Hrvatsko-srpska koalicija: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m lektura |
|||
Redak 37:
=== Koalicija pri vlasti i Prvi svj. rat ===
{{glavni|Ivan Skerlecz#Banovanje|Antun Mihalović#Banovanje|Hrvatska politika u Prvom svjetskom ratu|Nastanak Jugoslavije|l3=Hrvatska politika u Prvom svj. ratu}}
Povjerenik [[Ivan Skerlecz]], koji je na taj položaj imenovan polovicom 1913., imao je zadaću pripremiti ponovnu uspostavu ustavnoga stanja. S tim u svezi postigao je sporazum s Hrvatsko-srpskom koalicijom, koja je pod utjecajem [[Svetozar Pribićević|Svetozara Pribićevića]] pristala da u Saboru neće pokretati sporna pitanja. Na [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1913.|izborima u prosincu 1913.]] Koalicija je uz pomoć vlade osvojila apsolutnu većinu, skršila svaki otpor opozicije i izglasala produljenje [[hrvatsko-ugarska nagodba|hrvatsko-ugarske financijske nagodbe]]. Pridržavajući se sporazuma postignutoga sa Skerleczom Hrvatsko-srpska koalicija održala se pri vlasti do polovice 1917., kada je nakon ostavke bana Skerlecza, s njegovim nasljednikom [[Antun Mihalović|Antunom Mihalovichem]], i formalno preuzela vlast.
Redak 43:
U razdoblju nakon izbijanja [[Hrvatska u Prvom svjetskom ratu|I. svjetskoga rata]] u Hrvatskoj i u Slavoniji [[Sabor]] se povremeno sastajao, no proglašenje ratnoga stanja i pritisak vojnih vlasti i ondje su u mnogočemu ometali političko djelovanje oporbe, koju su činili [[milinovci]] (pravaši [[mile Starčević|Mile Starčevića]]), [[frankovci]] i [[HPSS|radićevci]]. Ni Hrvatsko-srpska koalicija nije bila pošteđena pritisaka. Budući da je Koalicija ostala dosljedna u svojoj pasivnoj politici i u svojoj potpori vladi, u Hrvatskoj i Slavoniji izbjegnuta je mogućnost uvođenja izvanrednoga stanja. Političke snage u zemlji nisu uspostavile suradnju s političarima u emigraciji, [[Ante Trumbić|Antom Trumbićem]] i [[Frano Supilo|Franom Supilom]], koji su u Londonu potkraj travnja 1915. osnovali [[Jugoslavenski odbor]], predstavnici kojega su sa srbijanskom kralj. vladom potpisali [[Krfska deklaracija|Krfsku deklaraciju]] u srpnju 1917. i sudjelovali u donošenju [[Ženevska deklaracija (1918.)|Ženevske deklaracije u studenome 1918]].
{{Quote box|width=
{{Quote box|width=30%|align=right|quote=Tražimo nezavisnost, sjedinjenje i slobodu u svojoj jedinstvenoj narodnoj državi u kojoj će plemenite osobine troimenog jedinstvenog naroda Slovenaca, Hrvata i Srba biti očuvane, te po želji sastavnih narodnih dijelova poštovani državotvorni kontinuiteti historičko političkih teritorija uz potpunu ravnopravnost plemena i konfesija.|source=I. točka [[Zagrebačka rezolucija|Zagrebačke rezolucije]]}}▼
[[Hrvatska politika u Prvom svjetskom ratu|Politički život u Hrvatskoj]] i u [[Austro-Ugarska|Habsburškoj Monarhiji]] oživio je donekle u kasno proljeće 1917., u svezi sa sazivom austrijskoga parlamenta, odnosno u svezi sa [[svibanjska deklaracija|Svibanjskom deklaracijom]], koju su 30. svibnja objavili hrvatski i slovenski zastupnici u [[carevinsko vijeće|Carevinskome vijeću]], okupljeni u [[jugoslavenski klub|Jugoslavenskome klubu]]. U njoj je istaknut zahtjev da se zemlje Monarhije u kojima žive [[Slovenci]], [[Hrvati]] i [[Srbi]] ujedine na temelju nacionalnoga i [[hrvatsko državno pravo|hrvatskoga državnog prava]] u jednu samostalnu državu pod vlašću [[Habsburg]]ovaca. Na taj su zahtjev prvi u Hrvatskoj pozitivno reagirali [[milinovci]], pravaška skupina koja je od tada odlučno počela zagovarati program [[južnoslavenska ideja|stvaranja jugoslavenske države]]. Polovicom travnja 1918. ideju o stvaranju zajedničke države južnih Slavena podupro je i [[Stjepan Radić]], koji je do tada zastupao ideju o preuređenju Monarhije u duhu [[austroslavizam|austroslavizma]]. Rješenju [[hrvatsko pitanje|hrvatskoga pitanja]] u okviru južnoslavenske državne zajednice priključili su se potom i socijaldemokrati ([[Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije]]).
▲{{Quote box|width=
Hrvatsko-srpska koalicija nije poduprla Deklaraciju. [[Svetozar Pribićević]], koji je nakon proglašenja amnestije 1917. iznova preuzeo njezino vodstvo, protivio se ideji da bi buduća južnoslavenska država trebala biti neka vrsta širega političkog okvira, u kojem bi bila očuvana hrvatska državnost. Iako je Koalicija svojim negativnim stajalištem kočila proces »nacionalne koncentracije«, ona ga nije mogla spriječiti. U proljeće 1918., kao rezultat sastanka skupine političara održanoga u Zagrebu, objavljena je [[Zagrebačka rezolucija]], koja se zauzimala za stvaranje zajedničke političke organizacije, kojoj bi zadaća bila stvaranje neovisne, demokratski uređene južnoslavenske države, zasnovane na priznanju »državnopravnih kontinuiteta historičko-političkih teritorija«. Tek u jesen 1918., nakon proboja [[Solunsko bojište|Solunskog bojišta]], u trenutku kada je Habsburška Monarhija bila pred slomom, Hrvatsko-srpska je koalicija pristala na osnivanje [[Narodno vijeće SHS|Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba]].
Kada su polovicom listopada 1918. [[SAD]] [[14 točaka Woodrowa Wilsona|odbacio ideju o autonomiji]] južnih Slavena u Monarhiji, odlučeno je da se sazove [[Hrvatski sabor]], koji je [[Država SHS#Proglašenje|na svojem zasjedanju 29. prosinca 1918.]] jednoglasno prihvatio zaključak o [[Raspad Austro-Ugarske|prekidu svih državnopravnih veza]] s [[Ugarska|Ugarskom]], odnosno s [[Austro-Ugarska|Habsburškom Monarhijom]]. Zaključak je sadržavao i izjavu da se [[trojednica|Hrvatska]], zajedno s Rijekom, proglašava posve samostalnom državom, koja pristupa [[Država Slovenaca, Hrvata i Srba|Državi Slovenaca, Hrvata i Srba]]. [[Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba|Narodnomu vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba]], Sabor je priznao »ustavnu vlast«. Odluku o obliku vladavine i unutarnjem uređenju Države, Sabor je prepustio Ustavotvornoj skupštini. [[Antanta]] nije priznala novostvorenu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, a zbog otpora srpske vlade odbijali su priznati legitimnost [[jugoslavenski odbor|Jugoslavenskom odboru]]. To je omogućilo talijanskoj vojsci da započne s okupacijom hrvatskih područja u skladu s [[londonski ugovor|Londonskim ugovorom iz 1915]]. Talijanska okupacija potaknula je [[Kraljevina Dalmacija|dalmatinsku vladu]] da zatraži što brže ujedinjenje sa [[Kraljevina Srbija|Srbijom]]. Zahtjev dalmatinske vlade, kao i nemiri koji su izbili na selu, primorali su Središnji odbor Narodnoga vijeća SHS na ubrzano donošenje odluke o ujedinjenju s kraljevinama Srbijom i [[Kraljevina Crna Gora|Crnom Gorom]], unatoč snažnomu protivljenju [[Stjepan Radić|Stjepana Radića]]. [[Nastanak Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca|Ujedinjenje je proglašeno 1. prosinca 1918.]], suprotno [[Nastanak Jugoslavije#"Ne srljajte kao guske u maglu!"|naputku Narodnoga vijeća]] i bez pristanka Hrvatskoga sabora. Nova je država nazvana [[Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca]] (od lipnja 1921. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca).
== Karakteristike ==
| |||