Što je povijest? (Carr): razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
4. poglavlje |
Peto i pšesto poglavlje i gotovo! |
||
Redak 1:
'''Što je povijest?''' (u engleskom originalu: ''What is History?'') naslov je knjižice, koju je napisao britanski [[historija|povjesničar]] [[Edward Hallett Carr]]. Objavljena je na engleskom [[1961]]., a na hrvatskom [[2004]]. u izdanju izdavača "Srednja Europa", Zagreb, u prijevodu Danijela Vojaka, uz predgovor [[Snježana Koren|Snježane Koren]].
Line 95 ⟶ 94:
Značenje i cilj vezani su uz budućnost, ne sadašnjost. »Linija razgraničenja između prapovijesti i povijesti prelazi se u onom trenutku kada ljudi prestaju živjeti samo u sadašnjosti i postaju svjesno zainteresirani za svoju prošlost i budućnost. (…) Pretpostavljam da dobri povjesničari, rezmišljali oni o tome ili ne, imaju urođeni osjećaj za budućnost.« ''(str 90)''
===Povijest kao napredak===▼
Profesor '''Powicke''' piše: »Žudnja za interpretacijom povijesti tako je duboko ukorijenjena da će nas, ukoliko nemamo konstruktivni pogled na prošlost, privući ili misticizmu ili cinizmu.« ''(str. 91)''
»[[Renesansa]] je obnovila klasičnu predodžbu o [[antropocentrizam|antropocentričnom]] svijetu i prvenstvu [[razum]]a, ali je klasični pesimistički pogled na budućnost zamijenila optimističkim viđenjem proizašlim iz židovsko-kršćanske tradicije. Vrijeme koje je nekad bilo neprijatelj koji sve potkopava, sada je postqalo dobrohotno i kreativno.« [[Francis Bacon]] je to izrazio sintagmom: ''Veritas temporis filia'' (vrijeme je prijatelj istine). »Racionalisti iz razdoblja [[prosvjetiteljstvo|prosvjetiteljstva]], utemenitelji moderne [[historiografija|historiografije]], zadržali su židovsko-kršćansko [[teologija|teološko]] viđenje, ali su [[sekularizacija|sekularizirali]] cilj; to im je omogućilo da obnove racionalni karakter povijesnog procesa. Povijest je postala napredovanje prema sve većem savršenstvu ljudskog postojanja na zemlji.« ''(str. 92)'' Vjera u napredak ''(vidi članak [[progresivizam]])'' vrhunac postiže u XIX. st. u Velikoj Britaniji: tzv. ''"Viktorijanski optimizam"''. J. E. Acton piše u [[Povjesničar i činjenice na početku spomenutom članku [[1896]].: »Moramo poći od pretpostavke da je napredak u ljudskim odnosima znanstvena hipoteza na temelju koje bi se povijest trebala pisati.« ''(cit. na str. 93)''
Liberalnom optimizmu zadaje udarac prvi svjetski rat. Krizi slijede dva politički oprečna odgovora: konzervativni i socijalistički. Danas ([[1961]].) je hipoteza o napretku odbačena. »Propast Zapada postala je toliko uobičajena fraza da joj navodnici više nisu potrebni.« ''(str. 93)'' '''A. J. P. Taylor''' međutim piše da sve te priče o propasti civilizacije »znače jedino da su sveučilišni profesori nekad imali poslugu, a danas moraju sami prati svoje rublje.« ''(cit. na str . 94)''
▲===Povijest kao napredak===
[[Prosvjetiteljstvo]] je spojilo dvije naizgled nespojive vjere: vjeru u prirodu i vjeru u napredak. [[G.W.F. Hegel|Hegel]] u svojem filozofskom sustavu strogo odvaja povijest od prirode. Kasnije [[Charles Darwin|Darwin]] naizgled daje rješenje povezujući evoluciju u živom svijetu i napredak ljudskog roda, no to izaziva nove nesporazume: povijesni napredak čovjeka očito nije vezan s biološkim. ''(str. 94-95)''
NasuprotActonove vizije beskrajnog hoda prema slobodi, javlja se ideja o "kraju povijesti", koja je za ljudski um puno privlačnija: [[G. W. F. Hegel|Hegel]], '''Arnold od Rugbyja''' [[1841]]., [[Karl Marx|Marx]]. Međutim povjesničar, i ako vjeruje u napredak, treba takve teorije odbaciti. ''(str. 95-96)'' Očito je također da napredak, ako i postoji, svakako nije pravocrtan. ''(Str. 97)'' Omi toga, životna je činjenica: ljudi koji ostvaruju napredak ne bore se za "napredak", nego za razne konkretne ciljeve: reformu kaznenog prava, uklanjenje rasnih nejednakosti isl. ''(str. 97-98)''
Napredak u povijesti, za razliku od biološke evolucije, počiva na tome da se čovjek može okoristiti iskustvom svojih predaka, na osnovi ostavštine koja se prenosi u slijedeći naraštaj. Danas ([[1961]].) nitko neće poricati napredak u akumulaciji materijalnih dobara i znanstvenih spoznaja te u ovladavanju čovjekovom okolinom; međutim, pitanje je da li je došlo do napretka u društvenom poretku i u našem ovladavanju društvenim okolišem, nacionalnim ili internacionalnim, ili je zapravo došlo do nazadovanja. ''(str. 98)''
Civiilizirano društvo ima potrebu za idejom napretka. »Svako civilizrano društvo nameće žrtve sadašnjoj generaciji u korist budućih pokoljenja. Opravdavati te žrtve u ime nekog boljeg svijeta u budućnosti predstavlja svjetovnu protutežu njihovom opravdanju u ime neke božanske svrhe.« ''(str. 99)''
'''Objektivnost''' u povijesti ne može biti objektivnost činjenice ,već jedino objektivnost odnosa između činjenice i interpretacije, a to znači: između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Jedino se najjednostavnije povijesne tvrdnje mogu procijeniti kao potpuno točne ili potpuno netočne. ''(str. 100)'' Što je '''relevantno''', to je '''objektivno'''; a relevantno je u odnosu na cilj koji povjesničar ima na umu, koji pak i sam s vremenom evoluira; predodžba da se nešto promjenljivo mijenja u nečem fiksnom neadekvatna je iskustvu povjesničara. ''(Str. 101)'''
»Jedino budućnost može pružiti ključ za interpretaciju prošlosti; samo u ovom smislu možemo govoriti o nekoj krajnjoj objektivnosti u provijesti. Činjenica da prošlost opravdava budućnost, a budućnost objašnjava prošlost, istovremeno je opravdanje i objašnjenje povijesti.« ''(str. 102)'' "Objektivan" je onaj povjesničar koji je »sposoban nadvladati ograničenja svojeg vlastitog položaja u društvu i povijesti« (a to također znači: spoznati da ih je nemoguće '''potpuno''' nadvladati, tj. biti "potpuno objektivan"), te koji »ima sposobnost projeciranja svoje vizije u budućnost, na način koji mu omogućava temeljitiji i postojaniji uvid u prošlost. (…) Povjesničar se može približiti objektivnosti samo dok se približava razumijevanju budućnosti.«. ''(str. 103)''
U proteklih 200 godina većina povjesničara vjerovala je, svjesno ili nesvjesno, da se čovječanstvo kreće ka boljem, višem: [[vigovci]] i [[liberalizam|liberali]], [[hegelijanci]] i [[marksizam|marksisti]], [[teologija|teolozi]] i [[racionalizam|racionalisti]]. ''(str. 104-105)'' Reakcija na taj stav: atmosfera strepnje i pesimizma. Teolozi koji smisao povijesti traže izvan nje same i [[skepticizam|skeptici]], koji kažu da nema smisla, da se vrijednosti ne mogu izvoditi iz činjenica, niti "'''trebalo bi'''" iz "'''jest'''". ''(str. 105)''
Što je kriterij procjene? Povjesničari se bave pobjednicima. Bave se onim što su ljudi učinili, a ne onim što su propustili učiniti. Povjesno je značajno što je uspjelo, ono što funkcionira, a ne neko načelo koje polaže pravo na univerzalnu vrijednost. Zato [[Isaiah Berlin]] hvali [[Otto von Bismarck|Bismarcka]] kao genija, a kudi [[Josip II.|Josipa II]], [[Maximilien Robespierre|Robespierrea]], [[Lenjina]] i [[Adolf Hitler|Hitlera]]. ''(str. 105-106)'' No u povijesti postoji i ono što bih nazvao "odgođenim uspjehom". Prihvaćam kriterij sir Isaiha Berlina: »ono što najbolje funkcionira«, ali sam zbunjen uskim ui kratkoročnim vremenskim okvirima u kojima ga on primjenjuje. ''(str. 107-108)''
Tvrdnja da se vrijednosti ne mogu izvoditi iz činjenica je djelomično točna. Ali '''sustav''' vrijednosti u nekom razdoblju ili zemlji je manje ili više oblikovan prema postojećem okruženju. Također je i obrnuta tvrdnja, da se činjenice ne mogu izvoditi iz vrijednosti, samo djelomično točna. »Kad pokušavamo doznati činjenice, pitanja koja postavljamo, a samim time i odgovori koje dobivamo, proizlaze iz našeg sustava vrijednosti.« ''(str. 109)'' »Napredak u povijesti ostvaren je međusobnom ovisnošću i prožimanjem činjenica i vrijednosti.« ''(str. 110)''
»Vjerovanje da smo odnekud došli usko je povezano s vjerovanjem da nekud idemo. Društvo koje je izgubilo vjeru u svoju sposobnost napredovanja u budućnosti brzo će izgubiti zanimanje za vlastiti napredak u prošlosti.« ''(str. 111)''
===Obzorje koje se širi===
Predviđanja o katastrofi, koju donosi budućnost.
Nova čovjekova svijest o sebi razvija se od [[Descartes]]a: »On je prvi postavio čovjeka u položaj bića koje može ne samo misliti, veći i rasuđviati o vlastitom razmišljanju i promatrati sebe samoga u činu opažanja.« (str. 114) Time nastaje nova dimenzija razuma i povijesti.
Nove dimenzije uvode [[Karl Marx|Marx]], zatim [[Sigmund Freud|Freud]]. Usprkos otkriću iracionalnoga, Freud je bio istinski i prilično staromodni racionalist. ''(str. 118)'' »Od pojave Marxovih i Freudovih djela, povjesničar više nema ispriku razmišljati o sebi kao o nepristranom pojedincu koji stoji izvan društva i izvan povijesti. Ovo je doba samosvijesti: povjesničar može i treba znati što zapravo radi.« ''(str. 119)''
Prelaz od podređenosti objektivnim gospodarskim zakonima na vjerovanje u čovjekovu sposobnost da svjesnim djelovanjem kontrolira svoju gospodarsku sudbinu: bio bih spreman nazvati to napretkom. ''(str. 120)'' ''Carr ovo piše 1961, imajući na umu s jedne strane sovjestki sustav državnog planiranja, s druge keynezijansku ekonomiju na Zapadu. Neoliberalna revolucija 1980-ih, [[reaganomika]], sa obnovom vjere u slobodno tržište i odbacivanjem društvenog planiranja bitno je promijenila situaciju.''
Čovjek je svjesnom primjenom razuma počeo transformirati ne samo prirodu, nego i samoga sebe. Uz edukatore (prosvjetitelje), pojavljuju se i propagandisti. Razvija se »svijest o čovjekovoj moći da poboljša upravljanje svojim društvenim, ekonomskim i političkim poslovima primjenom racionalnih procesa.« ''(str. 121)'' »Možda je najdalekosežnija društvena posljedica inedustrijske revolucije postupni porast broja onih koji su naučili misliti i upotrebljavati svoj razum.« ''(str. 121)'' »Danas diljem svijeta primitivni ljudi uče upravljati kompliciranim strojevima i pritom uče misliti i upotrebljavati vlastiti razum.« ''(str. 122)''
Obrazovanje je sredstvo '''individuacije''', ali i sredstvo '''uniformiranja''' kroz komercijalnu i političku propagandu. ''(str. 123)'' Svaki tehnički postupak otkriven tijekom povijesti imao svoje negativne strane, ali također sva zla donose sobom i svoje korektive. »Odgovor na zloupotrebu razuma nije kult iracionalizma, nego jačanje svijesti svih slojeva društva, kako viših tako i nižih, o ulozi koju razum može imati.« ''(str. 124)''
Potreba da se uče strani jezici i povijest ne-engleskih i neeuropskih zemalja. »Neka nam upozorenje bude ono što se dogodilo na sveučilištu u Oxfordu s drevnom i cijenjeom disciplinom [[filozofija|filozofije]], kada su njezini proučavatelji došli do zaključka da im je sasvim dovoljno poznavanje jasnog i razumljivog engleskog jezika.« ''(str. 126)'' ''(Carr misli na tzv. "oxfordsku školu običnog jezika", jedno usmjerenje u [[analitička filozofija|analitičkoj filozofiji]], na glasu zbog svoje akademske sterilnosti.)'' Takve se negativne tendencija zaključavanja u vlastitu kulu i gubitka kreativnosti događaju i u povijesnoj znanosti. [[Joseph Needham]] je napisao ''Science and Civilization in China'' u Cambridgeu, ali izvan odsjeka za povijest. ''(str. 127)'' ''(Needham, koji je postao veliki autoritet za povijest kineske civilizacije, po struci je biokemičar.)''
Acton: liberalizam = vladavina ideja = revolucija. U današnje vrijeme, ono što je preživjelo od liberalizma postalo je svagdje konzervativni faktor u društvu. ''(str. 128-129)''. Novi konzervativizam povjesničara usmjeren protiv "utopizma" i "mesijanizma". ''(str. 129-132)'' [[Karl Raymond Popper|Popper]] daje za pravo konzervativizmu, ali dosljedno brani razum ''(str. 131)'' koji je međutim podređen dogmama postojećg poretka. ''(str. 132)'' Rađanje straha od promjena, koje se više ne shvaćaju kao postignuće, prilika ili napredak. ''(str. 132)'' Međutim napredak u ljudskim poslovima moguć je jedino kada se ljudi ne zadovoljavaju djelomičnim poboljšanjima, već na temelju razuma osporavaju postojeće stanje i dogme na kojima se osniva. ''(str. 132)''
| |||