Gustav Mahler: razlika između inačica

Mahler je za života bio najpoznatiji kao jedan od vodećih [[Orkestar|orkestralnih]] i [[Opera|opernih]] dirigenata. Od tada je priznat i kao jedan od najvažnijihnajznačajnijih skladatelja kasnog [[romantizam|romantizma]], iako njegova [[glazba]] u glazbenim krugovima nikada nije bila potpuno prihvaćena dok je bio živ. Mahler je skladao prvenstveno [[Simfonija|simfonije]] i [[Pjesma|pjesme]], no njegov je pristup [[žanr]]u često zamagljivao granice između pjesme ([[Njemački|njem.]] ''Lied''), [[Simfonija|simfonije]] i orkestralne [[Simfonijska pjesma|simfonijske pjesme]]. Mahlerova su djela i glazbeno umijeće iznimno cijenili skladatelji Druge bečke škole – [[Arnold Schönberg]], [[Alban Berg]] i [[Anton Webern]], a divili mu se i njegovom se glazbom nadahnjivali mnogi skladatelji [[20. stoljeće|20. stoljeća]], primjerice [[Dmitrij Šostakovič]] i [[Benjamin Britten]]. Godine 1955. u Beču je utemeljeno i Međunarodno društvo »Gustav Mahler« (njem. ''Internationale Gustav Mahler Gesellschaft'').

Gustav Mahler rođen je u [[Židovi|aškenaskoj]] obitelji u kojoj se govorio njemački, u Kalištu u povijesnoj pokrajini Češkoj, tada dijelom [[Austrijsko Carstvo|Austrijskog Carstva]], kao drugo od četrnaestero djece od kojih je samo šest preživjelo rano djetinjstvo.<ref>Franklin, Grove online</ref> Njegovi roditelji uskoro se sele u [[Jihlava|Jihlavu]] u [[Moravska|Moravskoj]] gdje Mahler provodi djetinjstvo. Primijetivši dječakov glazbeni talent u ranoj dobi, roditelji mu priskrbljuju učenje glasovira[[glasovir]]a kada mu je bilo šest godina.

Mahler je [[1865.]] godine kao 15-godišnji dječak primljen na [[Bečki konzervatorij]] gdje je učio [[glasovir]] s Juliusom Epsteinom, harmoniju s Robertom Fuchsom i kompoziciju s Franzom Krennom. Tri godine kasnijeposlije polazistudira na [[Bečko sveučilište|Bečkom sveučilištu],] gdje predajeje tada predavao [[Anton Bruckner]]. Tamo uz glazbu studira povijest i filozofiju. U to vrijeme radio je kao [[učitelj]] glazbe i ostvario prve važne pokušaje u kompoziciji [[Kantata|kantatom]] ''Das klagende Lied''. SkladbaTa je skladba ušla u natjecanje čiji– žirijem je žiri vodiopredsjedavao [[Johannes Brahms]], – ali nije osvojila nagradu.

Mahler počinje dirigentsku karijeru [[1880.]] godine u ljetnom kazalištu u Bad Hallu. Narednih godina radio je u svemnogim većimpoznatim opernim kućama: 1881. godine u [[Ljubljana|Ljubljani]], [[1882.]] u [[Olomouc]]u, 1883. u [[Beč]]u, 1883. u [[Kassel]]u, 1885. u [[Prag]]u, 1886. u [[Leipzig]]u, te 1888. u [[Budimpešta|Budimpešti]]. Dirigiranje [[Richard Wagner|Wagnerovog]] opernog ciklusa [[Prsten Nibelunga]] preuzeo je 1887. od bolesnog [[Arthur Nikisch|Arthura Nikischa]], čvrsto uspostavljajući reputaciju i kod kritike i publike. Godinu kasnijeposlije izveo je potpunu inačicu nedovršene komične opere ''Die Drei Pintos'' [[Carl Maria von Weber|Carla Marie von Webera]] ''Die Drei Pintos'', čiji uspjeh mu uspjeh donosi financijsko olakšanje i rastuću slavu. Brahms je bio vrlo impresioniran njegovim dirigiranjem Mozartove opere ''[[Don Giovanni]]''. Njegovo prvo duže zaposlenje bilo je u hamburškoj operi gdje je radio od 1891. do 1897. Od 1893. do 1896. odlazi na odmore u [[Steinbach am Attersee]] u [[Gornja Austrija|Gornjoj Austriji]] gdje revidira ''Simfoniju br. 1'' (praizvedena 1889.), napisao ''Simfoniju br. 2'', skicirao ''Simfoniju br. 3'', i napisao većinu pjesama isiz zbirke ''Lieder aus des Knaben Wunderhorn'' (''Dječakov čarobni rog''), skladanih prema poznatoj istoimenoj zbirci narodnih pjesama.

Godine 1897., tada 37-godišnjem Mahleru ponuđeno je vođenje [[Bečka državna opera|Bečke državne opere]], najprestižnije glazbene službe u Austrijskom Carstvu. To je bio 'carski' položaj koji po Austroaustro-ugarskom zakonu nisu mogli obavljati [[Židovi]]. Mahler, koji nije prakticirao svoju religiju, nakon priprema je prešao na katolicizam. Kao dijete je pjevao u katoličkom crkvenom zboru gdje je od zborovođe i učio i glasovir. Kako su godine prolazile, Mahlera je katolicizam privlačio ipa je katolički utjecaj vidljiv jei u njegovoj glazbi, npr. u [[Himan|himnu]] ''Veni Creator Spiritus'' (''[[O dođi, Stvorče, Duše svet]]''), prvom stavku ''Osme simfonije''.<ref>[http://www.sydneysymphony.com/media/81427/PROG02_100218_Mahler8_SSO.pdf Sydney Symphony – Gustav Mahler: Symphony of a Thousand], pristupljeno 20. ožujka 2014.</ref><ref>[http://www.youtube.com/watch?v=NSYEOLwVfU8 Youtube – Mahler: Simfonija br. 8 / Bečki filharmoničari, dir. Bernstein], pristupljeno 20. ožujka 2014.</ref>

U deset godina djelovanja u Bečkoj operi, Mahler transformira njen repertoar i podiže umjetničke standarde, pokoravajući i izvođače i slušatelje svojoj volji. Kada je preuzeo Operu, najpopularnije izvedbesu bile suizvedbe opereopera ''[[Lohengrin (opera)|Lohengrin]]'', ''[[Manon]]'' i ''[[Cavalleria rusticana]]''; kao novi direktorravnatelj koncentrirao se na izvođenje klasičnih opera [[Christoph Willibald Gluck|Christopha Willibalda Glucka]] i [[Wolfgang Amadeus Mozart|Wolfganga Amadeusa Mozarta]], a u suradnji sa slikarem [[Alfred Roller|Alfredom Rollerom]] stvorio je sjenovite i očaravajuće produkcije opera ''[[Fidelio]]'', ''[[Tristan i Izolda (opera)|Tristan i Izolda]]'' i ''[[Prsten Nibelunga]]''.

U Mahlerovo je vrijeme Beč je bio jednim od najvećih svjetskih gradova, kao i metropola velikog carstva u [[Srednja Europa|Srednjoj Europi]]. Bio je dom živoj umjetničkoj i intelektualnoj sceni, kao i poznatim slikarima poput [[Gustav Klimt|Gustava Klimta]] i [[Egon Schiele|Egona Schielea]], mnoge od kojih je Mahler i osobno poznavao.

Mahler je svake godine u Operi radio devet mjeseci, dokpa je samo ljeta mogao koristiti za skladanje glazbe. Provodio ih je uglavnom u mjestu Maiernigg na jezeru [[Wörthersee]]. U tom idiličnom okruženju skladao je simfonije od pete do osme, cikluse pjesama ''[[Rückert Lieder]]'' i ''[[Kindertotenlieder]] (Pjesme mrtvoj djeci)'', oba prema poeziji [[Friedrich Rückert|Friedricha Rückerta]], te ''Der Tamboursg'sell'', posljednji u ciklusu ''Dječakov čarobni rog''.

Smrt prve kćeri duboko je pogodila Mahlera, ali to je bio tek početak. Iste godine otkrio je da ima srčanu bolest ([[Endokarditis|infektivni endodarditis]]), i biopa je stoga bio primoran ograničiti tjelovježbu, te brojati korake pedometrom. U Operi je zbog tvrdoglavosti imao sve više neprijatelja, a bio je i sve češćom metom napada u antisemitskim krugovima, naročito preko tiskovina. Ostavka na mjesto voditeljaravnatelja opere 1907. bila je očekivana. Utjecaj tjeskobne realnosti toga vremena naročito je vidljivavidljiv u njegovoj ''Devetoj simfoniji''.

Mahlerova glazba je glazba kod kritičara pobuđivala protivljenje, budući da su ju pretežno primali kao zbrku pomiješanih tema, uzetih iz "disparatnih" razdoblja i tradicija. Mahlerovo međusobno suprotstavljanje materijala iz "visokevrijednih" kao i "niskemanje vrijednih" kulturekultura, te miješanje različitih etničkih tradicija često su konzervativne kritičare dovodile do bijesa, osobito u doba kada su masovne radničke organizacije naglo rasle, a sukobi između Nijemaca, Čeha, Mađara i Židova u [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskoj]] stvarali sve jači osjećaj napetosti i nestabilnosti. No, na svojoj je strani uvijek imao i strastvene pobornike. Zadnjih godina života Mahler je počeo postizati uspjehe i kod šire slušateljske publike, od kojih je među važnijima izvedba ''Druge simfonije'' 1900. godine u [[München]]u, s prvom potpunom izvedbom ''Treće simfonije'' u [[Krefeld]]u 1902., kao i oproštajno izvođenje ''Druge simfonije'' u Beču 1907., te prije svega minhenska praizvedba divovskevelebne ''Osme simfonije'' [[1910]]. Glazba koju je nakon toga skladao nije izvođena za njegovognjegova života.

Posljednji povod za Mahlerov odlazak iz Beča bila je bogata ponuda [[New York City|njujorške]] [[Metropolitan Opera|Metropolitanoperne Operekuće Metropolitan]]., Tamogdje je dirigirao jednu sezonu, te zamijenjen [[Arturo Toscanini|Arturom Toscaninijem]]. Iako je bio iznimno popularan i kod kritike i publike, pao je u nemilost vodstva operne kuće te su za njegova nasljednika angažirali [[Arturo Toscanini|Artura Toscaninija]]. Istovremeno, brak mu zalazi u krizu kadakad je otkrivena nevjera njegove supruge Alme otkrivena. Mahler je 1910. imao i jednu, očitovrlo korisnu konzultaciju sa [[Sigmund Freud|Sigmundom Freudom]].

Potpisavši ugovor oi preuzevši dirigiranjumjesto uspješnogšefa-dirigenta Njujorškog filharmonijskog orkestra, Mahler s obitelji ponovo seli u [[Sjedinjene Države]]. Tamo dovršava ''[[Das Lied von der Erde]] (Pjesma o zemlji)'', i ''SimfonijuDevetu br. 9simfoniju'', koja će ostati njegovim zadnjimposljednjim dovršenim djelom. U veljači 1911., tijekom duge i zahtjevne sezone Mahler u New Yorku obolijeva od streptokokne infekcije i svoj zadnjiposljednji koncert vodidirigira podu groznicom[[Groznica|groznice]] (program je uključivao svjetsku praizvedbu ''Berceuse élégiaque'' [[Ferruccio Busoni|Ferruccia Busonija]]). Povratkom u Europu, vode ga u [[Pariz]] gdje je upravo bio razvijen novi serum. Terapija nije pomogla i na vlastiti ga zahtjev, voze ga natrag u Beč. Tamo, umireshrvan odbolešću, bolestiumire 18. svibnja 1911. u dobi od 50 godina, ostavljajući svoju ''Simfoniju br.Desetu 10simfoniju'' nedovršenom.

Vjeruje se da je njegova posljednja riječ bila "Mozartl" ('Mozartić'). NaPo vlastitivlastitoj zahtjevje želji pokopan je pokraj svoje rano preminule kćeri na groblju u bečkom Grinzingu pokraj Beča. Prema posljednjim željama, pogreb je protekao u tišini, a na njegovom nadgrobnom spomeniku stoji samo ime "Gustav Mahler". Mahlerov dobar prijatelj [[Bruno Walter]] ovako opisuje sprovod: "18. svibnja 1911. je umro. Sljedeće večeri polegli smo lijes na groblju u Grinzingu, prolomila se oluja s takvim naletima kiše da je bilo gotovo nemoguće nastaviti. Ogromna gomila ljudi u mrtvoj tišini slijedila je mrtvačka kola. U trenutku kada je lijes spušten, sunce se prolomilo kroz oblake" (.<ref>Walter 1957., 73).</ref>

Alma Mahler citira Gustava: "Ja sam triput beskućnik,: kao Čeh u Austriji, kao Austrijanac među Nijemcima, i kao Židov u cijelom svijetu. Svugdje uljez, nigdje dobrodošao." No ovoTo je iznimnovrlo slično izreci koju je 1860. ili 1870. napisaozapisao [[Anton Rubinstein]], ia vjerojatnozbog jeprikladnosti stogavjerojatno prilagodiopreuzeo Mahler (ili Alma) zbog svoje prikladnosti.

Alma je nadživjela Gustava za 50 godina tijekomi kojihsve do smrti je bilaaktivno aktivnasudjelovala u objavljivanju materijala o njegovomMahlerovu životu i glazbi. No njena kazivanja napadana su kao nepouzdana, lažna i varljiva. Korigirala je i korespondenciju pa je u njenim publikacijama Gustav često prikazivan negativnije nego bi neki povjesničari željeli.<ref>Carr 1999.</ref>

Mahler je u nizu bečkih simfoničara Prve bečke škole, koji se proteže od [[Joseph Haydn|Josepha Haydna]], [[Mozart|Wolfganga Amadeusa Mozarta]], [[Beethoven|Ludwiga van Beethovena]], [[Schubert|Franza Schuberta]], te romantičara Antona Brucknera i Johannesa Brahmsa, bio posljednji. Također je u svojesvoja djelodjela uključivao i ideje ne-bečkih romantičnih skladatelja poput [[Robert Schumann|Roberta Schumanna]] i [[Felix Mendelssohn|Felixa Mendelssohna]]. No znatan utjecaj na njega izvršio je Richard Wagner koji je, premapo MahleruMahlerovu mišljenju, jedini skladatelj nakon Beethovena čija se glazba sadržitemelji na "razvoj"tematskoj temerazvojnosti (vidi [[Sonata]]).

Nakon završenih''Klavirskog Kvintetakvinteta'', zarane klavirkantate ''[[Das Klagende Lied]]'', rane kantate i skladbe ''Totenfeier'', Mahler se u potpunosti posvećuje skladanju simfonija i solo -pjesama. Osim završenih devet numeriranih simfonija, njegovi glavni radovi postaju cikluseciklusi pjesama ''[[Lieder eines fahrenden Gesellen]]'' (u hrvatskom prijevoduhrv. ''Pjesme putujućeg djetića'', doslovan prijevod glasi "Pjesme suputnika"), kao i ''[[Kindertotenlieder]]'' ("Pjesme mrtvoj djeci"), te ''[[Das Lied von der Erde]]'' ("Pjesma o Zemlji", sinteza simfonije i solo -pjesme).

Duh solo -popijevke stalan je u Mahlerovu djelu. U razvoju ciklusa pjesama slijedi [[Franz Schubert|Franza Schuberta]] i [[Robert Schumann|Roberta Schumanna]], ali ih radije orkestrira, nego da ih sklada pjesmesamo za klavirsku pratnju,s onklavirskom ih orkestrirapratnjom. "Pjesme putujućeg djetića" ciklus je od četiri pjesme čiji je glavni lik odbačeni ljubavnik koji usamljen luta zemljom. Mahler je tekst napisao sam, nadahnut nesretnom ljubavlju s pjevačicom[[pjevač]]icom koju je sreo dirigirajućiza boravka u [[Kassel]]u.

Iznimno svjestan koloraturemogućnosti i mnogih boja zvuka orkestra, Mahler puni svoje simfonije puni tečnim [[melodija]]ma i ekspresivnom harmonijom, postižući izbistrenu kakvoću svojih melodijskih pasaža. Među drugimostalim njegovim inovacijama su izražajnaizražajno uporabakombiniranje kombiniranjaraznih instrumenata i[[glazbala]] u većem iili manjem opsegu, kao i veća uporaba [[Udaraljke|udaraljki,]] te sjedinjenje [[Pjevanje#Klasifikacija pjevačkih glasova|glasa]] i [[Pjevački zbor|zbora]] sa simfonijskom formom, i primat glasa u kontrapunktu. Njegov je orkestralni stil često zasnovan je na [[Polifonija|kontrapunktu]]: dvije melodije počinju naizgled istovremeno, razvijajući bistrinu nasuprot masovnoj orgiji zvuka.

ČestoVrlo često njegovi radovi uključuju duh pjesama i plesova austrijskih seljaka.: [[Ländler]], austrijski narodni ples koji se prvo razvio u [[menuet]], a zatim u [[valcer]], ima važnu ulogu u nekoliko njegovih simfonija, kao i sami menuet i valcer. Sva tri plesa u svom povijesnom razvoju predstavljena su u 'plesnom stavku' ''Devete simfonije''.

Mahler je spojio ideje romantizma, uključujući [[Programna glazba|programnu glazbu]], uporabu melodija iz pjesama u svojim simfonijskim radovima na način koji je omogućiobio razvojmoguć i zbog razvoja [[Orkestar|simfonijskog orkestra]]. Kako je tražioTražeći načine proširivanja svojevlastitih glazbeglazbenih ideja, razumijevanje simfonijske formeproširio je proširenote donekle fragmentirao i doneklesâmo fragmentiranorazumijevanje simfonijske forme. Izjavio je da simfonija treba biti "cijeli svijet" sam po sebi. Pri tome se susretao s poteškoćama u predstavljanju svojih radova i stalno ćeje revidiratirevidirao detalje svoje orkestracije sve dok nije bio sasvim zadovoljan njenimpostignutim zvukovnim efektomkombinacijama.

Mahler je bio duboko duhovan i vrlo često je opisivaočesto glazbu opisivao povlačeći paralele s [[Priroda|prirodom.]]: Zbogzbog toga se na njegovu glazbu još dugo nakon njegove smrti često gledalo kao nasmatralo ekstremno emocionalnu[[Osjećaji|osjećajnu]]. Uz toOsim što je neprestano tražio nove načine proširenja simfonijske izražajnosti, također[[strast]]veno je bio i gorljivposvećen majstorglazbi, što je vidljivo u njegovim preciznim metodama pažljivog planiranja ite proučavanja skladateljadjela i skladateljskog umijeća glazbenih mu prethodnikauzora.