Razlika između inačica stranice »Giuseppe Farina«

Dodano 930 bajtova ,  prije 5 godina
bez sažetka
 
Poznat je u povijesti automobilizma kao prvi svjetski prvak u [[Formula 1|Formuli 1]] [[1950]]. godine za tim Alfa Romeo, kao i po svom kasnije kopiranom načinu vožnje s potpuno ispruženim rukama.
 
== Mladost ==
 
Rođen je u [[Torino|Torinu]] 30. listopada 1906. kao sin Giovannija Farine. Stekao je pravnu naobrazbu na vuečilištu u Torinu, a potom služio u Talijanskoj vojsci. Najprije je bio konjički časnik, a kasnije tijekom II. svjetskog rata služio je tenkovskoj pukovniji <ref> Nye, Doug (1977). Great Racing Drivers. London: Hamlyn. p. 89. ISBN 0600375692. </ref>.
 
=== Karijera prije Formule 1 ===
 
Karijeru trkača započeo je u brdskim utrkama i potom napredovao na utrke na kružnim stazama za [[Maserati]]. Trkača karijera mu je procvjetala kada je prešao u [[Alfa Romeo]] kao drugi vozač uz Tazia Nuvolaria. Krajem 1930-ih pobjeđivao je u brojnim manjim utrkama u tzv. Voiturette klasi u kojoj je bio talijanski prvak tri godine za redom (1937–1939). Potom je postigao prvu pobjedu u nekoj velikoj utrci 1940. na Velikoj nagradi Tripolija u Libiji. Na njegovu nesreću, upravo kada je bio na vrhuncu kao vozač, započeo je II. svjetski rat te je morao čekati narednih osam godina prije nego je ponovo pobijedio u nekoj velikoj utrci.
 
Poslije rata nastavio se utrkivati na Velikim nagradama u privatnom Maseratiu s kojim je 1948. godine pobijedio na Velikoj nagradi Monaca. Kada je Međunarodna automobilistička federacija (FIA) objavila pokretanje Svjetskog prvenstva od 1950. godine Farina je osigurao mjesto u tada dominantnoj momčadi Alfa Romeo uz [[Juan Manuel Fangio|Juan Manuel Fangia]] i svog zemljaka Luigi Fagiolia. Momčad je imala tada nepobjedive automobile 158 Alfetta. Farina je osvojio tri utrke od ukupno sedam održanih u sezoni 1950., i time osigurao u dobi od 44 godine prvu ikada osvojenu titulu Svjetskog prvaka. Bio je to vrhunac njegove karijere.
 
=== Karijera u Formuli 1 ===
 
Kada je Međunarodna automobilistička federacija (FIA) objavila pokretanje Svjetskog prvenstva od 1950. godine Farina je osigurao mjesto u tada dominantnoj momčadi Alfa Romeo uz [[Juan Manuel Fangio|Juan Manuel Fangia]] i svog zemljaka Luigi Fagiolia. Momčad je imala tada nepobjedive automobile 158 Alfetta. Farina je osvojio tri utrke od ukupno sedam održanih u sezoni 1950., i time osigurao u dobi od 44 godine prvu ikada osvojenu titulu Svjetskog prvaka. Bio je to vrhunac njegove karijere.
 
Tijekom 1951. godine bio je prisiljen igrati sekundarnu ulogu pored Fangia, na čiju brzinu nije mogao naći odgovor. Te se godine morao zadovoljiti jednom pobjedom na Velikoj nagradi Belgije, kao i sa nekoliko pobjeda u utrkama koje se nisu bodovale za Svjetsko prvenstvo.
 
Prešavši iduće, 1952. godine u [[Ferrari]], Farina se ponovno našao u situaciji da ga nadmaši mlađi momčadski kolega. Ovaj put to je bio [[Alberto Ascari]] koji je u sezonama 1952. i 1953. pobijedio u devet Velikih nagrada koje su se bodovale za Svjetsko prvenstvo za redom.
 
Zanimljivo je da je njegova prva pobjeda za momčad Ferraria ujedno bila i zadnja od njegovih pet pobjeda u u Velikim nagradama koje su se bodovale za Svjetsko prvenstvo. To se dogodilo na stazi u Nürburgringu 1953 na Velikoj nagradi Njemačke. Iste godine je That year, he also teamed up with fellow F1 driver Mike Hawthorn to win the Spa 24 Hours endurance race. At the 1954 Argentine Grand Prix, Farina became the oldest pole sitter in a Formula One race, a record he holds to this day. At the beginning of 1954, Farina won a round of the World Sports Car Championship, only to be badly burnt following a startline crash at the Sports Car race at Monza. Farina attempted a comeback in 1955, dosing himself with painkillers and scoring a couple of points finishes. However, conceding defeat, he retired from Formula 1 at the end of the season.
 
=== Izvori ===
121

uređivanje