hrvatsko-ugarskog kralja (1403.-1414.), no je 1409. prodao sva svoja prava na [[Dalmacija|Dalmaciju]] Mletačkoj Republici i ostao u Napulju.
 
== Bilješke ==
{{izvori}}
 
== Literatura ==
 
* ''Šišić, Ferdo, Povijest Hrvata, Pregled hrvatske povijesti 600.-1526., Marjan tisak, Split, 2004.''
 
== Vanjske poveznice ==