|
Do 1944. Krim je bilo rusko-tatarsko područje. Nijemci su ga zauzeli dva puta, u [[Prvi svjetski rat|Prvom svjetskom ratu]] 1918. i u [[Drugi svjetski rat|Drugom svjetskom ratu]] 1941. - 1944.<ref name=Vjesnik1/> U vrijeme Drugog svjetskog rata bio je pod okupacijom [[Treći Reich|Njemačke]] i [[Rumunjska|Rumunjske]].<ref name=Vjesnik2/> Tatari su uvelike surađivali s okupacijskim snagama, pa su pali u nemilost poslijeratne vlasti. Režim [[Josif Staljin|Josifa Staljina]] je 1944. deportirao Tatare na istok SSSR-a. Krim je 1954. izgubio autonomiju i pripojen je [[Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika|Ukrajinskoj SSR]] u vrijeme vlasti [[Nikita Hruščov|Nikite Hruščova]]. Pripojenje se dogodilo kako bi se Krimom moglo lakše upravljati iz Kijeva, nego iz Moskve, zbog njegovog zemljopisnog položaja.<ref name=Vjesnik1/>
=== Krim u neovisnoj Ukrajini ===
U vrijeme raspada SSSR-a i prvog razdoblja neovisnosti Ukrajine, vlasti su pokušale ukrajinizirati krimsko stanovništvo, što je naišlo na otpor. Tatari su dobili pravo povratka, pa su to nemirno vrijeme iskoristili za povratak zemlje i izgubljenih povlastica. Najburnije pitanje bio je grad [[Sevastopolj]], glavna baza sovjetske flote na Krimu. U tom razdoblju Krim je ostao u sastavu Ukrajine, ali je dobio posebna prava te je jedina regija s autonomijom u Ukrajini. Krimu je naime dopušteno da ostane ruski i da samo promijeni nazive pojedinih ulica.<ref name=Vjesnik1/>
=== Krimska autonomija (1992.)===
{{Stil}}
{{Jednostrano}}
{{Izvor}}
Ideja formiranja krimske autonomije rodila se među postsovjetskim partijskim umirovljenicima na Krimu. Da bi svoje zahtjeve pravno regulirali, oni su se povezali s komunističkom političkom strujom u [[Verhovna Rada|ukrajinskom parlamentu]], obećavajući joj svoju potporu. Uspjeli su 1991. osigurati odluku parlamenta o formiranju Krimske Sovjetske Autonomne Republike u sastavu [[Ukrajina|Ukrajine]]. Formirana krimska vlada u svojim prvim akcijama potpuno je zaustavila širenje ukrajinskih medija na poluotoku. Obavještajna služba [[KGB]] i vojna obavještajna služba Crnomorske flote brzo su formirale uporišta rusko-[[Nacionalizam|nacionalističke]] orijentacije, uglavnom među umirovljenicima. Zbog slabog materijalnog stanja, dojučerašnji [[Komunizam|partijski aktivisti]] brzo su se uključili u antiukrajinsku parolu, često izražavajući neobičnu mržnju neprimjerenu za svoju životnu dob. Na televiziji su često prikazivane te velike babuške ili djeduške kako guraju fige u TV kamere, proklinjući mladu neovisnost [[Ukrajina|Ukrajine]], usprkos tome što je ukrajinska [[politika]] revitalizirala gospodarstvo na tom poluotoku te im redovito isplaćuje mirovine.
[[Image:Ukrainian Ship.JPG|thumb|270px|right|Ukrajinska ratna mornarica u [[Sevastopolj]]u.]]
Svojedobno je list Glas Ukrajine izvjestio da je na Krimu tako mnogo bivših [[SSSR|sovjetskih]] službenika da su stvorili Savez sovjetskih [[čekist]]a. U [[Sevastopolj]]u [[čekist]]i su organizirali svoj kongres na kojemu su obznanili svoj cilj – zakonski obnoviti nekadašnji [[Sovjetski Savez]]. Financiraju se tada ustanovama sumnjivog podrijetla, a ponekad i otvoreno kriminalnih u svojoj djelatnosti. Izdašno financirani tisak u uvjetima krize ukrajinskog tiska obrušio se na poluotok vrlo silovito, uništavajući i zadnje riječi objektivnog stanja u regiji, ali i cijeloj [[Ukrajina|Ukrajini]]. U tu djeltnost aktivno se uključio i republički komitet kompartije Krima, tradicionalno najkonzervativniji ogranak [[SSSR|Komunističke partije Sovjetskog Saveza]] (KPSS) i Komunističke partije Ukrajine (KPU). Partijski novac koji je nakon raspada KPSS užurbano prebacivan u različita sumnjiva poduzeća stizao je u velikim omjerima i na Krim. Tako se formirala moćna baza partijsko-kriminalne oligarhije. Samo je lider krimskih komunista [[Leonid Grač]] postao osnivač četriju komercijalnih tvrtki. Velik novac bio je usmjeren i za kupnju državnog vlasništva, pripremu izbora koji bi proglasili odcjepljenje od [[Ukrajina|Ukrajine]], a također i likvidaciju svih nepoželjnih subjekata koji su Krim vidjeli u sklopu Ukrajine. Na čelu antiukrajinske politike nalazio se [[Nikolaj Bagrov]], dojučerašnji prvi sekretar KPSS. Prividno se dodvoravao ukrajinskom predsjedniku [[Leonid Kravčuk|Leonidu Kravčuku]], pripremajući u pozadini politiku teritorijalnog odcijepljenja Krima.
Na putu svojevrsne komunističke urote uskoro se našla još opasnija politička i društvena snaga koja je zavladala cijelim postsovjetskim terenom, [[organizirani kriminal]]. Na Krimu je on pao na plodno tlo posebno zbog toga što je oko 12 milijuna turista svake sezone posjećivalo Krim te su ostavljali veliki novac koji je pogodovao cvjetanju prostitucije, razbojništva i trgovine [[Psihoaktivne droge|narkoticima]]. Kumovi više krimskih mafijaških klanova uložili su golem novac u partijska odmarališta. Da bi legalizirali svoju djelatnost, tražili su političko uporište te ga pronašli u ruskom [[Nacionalizam|nacionalizmu]]. Budući da je krimsko Vrhovno vijeće tražilo veliko mito, pronašli su novo riješenje odnosno fiktivnog političkog vođu [[Jurij Mješkov|Jurija Mješkova]] koji je trebao legalizirati krimski kriminal. Na izborima su se sudarila dva podjednako nemoralna klana – komunistički (Bagrov) i klan kriminalnih biznisa (Mješkov). Malograđanska masa (glavni oslonac sovjetskog društva) glasala je za Mješkova koji je obećavao povećanje plaća u ruskim [[Ruska rublja|rubljima]]. Nakon pobjede Mješkova, naglo se povećao kriminal, a krvavi sukobi mafijaških klanova postali su dio krimske svakodnevnice. U aktivnu politiku Krima uključuje se i dio političke elite iz [[Moskva|Moskve]], te su Krim posjetili i savjetnici ruske vlade: Grišankov - bivši šef specijalnog odjela KGB SSSR-a, Koževnikov – potpukovnik vojne kontraobavještajne službe i Mihajlov – načelnik specijalnog odjela KGB SSSR-a.
=== Pripajanje Rusiji ===
|
