Svepravaška organizacija: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Kubura (razgovor | doprinosi)
Kubura (razgovor | doprinosi)
m Zatipak.
Redak 2:
Na inicijativu obnovljene [[Stranka prava (Dalmacija)|Stranke prava]] u Dalmaciji, održana je u srpnju [[1911.]] konferencija koja je postavila temelj zajedničkoj organizaciji [[Starčevićeva stranka prava|Starčevićeve stranke prava]], [[Hrvatska kršćansko-socijalna stranka prava|Hrvatske kršćansko-socijalne stranke prava]] (u koju je tada bila uklopljena i [[Čista stranka prava]]), dalmatinske Stranke prava, [[pravaštvo u Istri|istarskih pravaša]] te [[Hrvatska katolička udruga|Hrvatske katoličke udruge]] i [[Hrvatska narodna zajednica|Hrvatske narodne zajednice]] u Bosni i Hercegovini.
 
Na sjednici od [[4. listopada]] [[1911.]] koja se je održala u Zagrebu, a koja je okupila predstavnike pokrajinskih pravaških stranaka uspostavljena je ''Vrhovna uprava ujedinjene Stranke prava za sve hrvatske zemlje'', '''Svepravaška organizacija''' za sve hrvatske zemlje. <ref name="Zvonar">Ivica Zvonar: [http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=12751 Mons. dr. Josip Pazman (1863. - 1925.): prilog poznavanju političkog djelovanja] [[Časopis za suvremenu povijest]], Vol.37 No.2 Prosinac 2005. </ref> Uključena je bila i neformalanneformalna skupina pravaške mladeži, zvana [[Mladohrvati]]. Za predsjednika je izabran [[Mile Starčević]], dok je potpredsjednik bio [[Aleksandar Horvat]]. Za rizničara izabran je svećenik [[Josip Pazman]].<ref name="Zvonar"/> Time je na neki način obnovljena stara [[Stranka prava]], nasuprot onoj koju su [[domovinaši]] pretvorili u [[Hrvatska stranka prava (1903.)|Hrvatsku stranku prava]], članicu [[Hrvatsko-srpska koalicija|Hrvatsko-srpske koalicije]]. Time pravaši žele nastupiti zajedno protiv bilo kakvog ujedinjenja hrvatskih zemalja mimo [[hrvatsko državno pravo|hrvatskoga državnog prava]] i jedinstvenoga hrvatskog [[suverenitet]]a, dakle bez podjele suvereniteta sa Srbima u Hrvatskoj i ujedinjenja sa Srbijom. Također se protive [[mađaroni|mađaronstvu]] i suradnji s Mađarima, znajući da oni ne će nikada pristati na [[trijalizam]], već se radije oslanjanju na Beč, iako ni oko toga nije bilo jedinstva. Naime dok se predstavnici Starčevićeve stranke zalažu za samostalnu hrvatsku, "bez pokrovitelja", ostali su realniji i radije se oslanjaju na vladajuću dinastiju. No u ujedinjenoj Stranci prava tzv. starčevićanci su bili jači od tzv. frankovaca, a podupirali su ih načelno i dalmatinski i istarski pravaši. U toj složenoj situaciji dogovoren je određeni konsenzus. Tako ujedinjeni pravaši šalju ''Memorandum'' caru/kralju [[Franjo Josip|Franji Josipu]] i prijestolonasljedniku [[Franjo Ferdinand|Franji Ferdinandu]], koji je potpisalo 55 predstavnika svih pravaških skupina. Pravaši tad zahtijevaju sjedinjenje i suverenost hrvatskih zemalja te trijalističko uređenje Monarhije, no ne dobivaju nikakav odgovor.
 
Tijekom [[1912.]] trebalo je urediti odnose između Svepravaške organizacije i Sveslovenske pučke stranke, radi stvaranja zajedničkog nastupa. Do sastanka je došlo u [[Beč]]u te je dogovoreno da su Hrvati i Slovenci jedan narod i odlučeno da Sveslovenska pučka stranka prihvaća program Stranke prava. Ubrzo nakon toga Svepravaška organizacija bila je pred razbijanjem od strane režima, jer je ocijenjeno da nije oslonac prijestolonasljednika Franje Ferdinanda. Jasno, pogodovala su i unutarnja neslaganja.