Hrvatsko-srpska koalicija: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka uređivanja |
|||
Redak 1:
[[Datoteka:Flag of the State of Slovenes, Croats and Serbs.svg|mini|[[Hrvatska zastava|Hrvatska trobjnica]]]]
'''Hrvatsko-srpska koalicija''' je bio vodeći politički savez u [[Trojednica|Hrvatskoj]] od 1906. do 1918., nastao kao rezultat politike započete [[riječka rezolucija|Riječkom]] i [[zadarska rezolucija|Zadarskom rezolucijom]] (1905). U njoj su djelovale: [[Hrvatska pučka napredna stranka]], [[Hrvatska stranka prava]] i [[Srpska samostalna stranka]]. Nakon njezina osnutka pridružio joj se i Samostalni klub, koji su čini izvanstranački političari oko Supilove [[politika novog kursa|politike novoga kursa]] ([[Frano Supilo|F. Supilo]], [[Franko Potočnjak|F. Potočnjak]], grof M. Kulmer, V. Nikolić, [[Milan Rojc|M. Rojc]], A. Badaj, [[Teodor Pejačević|grof Pejačević]] i dr.). Neko vrijeme nalazile su se u Koaliciji i [[Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije|Socijaldemokratska]] i Srpska radikalna stranka, ali su 1906. iz nje istupile.
[[Datoteka:Flag of Serbia (1992-2004).svg|mini|[[Zastava Srbije|Srpska trobojnica]]]]
Manifestom od 12. prosinca 1905. objavila je Koalicija svoje osnivanje i svoj program, koji je obuhvaćao političke, socijalne i ekonomske reforme, »uzajamnost« Hrvata i Srba te priznavanje [[hrvatsko-ugarska nagodba|Hrvatsko-ugarske nagodbe]] iz 1868. Na [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1906.|izborima u svibnju 1906.]] dobila je Koalicija većinu. Na temelju izbornih rezultata sastavila je vladu. Nova hrvatska politika Koalicije, u savezu s mađarskom oporbom, doživjela je doskora razočaranje, a malo zatim i slom u povodu donošenja tzv. ''Željezničarske pragmatike'' (jesen 1907.), kojoj je bio cilj uvođenje [[mađarski jezik|mađarskog jezika]] kao isključivo službenoga na [[trojednica#Željeznice|željeznicama u Hrvatskoj]]. U pripremanju [[Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj|aneksije Bosne i Hercegovine]] Austro-Ugarskoj, Beč i Pešta skladno su radili da Koaliciju i njezine najviđenije vođe optuže kao veleizdajnike, nakon čega su uslijedili sudski progoni: [[veleizdajnički proces]] u Zagrebu i [[Friedjungov proces]] u Beču 1909. Za procesa je oklevetan i [[Frano Supilo]], a nezaštićen od Koalicije, istupio je iz nje. S njim je Koalicija izgubila najsposobnijega hrvatskog političara, koji je problem Hrvatske stavljao u središte jugoslavenske politike u [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskoj Monarhiji]], a vodstvo je prešlo u ruke Svetozar [[svetozar Pribićević|Svetozara Pribićevića]], koji je taj problem podređivao svojoj koncepciji [[jugoslavenski unitarizam|jugoslavenskog unitarizma]].
Srpski su se političari oko Pribićevića izravno pristaju uz unitarističku politiku srbijanske vlade [[Nikola Pašić|Nikole Pašića]], zalažući se za ideju [[integralno jugoslavenstvo|integralnoga jugoslavenstva]] i ulogu [[Kraljevina Srbija|Srbije]] kao »jugoslavenskoga [[Pijemont]]a«. Iako je Koalicija pobijedila na saborskim izborima [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1908.|1908.]], [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1910.|1910.]] i [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1913.|1913.]], ne uspijeva bitnije utjecati na političke odluke iz Beča i Pešte. U vrijeme krize oko aneksije BiH (1908) stalno prisutne razlike u motrištima hrvatskih i srpskih političara još se više produbljuju. U sukobu s banom [[Pavao Rauch|Pavlom Rauchom]] (1908.–1910.) Koalicija pristaje uz dualističku politiku ugarskoga ministra predsjednika [[Khuen-Héderváry|Károlya Khuen-Héderváryja]] i provoditelja njegove politike u Hrvatskoj, bana [[Nikola Tomašić|Nikole Tomašića]] (1910.–1912.). Daljnju politiku Koalicije obilježilo je nastojanje da se vrati na vlast i pomno praćenje razvoja međunarodne situacije. Tek uoči [[raspad Austro-Ugarske|sloma Austro-Ugarske]] njezini su predstavnici ušli u [[Narodno vijeće SHS]], 5. listopada 1918., čime je Koalicija prestala formalno postojati.▼
▲Manifestom od 12. prosinca 1905. objavila je Koalicija svoje osnivanje i svoj program, koji je obuhvaćao političke, socijalne i ekonomske reforme, »uzajamnost« Hrvata i Srba te priznavanje [[hrvatsko-ugarska nagodba|Hrvatsko-ugarske nagodbe]] iz 1868. Na [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1906.|izborima u svibnju 1906.]] dobila je Koalicija većinu. Na temelju izbornih rezultata sastavila je vladu. Nova hrvatska politika Koalicije, u savezu s mađarskom oporbom, doživjela je doskora razočaranje, a malo zatim i slom u povodu donošenja tzv. ''Željezničarske pragmatike'' (jesen 1907.), kojoj je bio cilj uvođenje [[mađarski jezik|mađarskog jezika]] kao isključivo službenoga na [[trojednica#Željeznice|željeznicama u Hrvatskoj]]. U pripremanju [[Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj|aneksije Bosne i Hercegovine]] Austro-Ugarskoj, Beč i Pešta skladno su radili da Koaliciju i njezine najviđenije vođe optuže kao veleizdajnike, nakon čega su uslijedili sudski progoni: [[veleizdajnički proces]] u Zagrebu i [[Friedjungov proces]] u Beču 1909. Za procesa je oklevetan i [[Frano Supilo]], a nezaštićen od Koalicije, istupio je iz nje. S njim je Koalicija izgubila najsposobnijega hrvatskog političara, koji je problem Hrvatske stavljao u središte jugoslavenske politike u [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskoj Monarhiji]], a vodstvo je prešlo u ruke Svetozar [[svetozar Pribićević|Svetozara Pribićevića]], koji je taj problem podređivao svojoj koncepciji [[jugoslavenski unitarizam|jugoslavenskog unitarizma]]. Srpski su se političari oko Pribićevića izravno pristaju uz unitarističku politiku srbijanske vlade [[Nikola Pašić|Nikole Pašića]], zalažući se za ideju [[integralno jugoslavenstvo|integralnoga jugoslavenstva]] i ulogu [[Kraljevina Srbija|Srbije]] kao »jugoslavenskoga [[Pijemont]]a«.
▲Iako je Koalicija pobijedila na saborskim izborima [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1908.|1908.]], [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1910.|1910.]] i [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1913.|1913.]], ne uspijeva bitnije utjecati na političke odluke iz Beča i Pešte. U vrijeme krize oko aneksije BiH (1908) stalno prisutne razlike u motrištima hrvatskih i srpskih političara još se više produbljuju. U sukobu s banom [[Pavao Rauch|Pavlom Rauchom]] (1908.–1910.) Koalicija pristaje uz dualističku politiku ugarskoga ministra predsjednika [[Khuen-Héderváry|Károlya Khuen-Héderváryja]] i provoditelja njegove politike u Hrvatskoj, bana [[Nikola Tomašić|Nikole Tomašića]] (1910.–1912.). Daljnju politiku Koalicije obilježilo je nastojanje da se vrati na vlast i pomno praćenje razvoja međunarodne situacije. Tek uoči [[raspad Austro-Ugarske|sloma Austro-Ugarske]] njezini su predstavnici ušli u [[Narodno vijeće SHS]], 5. listopada 1918., čime je Koalicija prestala formalno postojati.
== Povijest ==
Line 30 ⟶ 31:
{{glavni|Nikola Tomašić#Banovanje}}
Nakon Friedjungova procesa vrhovi Monarhije krenuli su u konačni obračun s [[ugarska|mađarskim]] nacionalizmom radi rješavanja krize dualizma. U tom je kontekstu 1910. došlo do promjene režima u Hrvatskoj. Nastojeći smiriti situaciju u zemlji, [[Khuen-Héderváry]], koji je 1903. postao mađarskim ministrom predsjednikom, uspostavio je u [[trojednica|Hrvatskoj]] ustavno stanje. Banom je imenovan [[Nikola Tomašić]], koji je postigao sporazum s Hrvatsko-srpskom koalicijom, u to doba još uvijek najjačom
=== Koalicija pri vlasti i Prvi svj. rat ===
| |||