'''Politika »novoga kursa«''' je bila politički program dijela hrvatskih i srpskih političara iz [[Trojednica|banske Hrvatske]] i [[Kraljevina Dalmacija|Dalmacije]], oblikovan u prvom desetljeću XX. stoljeću, kojemu je primarni cilj bio ujedinjenje hrvatskih zemalja i poboljšanje njihova državnopravnoga položaja unutar [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske Monarhije]]. To je političko usmjerenje nastalo pod utjecajem političkih prilika u Austro-Ugarskoj Monarhiji potkraj 1890-ih godina, u doba naglašene krize [[dualizam|dualizma]].
Odlučujuća inicijativa u pokretanju politike »novoga kursa« krenula je iz Dalmacije, gdje su [[Hrvatska stranka (1905.)|Dalmatinska hrvatskaHrvatska stranka]], [[Srpska narodna stranka u Primorju|Srpska stranka]] i [[Autonomaši|Talijanska stranka]] otpočele čvrstu suradnju, potaknute teškim gospodarskim prilikama u Dalmaciji (posljedice vinske klauzule 1891.) i pod prijetnjom prodora njemačkog kapitala na Istok ([[Drang nach Osten]]), što ga je potpomogao bečki dvor. Izravan povod njihovu zajedničkom istupu bio je prijedlog dalmatinskog namjesnika [[Erazmo Handel|Erazma Handela]], predložen [[dalmatinski sabor|Dalmatinskomu saboru]] 1903., o uvođenju njemačkog jezika kao uredovnoga jezika u Dalmaciji, što se moglo protumačiti kao potpora politici [[Drang nach Osten|njemačkog prodora]] na [[Balkan]]. Tada su dalmatinski politički prvaci prvi put jasno iskazali osnovnu zamisao politike »novoga kursa«, kojoj je cilj bio, postupno i u suradnji s ostalim narodima (Mađarima i Talijanima) ugroženima od njemačkog ekspanzionizma, ostvariti sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, postići reviziju [[Hrvatsko-ugarska nagodba|Hrvatsko-ugarske nagodbe]] radi ostvarenja financijske samostalnosti Hrvatske, a u daljnjoj perspektivi djelovati [[južnoslavenska ideja|u smjeru stvaranja]] samostalne južnoslavenske države. I dok su dalmatinski političari postavili svoje zahtjeve videći najveću opasnost u politici Beča, oporbene snage u [[Trojednica|banskoj Hrvatskoj]] bile su usmjerene protiv politike madžarske vlade, koja je priječila financijsku samostalnost Hrvatske.
{{Quote box|width=28%|align=right|quote=...trajni sporazum između naroda hrvatskog i ugarskog može postići najprije strogim i točnim vršenjem prava hrvatskih, sadržanih u postojećoj hrvatsko-ugarskoj nagodbi, te promjenom odnošaja što spadaju u područje posala, koji su danas zajednički sa Ugarskom i zapadnom polom Monarhije na način, da hrvatskomu narodu bude obezbjeđen samostalni politički, kulturni, financijski i opće gospodarstveni opstanak i napredak|source=[[Riječka rezolucija]]}}
