Karlo I. Austrijski: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Redak 76:
Od samog početka svoje vladavine, šokiran ratnim stradanjima, počeo je pripremati teren za pregovore o mirovnom sporazumu između Austrije i sila [[Antanta|Antante]], ali nikad nije imao hrabrosti zaključiti mir bez [[Njemačko Carstvo|njemačke]] dozvole. [[1917.]] godine Karlo I. je ušao u tajne pregovore o miru sa Francuskom, uposlivši svojeg šogora [[Sikstus od Bourbon-Parme|Sikstusa od Bourbon-Parme]] kao posrednika. Iako je car djelovao u dobroj namjeri, nije imao dovoljno znanja ni snage da se suprotstavi zagovornicima rata u Austro-Ugarskoj, a posebno savezniku Njemačkoj. Mogućnost sklapanja mira bez sudjelovanja Njemačke je smatrao nečasnom, tako da su na kraju svi pregovori propali. Austro-Ugarska je u posljednjim godinama rata bila načeta unutarnjim nemirima, s puno napetosti među narodima Monarhije. U okviru plana od [[Mirovni ugovori i stvaranje versajskog poretka|četrnaest točaka]], američki predsjednik [[Woodrow Wilson]] je zahtijevao da Monarhija omogući autonomiju i samoopredjeljenje svojim narodima. Karlo I. je pristao sazvati Austro-Ugarski parlament, te omogućiti stvaranje konfederacije gdje bi svaki narod imao pravo na svoju samoupravu. Međutim, pojedini predstavnici naroda unutar Monarhije su se već borili za punu autonomiju, odlučni da se osamostale od Beča u najkraćem mogućem roku.
Ministar vanjskih poslova Monarhije, barun [[Ištvan Burian]], je [[14. listopada]] [[1918.]] zatražio primirje na temelju četrnaest točaka, a dva dana kasnije Karlo I. je izdao proglas koji je radikalno promijenio teritorijalni ustroj Austro-Ugarske. U proglasu je kralj Karlo I. ponudio ''svojim vijernim austrijskim narodima'' organizaciju Austro-Ugarske Monarhije kao ''saveza slobodnih naroda'', da postane ''savezna država u kojoj svako pleme na svojem teritoriju tvori svoju vlastitu državnu zajednicu''.<ref name="ig">Ivo Goldstein, 2008, str. 15</ref> Poljacima je odobrio punu neovisnost, omogučivši im da se ujedine sa sunarodnjacima u Rusiji i Njemačkoj u cilju stvaranja [[Druga Poljska Republika|Druge Poljske Republike]]. Ostatak austrijskih zemalja je trebao biti pretvoren u državnu zajednicu koja bi se sastojala četiri dijela: njemačkog, češkog, južnoslavenskog i ukrajinskog. Svakim od ta četiri dijela je trebalo vladati savezno vijeće, a [[Trst]] je trebao imati poseban status. Međutim, američki državni tajnik [[Robert Lansing]], je četiri dana kasnije odgovorio službenom notom da su sile Antante sada odane težnjama Čeha, Slovaka i Južnih Slavena, te da ponuđena autonomija narodima unutar Monarhije više nije dovoljna. Središnji odbor je 19. listopada objavio tekst kojim je [[Narodno vijeće SHS]] odbacilo kraljev proglas, te deklariralo kako ''preuzima u svoje ruke vođenje narodne politike i zahtijeva ujedinjenje cjelokupnog našeg naroda Slovenaca, Hrvata i Srba na čitavom njegovom etnografskom teritoriju, bez obzira na ma koje pokrajinske i državne granice, u kojima danas živi - u jednu jedinstvenu potpuno suverenu državu uređenu na načelima političke, ekonomske demokracije, što u sebi sadržava dokidanje svih socijalnih i ekonomskih nepravdi i nejednakosti.''<ref name="ig"/> [[Čehoslovačka|Čehoslovačka privremena vlada]] se pridružila silama Antante 14. listopada, a
Lansingova nota je uspješno poništila sve napore kojima se pokušalo očuvati Monarhiju. Jedan po jedan, narodi Monarhije su proglašavali svoju neovisnost, što je na kraju dovelo do raspada Austro-Ugarske Monarhije. 31. listopada, Mađarska je službeno okončala uniju između Austrije i Mađarske. Političku budućnost Karla I. je nakon toga postajala sve neizvjesnija.
| |||