Politika novoga kursa: razlika između inačica

 

Unatoč poteškoćama bila je uskoro osnovana [[Hrvatsko-srpska koalicija]], kao nositelj politike »novoga kursa«, a njezino je vodstvo preuzeo [[Frano Supilo]]. Iako je Madžarska koalicija, koja je bila sklona suradnji s hrvatskim političarima, pobijedila na izborima u Madžarskoj 1906., a potom je Hrvatsko-srpska koalicija [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1906.|odnijela pobjedu]] u Hrvatskome saboru, politika »novoga kursa« uskoro je doživjela slom. Naime, u trenutku kada je Hrvatsko-srpska koalicija pobijedila na izborima u Hrvatskoj, prestala je suradnja s Madžarskom koalicijom, koja je postigla kompromis s kraljem o preuzimanju vlasti u [[Ugarska|Ugarskoj]]. Odustavši od zahtjeva za gospodarskom i vojnom samostalnošću više joj nije bio potreban saveznik u borbi za personalnu uniju. U idućem su razdoblju ponovno u prvi plan došli sukobi između madžarskih hegemonističkih težnja i nacionalnih zahtjeva Hrvatsko-srpske koalicije. Sukobu su pridonijeli velikoaustrijski krugovi, kojima je u interesu bila obnova austrougarske financijske nagodbe, kao i činjenica da je novoj ugarskoj vladi smetala vlast Hrvatsko-srpske koalicije u banskoj Hrvatskoj. U [[trojednica|banskoj Hrvatskoj]] slomu politike »novoga kursa« pridonijeli su [[Čista stranka prava|frankovci]], koji su nastojali prekinuti hrvatsko-srpsku suradnju, dok je u [[Kraljevina Dalmacija|Dalmaciji]] austrijska vlada uspjela ublažiti otpor dijela političara ponudivši im, u slučaju prihvaćanja politike prihvatljive Beču, gospodarske ustupke. Vrhunac borbe protiv politike »novoga kursa« bilo je donošenje tzv. [[željezničarska pragmatika|željezničarske pragmatike]], zakonske osnove kojom je madžarski jezik bio proglašen službenim jezikom na hrvatskim željeznicama, čime je bila prekršena odredba Hrvatsko-ugarske nagodbe o službenom jeziku, a time i hrvatska autonomija. Kralj [[Franjo Josip I.]] podupro je ugarske interese, a zakon je bio izglasovan u lipnju 1907. Potom je pala vlada Hrvatsko-srpske koalicije, ban [[Teodor Pejačević]] dao je ostavku, a za hrvatskoga je bana bio postavljen A. Rakodczay. Premda su ti događaji označili kraj politike »novoga kursa«, zahtjevi koje su postavili hrvatski i srpski političari ponovno su postali aktualni potkraj [[Hrvatska u Prvom svjetskom ratu|I. svjetskog rata]], kada je porazom [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]] [[Prvi svjetski rat|na europskom bojištu]] dualizam [[Raspad Austro-Ugarske|doživio konačan slom]].

 

== Literatura ==