Rembrandt van Rijn: razlika između inačica

Iako je otisak preživio samo u dvije faze, mnoštvo prerada se može vidjeti ispod finalnog otiska i u mnoštvu crteža. <ref>White 1969, str. 6, 9-10</ref>

U svojim zrelim djelima iz 1650-ih, Rembrandt je više improvizirao na pločama i preživjeli su brojni veliki otisci u mnogo faza (do jedanaest u nekom slučaju), često promijenjeni do temelja. Sada je često koristio ukriživanje linija kako bi stvorio tamne dijelove koji su prekrivali većinu ploče. Također je eksperimentirao i s papirima koristeći čak i japanski papir, a znao je i ostaviti malo boje (ne očisti je do kraja) kako bi dobio tamnije tonove. Također je često koristio i [[suha igla|suhu iglu]], osobito u maglovitim dijelovima u pejzažima.<ref>White, 1969 str. 6.-7.</ref>

Njegovi otisci imaju iste teme kao i njegove slike, iako su pejzaži malih dimenzija, koji su ustanovili standard grafičkog tretmana u 19. stoljeću, češći od portreta. Jedna trećina njegovih grafika je religijske tematike u pejzažu često tretirani veoma jednostavno, dok su ostali monumentalni otisci. Pokoja erotska, čak pornografska grafika nema svoga ekvivalenta u slikama.

Prije nego je bio primoran da ih proda, Rembrandt je posjedovao zavidnu kolekciju grafika starih majstora. Iz grafika umjetnika kao što su: [[Andrea Mantegna]], [[Rafael]], [[Hercules Segers]] i [[Giovanni Benedetto Castiglione]] crpio je inspiraciju i često je čak posuđivao detalje.