Zagrebačka rezolucija: razlika između inačica

To buđenje i izlazak iz oportunizma nije se događalo u nekom neodređenom sklopu. Dinamizam zbivanja bio je u neposrednoj je svezi s razvojem na frontama i općim stanjem u državi, odnosno izgledima [[Austro-Ugarska|Monarhije]] da se održi ili raspadne. Sliku upotpunjuje pojava zelenoga kadra, vojnih dezertera ili zarobljenika izbjeglih iz Rusije, čije akcije, prema [[Miroslav Krleža|Miroslavu Krleži]], stvaraju »objektivno revolucionarnu situaciju«. Dok su građani svoja raspoloženja iskazivali na manifestacijama poput proslave [[Petar Preradović|Preradovićeve]] stogodišnjice, u politici je na djelu bila »nacionalna koncentracija«, tj. okupljanje političkih snaga kojima je cilj izlazak [[trojednica|Hrvatske]] iz Austro-Ugarske s perspektivom [[južnoslavenska ideja|stvaranja južnoslavenske zajednice]]. Akciju je predvodila [[Starčevićeva stranka prava]].<ref>[[Starčevićeva stranka prava]] nastala je 1908. odvajanjem od [[Frankovci|Hrvatske stranke prava]] (»frankovaca«) s programom povratka izvornom pravaštvu. Na čelu joj je bio [[Mile Starčević]], nećak [[Ante Starčević|Ante Starčevića]], po kome su je kolokvijalno nazivali »milinovci«. Stranka je u Saboru imala 11 zastupnika i bila je u oporbi. Nakon smrti Mile Starčevića u ožujku 1917. predsjednik stranke postao je dr. [[ante Pavelić (stariji)|Ante Pavelić, »stariji« ili »zubar«]], kako su ga nazivali radi razlikovanja od dr. [[Ante Pavelić]]a iz Hrvatske stranke prava, kasnijega poglavnika.</ref>

Na tim osnovama u ljeto 1918. ustrojene su [[narodna vijeća|regionalne organizacije]], da bi na sjednicama od 5. do 8. listopada bilo utemeljeno [[Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba]] kao središnje nadstranačko tijelo južnih Slavena u Austro-Ugarskoj. U njemu su u tom trenutku bile zastupljene sve stranke osim »[[frankovci|frankovaca]]« i [[Hrvatsko-srpska koalicija|Hrvatsko-srpske koalicije]]. Za vrijeme zasjedanja prihvaćen je Pravilnik Narodnog vijeća<ref>Prema Pravilniku [[Narodno vijeće SHS]] bilo je ustrojeno na teritorijalnom principu. U njemu je svaka povijesna južnoslavenska zemlja Austro-Ugarske slala po jednog zastupnika na 100 tisuća stanovnika. Tijela Narodnog vijeća bila su Plenum, Središnji odbor i Predsjedništvo središnjeg odbora, koje je ujedno bilo i Predsjedništvo Narodnog vijeća.</ref> te izabrano vodstvo: [[Anton Korošec]] (predsjednik), [[Ante Pavelić (stariji)|Ante Pavelić, stariji]] (prvi potpredsjednik), dok je drugo potpredsjedničko mjesto bilo rezervirano za predstavnika Hrvatsko-srpske koalicije. S njom su još za vrijeme zasjedanja otpočeli razgovori, no ona je još desetak dana odgađatiodgađala suradnju, nastavljajući voditi »pozitivnu politiku«, odnosno ostajući na »zakonskom temelju«. Njezino konačno pristupanje Narodnom vijeću sredinom listopada dalo je puni zamah tom tijelu, a to je otvorilo put u »[[južnoslavenska ideja|jugoslavensku revoluciju]]«, kako su, ne bez ironičnog prizvuka, znali nazivati politička zbivanja koja će uslijediti. Od promatrača »nacionalne koncentracije«, [[Hrvatsko-srpska koalicija]] postala je predominantna snaga u Narodnom vijeću, a ton njegovoj politici davao je Koalicijin predsjednik [[Svetozar Pribićević]]. O tom političaru, koji će obilježiti sljedeće desetljeće hrvatske politike, njegov dobar poznavatelj, povjesničar [[Hrvoje Matković]] je zapisao: