Politika novoga kursa: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka uređivanja
mNema sažetka uređivanja
Redak 5:
{{Quote box|width=28%|align=right|quote=...trajni sporazum između naroda hrvatskog i ugarskog može postići najprije strogim i točnim vršenjem prava hrvatskih, sadržanih u postojećoj hrvatsko-ugarskoj nagodbi, te promjenom odnošaja što spadaju u područje posala, koji su danas zajednički sa Ugarskom i zapadnom polom Monarhije na način, da hrvatskomu narodu bude obezbjeđen samostalni politički, kulturni, financijski i opće gospodarstveni opstanak i napredak|source=[[Riječka rezolucija]]}}
 
Svima im je, međutim, bilo jasno da bi trebali iskoristiti nastalu krizu dualizma kako bi ostvarili svoje ciljeve, ali su pritom dvojili na koga se osloniti, na Beč ili na Peštu. Povod za rješenje dalo je zaoštravanje mađarske krize, tj. [[Zemlje_Krune_sv._Stjepana#Novi_kurs|pad vlade Istvána Tisze]] i pobjeda mađarske oporbe na čelu s [[Narodna stranka|Narodnom strankom]] [[Ferenc Kossuth|Ferenca Kossutha]], koja je tražila maksimalno proširenje ugarske samostalnosti, t.j. personalnu uniju s Austrijom. Kako je mađarska oporba bila preslaba da sama ostvari zahtjeve, dalmatinski političari procijenili su da bi, ako ih se podupre, oni bili spremni riješiti [[hrvatsko pitanje]]. Nakon razgovora s političarima iz banske Hrvatske, koji su, premda teško, pristali na plan suradnje s Mađarima, [[Ante Trumbić]] poveo je s mađarskom oporbom pregovore o suradnji. Slijedilo je potpisivanje [[Riječka rezolucija|Riječke rezolucije]] ([[3. listopada]] [[1905.]]), kojom su hrvatski i srpski zastupnici iz Dalmacije i banske Hrvatske (među njima i [[Stjepan Zagorac (crkveni povjesničar)|Stjepan Zagorac]])<ref>Zlatko Matijević: [http://hrcak.srce.hr/file/116834 Koprivnički župnik Stjepan Zagorac i reformni pokret nižega rimokatoličkog klera u Hrvatskoj (1920.)], Podravina: časopis za multidisciplinarna istraživanja, sv.4 br. 7 lipanj 2005.</ref> poduprli »[[Kraljevina Ugarska u dvojnoj monarhiji|Kraljevinu Ugarsku]]«, tj. mađarsku oporbu u njezinoj borbi za potpunu državnu samostalnost. Tomu su se pridružili i srpski zastupnici u banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji te su, uvjetujući priznanje odluka Riječke rezolucije ravnopravnošću srpske narodnosti u Hrvatskoj, potpisali [[zadarska rezolucija|Zadarsku rezoluciju]] ([[17. listopada]] 1905.). Time je bilo dovršeno približavanje srpskih i hrvatskih političara te stvoren temelj za politiku »novoga kursa«. [[Markgrofovija Istra|Istra]] ostala je suzdržana, a Riječku rezoluciju napali su [[mađaroni]], klerikalci, proaustrijski [[Čista stranka prava|frankovci]] i [[Hrvatska pučka seljačka stranka]].
 
Unatoč poteškoćama bila je uskoro osnovana [[Hrvatsko-srpska koalicija]], kao nositelj politike »novoga kursa«, a njezino je vodstvo preuzeo [[Frano Supilo]]. Iako je Mađarska koalicija, koja je bila sklona suradnji s hrvatskim političarima, pobijedila na izborima u Mađarskoj 1906., a potom je Hrvatsko-srpska koalicija [[Izbori za Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor 1906.|odnijela pobjedu]] u Hrvatskome saboru, politika »novoga kursa« uskoro je doživjela slom. Naime, u trenutku kada je Hrvatsko-srpska koalicija pobijedila na izborima u Hrvatskoj, prestala je suradnja s Mađarskom koalicijom, koja je postigla kompromis s kraljem o preuzimanju vlasti u [[Ugarska|Ugarskoj]]. Odustavši od zahtjeva za gospodarskom i vojnom samostalnošću više joj nije bio potreban saveznik u borbi za personalnu uniju. U idućem su razdoblju ponovno u prvi plan došli sukobi između mađarskih hegemonističkih težnja i nacionalnih zahtjeva Hrvatsko-srpske koalicije. Sukobu su pridonijeli velikoaustrijski krugovi, kojima je u interesu bila obnova austrougarske financijske nagodbe, kao i činjenica da je novoj ugarskoj vladi smetala vlast Hrvatsko-srpske koalicije u banskoj Hrvatskoj. U [[trojednica|banskoj Hrvatskoj]] slomu politike »novoga kursa« pridonijeli su [[Čista stranka prava|frankovci]], koji su nastojali prekinuti hrvatsko-srpsku suradnju, dok je u [[Kraljevina Dalmacija|Dalmaciji]] austrijska vlada uspjela ublažiti otpor dijela političara ponudivši im, u slučaju prihvaćanja politike prihvatljive Beču, gospodarske ustupke. Vrhunac borbe protiv politike »novoga kursa« bilo je donošenje tzv. [[željezničarska pragmatika|željezničarske pragmatike]], zakonske osnove kojom je [[mađarski jezik]] bio proglašen službenim jezikom na hrvatskim željeznicama, čime je bila prekršena odredba Hrvatsko-ugarske nagodbe o službenom jeziku, a time i hrvatska autonomija. Kralj [[Franjo Josip I.]] podupro je ugarske interese, a zakon je bio izglasovan u lipnju 1907. Potom je pala vlada Hrvatsko-srpske koalicije, ban [[Teodor Pejačević]] dao je ostavku, a za hrvatskoga je bana bio postavljen [[Aleksandar Rakodczay]]. Premda su ti događaji označili kraj politike »novoga kursa«, zahtjevi koje su postavili hrvatski i srpski političari ponovno su postali aktualni potkraj [[Hrvatska u Prvom svjetskom ratu|I. svjetskog rata]], kada je porazom [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]] [[Prvi svjetski rat|na europskom bojištu]] dualizam [[Raspad Austro-Ugarske|doživio konačan slom]].