Talijanizacija: razlika između inačica

'''Talijanizacija''' ili '''potalijančavanje''' označava proces kulturne asimilacije tijekom kojeg se netko ili nešto djelomično ili nimalo talijanski pretvara u nekog ili nešto potpuno talijanskitalijansko. Talijanizacija može biti dobrovoljna i/ili nasilna. Prisilna talijanizacija se provodila uvođenjem [[talijanski jezik|talijanskog]] jezika i [[kultura|kulture]] u [[država]]materitorijama koje su bile [[okupacija|okupirane]] od strane talijanske države.

Ovakve aktivnosti nastavljaju se promjenjivim tempom i kasnije tijekom 19. stoljeća, nakon što Istra i Dalmacija dolaze pod vlast Austrije, a [[Nacionalizam|nacionalističke]] ideje kakve prepoznajemo kod Napoleonovog providura Dandola postaju općeraširene u Europi, osobito među političkim [[Liberalizam|liberalima]]. Talijanizacija se provodila kaouz ideju da je posrijedi svojevrsno darivanje "naprednije" talijanske kulture i "ljepšeg" talijanskog jezika, uz stvaranje animoziteta prema Hrvatima iz drugih krajeva (koji da su "furešti", tj. stranci - dok su lokalni Talijani naprotiv "domaći"; među lokalnim Talijanima se naprotiv promoviralo talijanski patriotizam). Možda najplastičniji primjer takove talijanizacije vidimo u životu i djelu utjecajnog "talijanaškog" političara i dugogodišnjeg (1865. - 1980.) splitskog gradonačelnika [[Antonio Bajamonti|Antonija Bajamontija]], autora (ne)slavne parole ''Slaveni sutra, Hrvati - nikada! ("Slavi anche domani, Croati mai")''(<ref>[http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac433.nsf/AllWebDocs/Tesko_je_bilo_Hrvatom_biti Baras, Frano; 2010., Teško je bilo Hrvatom biti, Vijenac, broj 433., MH]</ref>

U Istri setalijanski liberali osnivanje hrvatskih škola onemogućujeonemogućuju sve do kraja 19. stoljeća; čak i tada je osnivanje i djelovanju prvih sedamdesetak škola na hrvatskom jeziku bilo moguće tek privatnim donacijama prikupljanima u drugim dijelovima Hrvatske, djelovanjem [[Družba sv. Ćirila i Metoda za Istru|Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru]].

Do Prvog svjetskog rata dio sjeverne Italije pripadao je [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskoj]], a talijanski [[iredentizam|iredentisti]] su se borili za pripajanje tih [[teritorij]]a Italiji. Na početku Prvog svjetskog rata talijanski iredentisti vidjeli su priliku da ostvare te namjere i prošire Italiju. [[Antanta]] je [[Londonski sporazum|Londonskim sporazumom]] [[1915]]. godine Italiji dalaobećala pravosuglasnost dana zauzmezauzimanje velikivelikog dio slovenskog i hrvatskog etničkog teritorija. Zauzvrat, Italija se pridružila snagama savezničkih sila, izdala dojučerašnje saveznike, [[Centralne sile]], kojima je objavila rat.

Na kraju rata Italija je dobila manje nego što joj se obećalo Londonskim sporazumom, ali još uvijek puno više nego što jebio joj pripadalo po [[pravo na samoodređenje naroda|pravu na samoodređenje naroda]]. [[Kraljevina SHS]] i [[Italija]] su [[Rapallski ugovor|Rapallskim ugovorom]] odrediliodredile državne granice nepovoljno za hrvatski i slovenski narod.

Talijanizacija je krenula već prije talijanskog [[fašizam|fašizma]]. Na području, koje je bilo povezano s Italijom, ta [[politika]] je započela neposredno nakon Prvog svjetskog rata. Talijanski premijer [[Vittorio Emanuele Orlando]] već je [[24. studenog]] [[1918.]] poslao brzojav u [[Trst]] s uputama za kaznene mjere protiv Slovenaca i Hrvata. U prosincu [[1918.]] započeli su napadi na [[tršćanska biskupija|tršćanskog biskupa]] [[Andrej Karlin|Andreja Karlina]] jer je bio Slovenac<ref>[http://www.slovenska-biografija.si/oseba/sbi266522/ Karlin, Andrej, Slovenski biografski leksikon], pristupljeno 16.6.2014.'</ref>, a već sljedeće godine bio je prisiljen podnijeti ostavku. Umjesto pojma Slovenci i Hrvati, Talijani su vrlo uporno koristili pojam "Slaveni" (''Slavi'', ponekad ''Schiavi''), ustrajno negirajući posebnost i postojanje tih naroda. Posebnost u tomu je bila što je talijanska riječ '''<nowiki>schiavo'</nowiki>'' znači [[rob]], [[sluga]] a '''''<nowiki/>''Slavo'' [[Slaven]].

Kasnije su fašistički vlastodršci poduzeli nasilnije mjere radi talijanizacije: Hrvatima i Slovencima je zabranjeno korištenje svojih jezika u javnim uredima i školama.<ref>Pavel Strajn, La comunità sommersa – Gli Sloveni in Italia dalla A alla Ž, - Editoriale Stampa Triestina, Trieste 1992</ref><ref>Boris Gombač, Atlante storico dell'Adr</ref> Umjesto pojma Slovenci i Hrvati, Talijani su koristili pojam "Slaveni" (''Slavi'', ponekad ''Schiavi''), ustrajno negirajući posebnost i postojanje tih naroda. Posebnost u tomu je bila što je talijanska riječ '''schiavo''' znači [[rob]], [[sluga]] a '''Slavo'' [[Slaven]].

[[Ernest Radetić]] sumira teški gubitak koju je hrvatska stvar pretrpjela u Istri tih godina: od 169 hrvatskih osnovnih škola, dvije gimnazije, dva ženska učiteljištva, 343 hrvatska učitelja, sličan broj svećenika hrvataHrvata, tri hrvatske tiskare i tri dnevna lista, dva tjednika na hrvatskom jeziku, više stotina prosvjetnih, športskih i omladinskih društava godspodarskih zadruga i štedionica, niz narodnih domova po selima i gradićima, znatan broj općinskih uprava u rukama Hrvata - nije ostalo ništa: "... imali smo sve što jedan narod samoniklo kulturan, ponosan, svjestan svoje narodnosti i narodne časti može imati... sve su nam otjerali, sve pozatvarali, sve uništili i spaliti, sve povelje, sve kulturne spomenike, čak i hrvatske natpise na nadgrobnim pločama, sve, sve , sve, pa i časna imena otaca i djedova naših, sve su nam odnarodili, zatrli, iskrivili, upropastili." <ref>Ernest Radetić, "Istarski zapisi", Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1969., str. 289 - 291</ref> NisuNije ovaj najdrastičniji navod o paležima preuveličavanje: Radetić navodi primjere na području Baderne - njegovog rodnog mjesta odakle je 1920. god. emigrirao za Jugoslaviju - u kontekstu protuslavenskog nasilja povodom talijanskih parlamentarnih izbora u 15. svibnja 1921. godine: dan prije izbora skupina fašista koja je došla na vojnim kamionima polila je benzinom i zapalila kuću lokalnog trgovca Petra Burića, u nekoliko kilometara dalekim selima Pajarima su zapalili kuću Gašparu Heraka i Antuna Heraka. Nekoliko dana ranije, 7. svibnja 1921. godine, spalili su fašisti župni ured u nekoliko kilometara dalekoj Kringi i teško zlostavljali župnika [[Božo Milanović|Božu Milanovića]]. Tomo Herak, koji je bio kandidat na parlamentarnim izborima, uhićen je prije izbora a čitavo (manje) selo Heraki (nekoliko kilometara daleko od Baderne) je zapaljeno. U drugim dijelovima Istre bilo je slično.<ref>Ernest Radetić, isto, str. 285 - 288</ref>

Neprijateljski raspoložene državne vlasti su hrvatske seljake istodobno lišile pučkih štedionica i seoskih zadruga koje su na tržište iznosile njihove proizvode, te vrlo povećale porezni pritisak: 1925. godine piše tršćanski dnevnik "Piccolo" da je na Pazinštini 60 posto poreznih obveznika pod ovrhom, te im se plijeni stoka i namještaj; u nekim mjestima Istre ima do 90% poreznih obveznika pod ovrhama. Samo u osobito teškoj 1932. godini je na Poreštini završino u stečaju (dakle, na generalnoj ovrsi cjelokupnog imanja) oko 600 od ukupno 3000 poreznih obveznika, a broj radne stoke (volova za oranje) na selima tog dijela Istre je od 1928. do 1932. god pao sa 9.981 na 4.113 glava.<ref>Ernest Radetić, isto, str. 281 - 283</ref> Onima koji su surađivali sa vlastima, život je bio bolji: fašistički režim se prilično brinuo za radnike i niže službenike, te je mogućnost zaposlenja u cestariji ili pošti izgledala kao san za sinove iz oskudicom pritisnutih seljačkih obitelji. Drugi se iseljavaju - u Hrvatsku ili prekomorske zemlje. Osobito je mnogo bilo iseljavanja za tada vrlo prosperitetnu Argentinu: Puljski prefekt (šef policije) izvještava Ministarstvo unutarnjih poslova u Rimu 1928. godine o 1033 putovnice izdane "allogenima" ("inorodnima", tj. Hrvatima), što predstavlja "veliki egzodus inorodnih" ("un gran esodo di allogeni"). 1929. godine on izvještava o nastavku procesa: "Ova pojava favorizirana od vlade, oslobodit će velik dio zemlje od nepoželjnih elemenata." 1930. godine prefekt izvještava: "Emigracija u Argentinu je u punom zamahu. U zadnjem tromjesečnju izdano je 450 putnica za tu državu. Ta emigracija poprima kolektivni karakter u tom smislu, što u mnogim slučajevima odlaze s glavom obitelji čitave porodice".

Talijanizacija je bila posebno izražena u iskorjenjivanju hrvatskih i slovenskih imena i prezimena. U prvoj fazi osobna imena i prezimena svi zapisi su prilagođeni pravopisnim pravilima talijanskog jezika (npr. ''AntončičAntončić'' je pretvoreno u ''Antoncich'' ). U drugoj fazi, koja je počela [[1926.]], također su značajno talijanizirali imena (primjerice ''Antoncich'' je tada pretvoren u ''Antonelli''),[[ 7. travnja]] [[1927.]] u Istri počinje nasilna talijanizacija hrvatskih prezimena.<ref>[[Dubravko Jelčić]], 100 krvavih godina, Naklada Pavičić, Zagreb, 2004., str. 31</ref> To je bio zloglasni zakon o zabrani "smiješnih" slavenskih imena.<ref>Mezulić,Hrvoje;Jelić, Roman: ''[O talijanskoj upravi u Istri i Dalmaciji : 1918.-1943.: nasilno potalijančivanje prezimena, imena i mjesta /]''</ref> U već uznapredovaloj fazi talijaniziranja, donijeti su Zakon o službenoj promjeni onih imena koja vrijeđaju javni red ili nacionalne osjećaje iz 1928. i Zakona o smiješnim i sramotnim imenima i prezimenima iz 1936.

„Premalo se ubija“ <ref name="Jutarnji">http://www.jutarnji.hr/template/article/article-print.jsp?id=186617</ref>, opomenuo je [[1942.]] okružnicom svoje trupe general [[Mario Robotti]], zapovjednik IX armijskog korpusa talijanske Kraljevske vojske, raspoređenoga u Sloveniji i Hrvatskoj, a njegov nadređeni zapovjednik Mario Roatta još je bio eksplicitniji<ref name="Jutarnji"/>: ''Ne zub za zub, nego glavu za zub!'' Iz tih citata izvučen je naslov knjige - ''Si ammazza troppo poco: I crimini di guerra italiani 1940.-43.'' (Premalo se ubija: Talijanski ratni zločini 1940.-43.) -&nbsp; koju je [[2006.]] objavio [[Torino|torinski]] povjesničar [[Gianni Oliva]]. <ref name="Jutarnji"/><ref>http://www.ibs.it/code/9788804564041/oliva-gianni/laquo;si-ammazza-troppo.html</ref><ref>http://libreriarizzoli.corriere.it/libro/oliva_gianni-si_ammazza_troppo_poco.aspx?ean=9788804564041</ref>

Posljednjeg desetljeća [[20. stoljeće|20. stoljeća]], nakon dolaska [[IDS]]-a na vlast u [[Istarska županija|Istarskoj županiji]] počela su se masovno mijenjati imena ulica i postavljati dvojezične ploče te talijanske zastave i u mjestima gdje živi svega 2-3 posto Talijana, u skladu sa statutom [[Istarska županija|Istarske županije]].<ref>Vjesnik:IDS i dalje protuzakonito talijanizira Istru''[http://dns1.vjesnik.hr/Html/1999/02/28/nunu.htm]''</ref>

* ''U području [[Hrvatski Jadran|hrvatskog]] i [[slovensko primorje|slovenskog primorja]] uvijek su živjeli pretežno Talijani. To su bile uvijek "najtalijanskije zemlje" ("terre italianissime"). Kao dokaz uzimaju se popisi pučanstva iz 19. stoljeća, u kojima se osobe koje su makar natucale talijanski uračunavalo kao osobe čiji je materinski jezik talijanski (u tadašnjim Austrijskim popisima nije se ljude pitalo za narodnost, nego isključivo za materinji jezik); a onda se uzima da su te osobe ujedno etnički Talijani (analogno logici da su Irci ili Škoti kojima je materinski jezik engleski - proglasi Englezima; ili da se Srbe u Hrvatskoj proglasi etničkim Hrvatima, obzirom da najvećim dijelom govore hrvatski kao materinski jezik). Tu onda proizlazi da jebi u Istri bilo okogotovo polapolovica Talijana<ref>[http://isuc.crumbria.it/contenuti%20isuc/pdf%20Docu/ric_storiografia.pdf Marino Micich, "L'esodo dall'Istria, Fiume e Zara (1943-1958) e l'accoglienza in Italia", iz zbornika D.R. NARDELLI, G. STELLI (a cura), Istria Fiume Dalmazia laboratorio d'Europa. Parole chiave per la cittadinanza, Editoriale Umbra, Foligno 2009, pp. 75 – 100", pristupljeno 14.6.2014.]</ref>; slične manipulacije sa "materinskim jezikom" upotrebljavane su u političke svrhe i drugdje u Austro - Ugarskoj.<ref>[http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=173045 Tako je u selu Mihovljanu u Međimurju između popisa 1900. i 1910. godine porastao broj osoba koje iskazuju da im je mađarski materinski jezik sa 2,3% na čak 26,7%. Zapravo je u Međumurju broj Mađara bio vrlo mali (do 2 posto), a i taj mali broj je skoro isključivo živio u gradovima. Branimir Bunjac i dr. "Gramatike »međimurskoga« jezika iz 1942. godine" "Filologija", No.61 Ožujak 2014., str. 70]</ref>''

* ''Prosječni Talijani iz tih područja vide fašizam kao pokret koji je bio i zlo; međutim Talijanismatraju daTalijani zapravo nisu činili ratne zločine i nisu bili "tako loši" za vrijeme rata.''