Otvori glavni izbornik

Promjene

Dodano 7 bajtova ,  prije 5 godina
m
bez sažetka
U [[Engleska|Engleskoj]] objavljuje ep La Henriade u kojem prikazuje vjerske ratove iz vremena francuskog kralja [[Henrik IV., kralj Francuske|Henrika IV.]], a koji je istodobno spjev protiv [[religijski fanatizam|religijskog fanatizma]]. Godine 1733. piše duhovito-frivolni ep o [[Ivana Orleanska|Ivani Orleanskoj]] - La Pucelle pun malih erotičnih scena u kojima se ugrožava djevičanstvo glavne junakinje. Nakon što su spaljena Letters philosophiques sur les Anglais, boravak u [[Pariz]]u mu je opet onemogućen i on odlazi u Cirey na imanje svoje prijateljice, duhovite i obrazovane markize de Chatelet. Boravak u Cireyu je najplodnije razdoblje Voltaireova stvaranja. Tu se desetak godina bavi povijesnim, filozofskim i prirodnoznanstvenim studijama (Éléments de la philosophie de Newton; Traité de Métaphysique, Discours sur l'homme), piše svoje čuvene tragedije (Zaire, Alzire, Mérope, Mahomet), a dopisuje se i s Fridrikom Velikim.
 
Godine [[1744]]. vraća se opet u Pariz gdje je imenovan dvorskim pjesnikom i povjesničarom [[LjudevitLuj XV., kralj Francuske|LjudevitaLuja XV.]]. Obasipan milostima dvora i kurtizana piše [[libreto]] za operu [[La princesse de Navarre]], koja mu je donijela veću slavu među aristokracijom nego njegova najbolja umjetnička djela, premda ju je sam nazvao sajamskom lakrdijom. Međutim uskoro zbog svoje slobodoljubne i sarkastične prirode pada u nemilost, ovaj puta kraljeve ljubavnice i nekadašnje svoje zaštitnice [[Markiza de Pompadour|markize de Pomapadour]]. Njoj su spletkaroši prepričali neke Voltaireove šale na njezin račun i mora se ponovo seliti iz Pariza. Na poziv Fridrika Velikog odlazi u [[Potsdam]], u dvorac Sans-Souci (u prijevodu: "Bez brige"), gdje susreće svoje zemljake, prosvjetitelje Maupertuisa i Lamettriea i gdje igra ulogu duhovnog savjetodavca Fridrika Velikog. Prisno prijateljstvo s kraljem-prosvjetiteljem, s kojim je često u šetnjama i večerama duhovito razgovarao ikoji je tražio da Voltaire ispravlja njegove spise, uskoro je međutim ohladnjelo. Nakon Fridrikovih progona (u [[Frankfurt na Majni|Frankfurtu]] je bio zatvoren oko mjesec dana) koje je Voltaire sarkastično nazvao tipičnim njemačkim gostoprimstvom, neko se vrijeme smiruje na imanju Ferney. Do tog vremena (Voltaire je napustio Potsdam [[1753]].) i neposredno nakon toga nastali su njegovi romani Zadig ([[1747]].), Microméga ([[1752]].) i Candide ([[1759]].). U tom razdoblju piše pamflete i pisma, ogorčeno se bori protiv fanatizma [[Crkva|Crkve]] i brani nevino osuđene (slučaj Calas). Svoje borbene antiklerikalne rasprave piše pod pseudonimima: rabin Akiba, Aleksej, arhiepiskop Novogorski, opat Basin i njegov nećak, Duhovnici pruskog kralja i sl.
 
Godine [[1778]]. vraća se trijumfalno u Pariz, obasipan cvijećem i aklamacijama čitavog grada. Za vrijeme izvođenja njegove tragedije Iréne njegova je bista na otvorenoj bini ovjenčana lovorovim vijencem. Tri mjeseca kasnije, [[30. svibnja]], umire. Prvo je sahranjen potajno kako bi se izbjegle demonstracije, a [[1791]]. godine revolucionari njegovo tijelo prenose u Panthéon. Voltaire se cinično rugao čitavoj [[Europa|Europi]], nadmoćnim kraljevima, svećenicima, filozofima koji su vjerovali da je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svjetova (teorija [[Gottfried Leibniz|Gottfrieda Leibniza]]), nadriliječnicima s titulama akademika, ali ne manje i sebi i svojim mladenačkim zanosima i bezumljima. Bio je strastveni protivnik Crkve, borac čiji je radikalni poklič Uništite bestidnicu! (Écrasez l'infâme!) snažno odjeknuo čitavim stoljećem. Voltaire je ipak, ostajući nedosljedni deist, smatrao kako su Bog i religija potrebni: Kad Bog ne bi postojao, valjalo bi ga izmisliti. Voltaireova paradoksalna pozicija ogleda se i u ostatku njegova života i djela: mrzio je kraljeve i moćnike, a dobar dio života proveo je na dvorovima i bogatim apanažama; prezirao je plemiće i izrugivao se posjednicima, a kupovao je imanja diljem Francuske; borio se zajedno s [[enciklopedisti]]ma, a ostao je neprijatelj [[materijalizam|materijalizma]].