Hrvatsko-srpska koalicija: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka uređivanja |
|||
Redak 50:
Hrvatsko-srpska koalicija nije poduprla Deklaraciju. [[Svetozar Pribićević]], koji je nakon proglašenja amnestije 1917. iznova preuzeo njezino vodstvo, protivio se ideji da bi buduća južnoslavenska država trebala biti neka vrsta širega političkog okvira, u kojem bi bila očuvana hrvatska državnost. Iako je Koalicija svojim negativnim stajalištem kočila proces »nacionalne koncentracije«, ona ga nije mogla spriječiti. U proljeće 1918., kao rezultat sastanka skupine političara održanoga u Zagrebu, objavljena je [[Zagrebačka rezolucija]], koja se zauzimala za stvaranje zajedničke političke organizacije, kojoj bi zadaća bila stvaranje neovisne, demokratski uređene južnoslavenske države, zasnovane na priznanju »državnopravnih kontinuiteta historičko-političkih teritorija«. Tek u jesen 1918., nakon proboja [[Solunsko bojište|Solunskog bojišta]], u trenutku kada je Habsburška Monarhija bila pred slomom, Hrvatsko-srpska je koalicija pristala na osnivanje [[Narodno vijeće SHS|Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba]].
== Karakteristike ==
=== Program ===
[[Politika novoga kursa|»Novi kurs«]] bio je politika viših slojeva hrvatskoga i srpskoga građanstva u Hrvatskoj. Njezin je krajnji cilj bilo [[južnoslavenska ideja|stvaranje samostalne južnoslavenske države]], no sama je politika bila zamišljena kao etapna. Polazila je od »čistoće« [[Hrvatsko-ugarska nagodba|Nagodbe iz 1868.]], koja bi potom prerasla u zahtjev za njezinom revizijom prema financijskoj samostalnosti [[trojednica|Hrvatske]], a nakon sjedinjenja Hrvatske i [[Kraljevina Dalmacija|Dalmacije]] nizom političkih manevara u nekoliko bi se faza omogućilo stvaranje zajedničke države južnih Slavena. »Novi kurs« inzistirao je na dosljednom provođenju dvaju principa: srpsko-hrvatskoj suradnji i osloncu na Mađare i Talijane, što je potjecalo iz dubokog uvjerenja njegovih nosilaca da je za Hrvatsku i uopće za južne Slavene glavna opasnost [[njemački »prodor na istok«]]. Zato je Hrvatsko-srpska koalicija bila spremna pomagati mađarsku vladajuću klasu i njezinu borbu za personalnu uniju, pretpostavljajući pritom da će složni [[južni Slaveni]] u danom trenutku lako obračunati s Mađarima, oslabljenima bez austrijske potpore.
S druge strane, računala je da bi [[Kraljevina Ugarska u dvojnoj monarhiji|mađarska vlada]], kao nagradu za potporu, mogla dopustiti da predstavnici domaće buržoazije dođu na vlast u Hrvatskoj i provedu određene ekonomske i socijalne reforme kojima bi se, prije svega, saniralo teško ekonomsko stanje. Zahvaljujući reformi Koalicija bi stekla potporu širih slojeva, nužnu za agresivniju nacionalnu politiku. Shvativši opasnost koncepcije »novoga kursa« po opstanak [[austro-Ugarska|Monarhije]], Beč i Pešta učinili su sve da Koaliciju, nakon početnih uspjeha (pobjeda na [[saborskim izborima 1906.]]) slome. U tome je posebnu ulogu imao [[Friedjungov proces]], nakon kojega [[Frano Supilo]], jedan od kreatora »novoga kursa«, napušta Koaliciju. U vrijeme [[Hrvatska u Prvom svjetskom ratu|I. svjetskoga rata]] Koalicija je iznova na vlasti, provodeći politiku koja je imala osigurati da se u Hrvatskoj spriječi uvođenje izvanrednog stanja.
=== Kritika ===
[[Miroslav Krleža]] je vrlo oštar kritičar Hrvatsko-srpske koalicije i njezine politike. Za »novi kurs« Krleža drži da je u osnovi riječ o »četrdesetosmaškomartovskoj pretpostavci, koja se poslije u svojoj osnovnoj naivnosti pokazala potpuno krivom«, i to zato jer nije uzela u obzir to da »u svoje provincijalizme zaronjeno srpstvo« zapravo nije bilo u stanju shvatiti borbu za državnu samostalnost Hrvatske. Stoga misli da je zapravo srpski dio Koalicije, posebno [[Svetozar Pribićević]], inzistirao da iz nje izađe Supilo. Dodaje, međutim, da Supilo nije odgovarao ni hrvatskom dijelu, a razlog je tome po njegovu shvaćanju u Supilovoj dosljedno antiaustrijskoj i antidinastičkoj politici. Odlaskom Supila, piše Krleža, »Hrvatsko-srpska koalicija postala je konačno državotvornom u austro-madžarskome smislu« što je i dokazala u ratu, glasujući za ratne kredite.
Iako nema razumijevanja za njezina nastojanja, Krleža ipak priznaje da je uspjela spriječiti uvođenje komesarijata u Hrvatsku, u [[Hrvatska u Prvom svjetskom ratu|razdoblju od 1914. do 1918]]. U Krležinim interpretacijama političkog djelovanja Koalicije posebno mjesto ima oštra kritika držanja njezinih članova pri pokušaju da se Supilo kompromitira kao dvostruki agent. Osim odnosa prema Supilu, Krleža članstvu Koalicije predbacuje da su iz ratnoga kaosa uspjeli za sebe izvući znatnu ekonomsku korist, a da bi to što bolje prikrili, štitili su »čitav niz sitnih građanskih prava, što se manifestiralo u relativnoj slobodi štampe i sastajanja, koje se kasnije pretvorilo u često izazovno protuaustrijsko šurovanje«. Osim što joj zamjera njezinu u osnovi oportunističku, lojalnu politiku, za Krležu je Koalicija jedan od glavnih krivaca za [[Nastanak Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca|način ujedinjenja 1918.]]
== Literatura ==
* [[Hrvatska enciklopedija (LZMK)]] - [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=26520 Hrvatsko-srpska koalicija]
* [[Hrvatska enciklopedija (LZMK)]] - [http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=26386 Hrvati/Povijest: Hrvatska u XIX. i na početku XX. st.]
* [[Krležijana]] - [http://krlezijana.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1613 Hrvatsko-srpska koalicija]
== Za daljnje čitanje ==
| |||