Informacijski sustavi: razlika između inačica

Netware predstavlja mješovitu materijalno-tehničku (hardware) i nematerijalnu komponentu (software), koja omogućuje komuniciranje unutar mreže. Označava komunikacijsko povezivanje elemenata i dijelova sustava u cjelinu. To je mrežna osnovica informacijskog sustava. Sastoji se od različite komunikacijske hardversko - softverske opreme, mrežnih ulazno-izlaznih uređaja i sredstva za prijenos i komuniciranje koji nisu neposredni djelovidijelovi računala. Dakle tvore ju sredstva i veze za prijenos podataka na daljinu, odnosno telekomunikacijska sredstva i veze u sustavu.

:vrši se dekompozicija na objekte koji postoje u sustavu, tj. traži se skup relativno jednostavnih djelovadijelova koji su relativno jednostavno povezani.

Analiza je metoda istraživanja putem rastavljanja nekog pojma na njegove sastavne djelovedijelove.

Predstavlja metodu funkcionalne dekompozicije u kojoj se definira grafički jezik za opisivanje sustava zajedno s metodologijom takvog sustava. Sastoji se od skupa dijagrama koji su hijerarhijski povezani sas vrha prema dolje.

Obrada baze podataka Korisnik preko terminala zadaje potrebne naredbe i unosi podatke, i te naredbe aktiviraju programe koji izvršavaju niz aktivnosti. SaS aspekta obrade podataka mogu se izdvojiti 4 grupe aktivnosti: -Izgradnja skupa podataka u bazi, ažuriranje podataka u skupu, oporavak podataka, redukcija skupa podataka pogodan za korištenje.

Pokretanje projekta IS je obično povezano sas izborom između niza već postojećih projekata posebno kod velikih organizacija gdje se identificiraju prikladne aplikacije za razvoj u skladu s poslovnim ciljevima od velikog značaja pa se uspostavlja komisija za izbor projekta.

Strukturirana metodologija je skup metoda i tehnika upravljanja skupom principa i zajedničkom filozofijom rješavanja problema izrade IS. Uloga struktur. metodologija je uspostaviti komunikaciju između sudionika uključenih u izgradnju IS, osigurati nadzor sas ciljem uočavanja pogrešaka u ranim fazama, omogućiti elastične promjene poslovanja i tehnologije. Ona se bavi izradom apstraktnih modela i modela na različitim razinama opisa IS.

Ticket – koristi se u Kerberosovom sustavu provjere autentičnosti, a pored osnovnih informacija o klijentu, sadrži i session key potreban za komunikaciju sas njime.

Sigurnost sustava ne ovisi toliko o algoritmu , već znatno više o ključu. Različiti ključevi upotrebljeni sas jednakim algoritmom daju potpuno drukčiji kriptirani tekst. Dužim ključevima osiguravamo veću sigurnost kriptiranih podataka. Dužina ključa se mjeri u bitovima koji mogu poprimiti dvije vrijednosti 1 ili 0. Siguran algoritam je onaj čija se kriptirana poruka može otkriti samo da se isproba svaki mogući ključ. 112 bitni ključ je sigurniji od 56 bitnog.

Metodom pokušaja svakog mogućeg ključa DES se može probiti sas računalom vrijednim milijun dolara za 3,6 h. Des algoritam nije najbolje rješenje za elektroničke novčane transakcije, zbog toga što je za izvoz kriptograskog materijala iz SAD-a reduciran na 40-bitni ključ. Implementiran je u SSl.

je zapravo DES algoritam, samo što se kriptiranje vrši pomoću 3 ključa. Postoje tri verzije DES algoritma. Prva DES-EEE3 kojom se kriptiranje vrši 3 puta sas različitim ključevima, druga je DES-EDE3 kojom se vrši kriptiranje/dekriptiranje sas tri različita ključa i treća je DES-EEE2 kojom se vrši kriptiranje 3 puta sas dva različita ključa i to tako da se prvo i drugo kriptiranje vrši sas istim ključem. Triple DES se koristi kako bi se smanjio rizik od pogađanja svakog mogućeg ključa. Kriptiranje pomoću tri ključa stvara efekt 168-bitnog ključa i time se povećava sigurnost kriptiranih podataka.

blokove, sas varijabilnim ključem. Koristi se u puno komercijalnih proizvoda. RC4 koristi isto ključeve varijabilnih dužina, ali je on stream

ima veliki nedostatak , a to je problem distribucije ključa. Budući da je za kriptiranje i dekriptiranje potreban identični ključ, osobe koje komuniciraju moraju ga izmijeniti nekim sigurnim kanalom. Taj problem rješava se asimetričnim kriptiranjem RSA ili Diffie-Hellman algoritmom- koji koristi dva različita ključa. Jedan javni koji je svima dostupan i njime se vrši kriptiranje i jedan tajni kojim se vrši dekriptiranje. Javni i tajni predstavljaju jedan par. Odgonetavanje tajnog ključa preko javnog je gotovo nemoguće i zato nam asimetrično kriptiranje služi za distribuciju ključa. Asimetrično kriptiranje je puno sporije od simetričnog . Program koji vrši kriptiranje , prvo generira neki slučajni ključ, i zatim npr. DES algoritmom kriptira poruku. Javnim ključem primaoca (RSA algoritmom) kriptira ključ kojim je kriptirana poruka, zatim taj dio sjedini sas DES kriptiranom porukom i pošalje primaocu. Primalac svojim tajnim RSA ključem dekriptira DES ključ kojim se izvrši dekriptiranje samog teksta. Napad na ovako zaštićenu poruku moguće je izvršiti na dva načina. Prvo da se proba razbiti RSA algoritam i pronaći tajni ključ, a drugi je da se bez poznavanja DES ključa ( kriptiranog RSA algoritmon) odgonetne poruka kriptirana DES algoritmom.

Za provjeravanje autentičnosti kupca prilikom elektron. novčanih transakcija koristimo karakteristikiu asimetrične kriptografije da javni ključ dekriptira ono što tajni kriptira. To je obrnuti proces od onog pri zaštiti podataka. Ovdje kriptiramo poruku tajnim ključem kojeg posjeduje samo jedna osoba, a svatko drugi ju može dekriptirati javnim ključem iste osobe. Problem vjerodostojnosti javnog ključa rješavaju certifikati. Ukoliko ne želimo kriptirati poruku, već osigurati samo njenu autentičnost upotrijebit ćemo metodu one-way hash function algoritam MD5 ili SHA, i zatim dobiti message digest naše poruke. Oba algoritma imaju zadatak proizvesti karakterističan niz znakova fiksne duljine ( message digest) koji će reprezentirati određenu poruku proizvoljne veličine. Taj message digest se dodaje na kraj poruke. U slučaju da se promjeni samo jedan znak, message digest će biti drugačiji i to je znak da je netko poruku mijenjao. Upravo zato se message digest kriptira sas privatnim ključem pošiljatelja. Tako dobivamo digitalni potpis koji nam osigurava identitet pošiljatelja i autentičnost poruke.

se koristi kad se želi omogućiti osobi da na poruku stavi svoj digitalni potpis, ali tako da se ne vidi njen sadržaj. To se koristi prilikom nekih novčanih transakcija kad se želi osigurati anonimnost kupca. Ova metoda potpisivanja koristi RSA algoritam. Ako kupac želi da banka stavi svoj potpis na slijepo prije slanja poruku će pomnožiti sas nekim brojem (zasljepljujući faktor) i sadržaj poruke će biti nerazumljiv

memorijske kartice - imaju primjenu kod unaprijed plaćenih servisa kao što su telefonski razgovori. Na sebi imaju čip sas određenim brojem ćelija. Svaki put kad se potroši jedan telefonski impuls, jedna ćelija se isključi i tako dok se sve ćelije ne isključe.

procesorska kartica – na sebi imaju mikroprocesore koji kontroliraju pristup informacijama sas kartice. Ova kartica je najsigurnija i najpraktičnija za vršenje elektroničkih novčanih transakcija. Postoje dvije podvrste: kontaktne ( moraju biti umetnute u čitač iz kojeg dobivaju struju, i kroz koji izmjenjuju informacije), i bezkontaktne (ne treba ih umetnuti u čitač, već je dovoljno da su blizu njega- naplata cestarine na autocestama bez zaustavljanja vozača).

Sastavni djelovidijelovi čip kartice su:

Nakon što se odluči za kupovinu i unese FV PIN, računalo prodavača provjerava vjerodostojnost PIN-a i ako je u redu izvrši prijenos programa ili informacije koja se kupuje. Kasnije Fist Virtual elektroničkom poštom kontaktira kupca sas upitom da li je zadovoljan proizvodom. Ako je odgovor potvrdan, tad se tereti njegova kreditna kartica. Mogućnost zlouporabe ovog sustava su velike. Lako se može kontrolirajući mrežni promet saznati FV PIN jer nije kriptiran. Sustav saznanja je spor tako da su u tom vremenu moguće mnoge nevaljale kupovine.

2. Server odgovara klijentu – server će odabrati najsigurniji kriptografski algoritam sas najdužim ključem kojeg mu nudi klijent, te će mu poslati poruku o odabranoj metodi kriptiranja.

omogućava elektron. novčane transakcije putem elektroničkog čeka. Prednosti su brzina provjere računa uplatitelja, te sigurnost koja se osigurava digitalnim potpisima i kriptiranjem. Uplatitelj ispunjava elektronički ček koji sadrži sve iste informacije kao i papirnati [[ček]]. Potpisuje ga elektroničkim potpisom, uključuje svoj certifikat, obavlja kriptiranje i prosljeđuje ga primatelju. Elektronički potpis i certifikat mogu se nalaziti na uplatiteljevom računu ili na čip kartici. Primatelj novca potpisuje ček , i kriptiranog šalje banci sa svojim certifikatom. Banka provjerava ček sas bankom uplatitelja i vrši prijenos novca na račun primatelja. Postoje još tri verzije sustava:

je sustav elektronič. plaćanja baziran na elektronič. čeku koji je namijenjen isključivo za prodaju informacija i računalnih programa. Kupac šalje zahtjev za kupovinom određenog proizvoda. Prodavač šalje poruku sas cijenom, nakon čega kupac potvrđuje zahtjev za kupovinom. Prodavač šalje kupcu proizvod kriptiran simetričnim algoritmom, ali mu ne šalje ključ tako da za sada ostaje neupotrebljiv. Nakon toga kupac šalje elektronički ček i na njega stavlja svoj digitalni potpis. Kad prodavač primi ček, potpisat će ga i proslijediti NetBill serveru banke. Server će provjeriti račun kupca i ukoliko je sve u redu prodavač će dozvoliti upotrebu čeka. Na kraju će prodavač poslati ključ kupcu kojim će ovaj dekriptirati kupljeni proizvod.

namijenjen vršenju elektron. novčanih transakcija upotrebom elektroničkog novca. Elektronički novac se sastoji od serijskog broja i potpisa banke koji garantira određenu vrijednost. Kupci i prodavači moraju imati račun U Ecash banci. Potrošač tj, njegov software metodom slučaja odabire serijski broj koji se sastoji od 100 znamenaka. Nakon toga se pomnoži sa zasljupljujućim faktorom kako bi se osigurala privatnost potrošača i pošalje ga banci na potpis koja će mu pridružiti željenu vrijednost. Banka ga potpisuje na slijepo i to onim tajnim ključem koji je predviđen za željenu vrijednost. Ista ta vrijednost se oduzima sas potrošačeva računa, a potpisani serijski brojevi se šalju računalu potrošača koje izračunava sakrivene serijske brojeve dijeljenjem sa zasljepljujućim faktorom. Tako potrošač dobiva elektronički novac koji može početi trošiti. U slučaju kupovine on prodavaču šalje određenu svotu elektroničkog novca. Prodavač ga šalje banci koja pretraži svoju bazu podataka uporabljenih serijskih brojeva. Ako se u njoj ne nalazi serijski broj to znači da još do sada nije upotrijebljen i da se slobodno s njim može kupovati. Banka stavlja serijski broj u svoju bazu podataka i tako se sprečava ponovna upotreba, a na račun prodavača polaže novac. Pošto svaki elektron. novčić ima datum istjecanja kad taj datum prođe on se briše iz baze.