Razlika između inačica stranice »Manastir Krka«

Dodano 159 bajtova ,  prije 5 godina
m
bez sažetka
m
[[Datoteka:Krka15.jpg|mini|Manastir Krka]]
'''Manastir Krka''' je manastir [[Srpska pravoslavna Crkva|Srpske pravoslavne crkve]], osnovan u [[14. stoljeće|14. stoljeću]], koji se nalazi u dolini rijeke [[Krka|Krke]], tri i pol kilometra istočno od naselja [[Kistanje|Kistanja]], u širokoj dragi. Uz manastire Krupu i Dragović, Krka je najveći i najpoznatiji [[pravoslavci|pravoslavni]] [[manastir]] u [[Hrvatska|Hrvatskoj]].
 
Manastirom trenutno upravlja trojna Uprava koju čine Episkop dalmatinski g. [[Fotije (Sladojević)]], jeromonah Nikodim (Kosović) i jeromonah Heruvim (Đermanović).{{nedostaje izvor}}
 
== Povijest ==
 
Ovaj drevni manastir Krku podigla je srpska princeza Jelena, sestra cara [[Dušana]], udata za hrvatskog kneza [[Mladena II]] Šubića,posvetivši ga [[sv. arhanđelu Mihailu]]. Bilo je to [[1350]]. godine. Predanje kaže da su manastir na današnjem mjestu osnovali monasi prispjeli iz Svete Zemlje i to iz manastira Sv. arhistratiga Mihaila, kojeg je tamo podigao [[kralj Milutin]]. Njih je na to nagovorio ispovijednik princeze Jelene, monah Ruvim. Odgovor na pitanje zašto je baš na tom mjestu podignut ovaj pravoslavni svetoarhangelski manastir možemo potražiti i u tvrdnji starog istoričara Lucijusa koji govori o propovjedima apostola Pavla Dalmatincima u prostoru oko rijeke Krke. Blizina rimskog vojničkog grada Burnuma i katakombe ispod samog manastira osnažuju tu tvrdnju i navode na zaključak da su osnivači Manastira znali za to pa da su upravo tu i ustanovili ovu svetinju. Pedesetak godina kasnije, 1402., kako stoji u zapisu iznad ulaza, manastir je dograđen. Od vremena osnivanja pa do našeg vremena manastir Krka je bio i ostao duhovni centar pravoslavnih dalmatinskih Srba, a i šire. Isto tako nije prestao biti molitveno mjesto i jednom broju katolika Hrvata. On je živo svjedočanstvo o duhovnom jedinstvu Srba. Dabrobosanski mitropoliti, kao što su Gavrilo 1578. i kasnije Aksentije i Teodor, administrirali su nad manastirom Krkom. U 17. i 18. vijeku to su činili i neki crnogorski arhijereji, kao npr. sv. Petar Cetinski, ili mitropolit [[Sava Petrović]]. Po blagoslovu [[patrijarha Pajsija Janjevca]] i [[mitropolita Dabrobosanskog Teodora]], pri manastiru Krki je 1615. osnovano bogoslovsko učilište. Ono je radilo do 1647. kada su učenici i njihovi nastavnici monasi pred turskom najezdom morali pobjeći najvećim dijelom u [[Zadar]], a jednim dijelom u [[Sremske Karlovce]]. Tamo je kasnije jedan izbjegao monah uvezivao knjige, ne bez umjetničkog dara i iskustva, očito donesenog iz manastira Krke. Manastirska bratija se vratila u manastir 1650. godine, a bogoslovija je ponovo otvorena tek 1964. godine. Poslije Karlovačkog mira iz 1699. namjesnik Filadelfijskog episkopa, pod čijom je jurisdikcijom bila pravoslavna crkva u Dalmaciji, postao je Nikodim Busović. On je imao iskušenja sa unijom, odolio joj je pa je bio gonjen. Poslije izbjeglištva i boravka na [[Svetoj Gori]] i [[Palestini]], stanio se u manastiru Krki i tu je po upokojelju bio sahranjen 1707. Brojni krčki arhimandriti bili su namjesnici nadležnih episkopa, što je manastir Krku činilo i formalnim duhovnim sjedištem pravoslavnih Dalmatinaca. Da pomenemo samo neke: Nikanor Rajević, Nikanor Bogunović. K njima svakako treba pribrojiti potonje nastojatelje krčkog manastira Georgija Miljevića, Makarija Krnetu, Vikentija Kneževića, Jeroteja Kovačevića, Amvrosija Kolundžića i brojne druge.
Ovaj drevni manastir Krku podigla je srpska princeza [[Jelena Nemanjić Šubić|Jelena Šubić]], sestra cara [[Stefan Uroš IV. Dušan|Dušana]], udata za [[Hrvati|hrvatskog]] kneza [[Mladen III. Šubić Bribirski|Mladena III. Šubića]] († 1348.), posvetivši ga [[1350.]] godine [[sv. Mihovil|sv. arhanđelu Mihailu]]. Predanje kaže da su manastir na današnjem mjestu osnovali monasi prispjeli iz Svete Zemlje i to iz manastira Sv. arhistratiga Mihaila, kojeg je tamo podigao srpski kralj [[Stefan Uroš II.|Milutin]]. Njih je na to nagovorio ispovijednik princeze Jelene, monah Ruvim.
 
Manastir je podignut na mjestu [[Drevni Rim|starorimskih]] [[katakombe|katakombi]] u kojima je, prema predaji, boravio i propovijedao kršćanstvo [[sv. Pavao]] [[apostol]]. Godine [[1402.]], kako stoji u zapisu iznad ulaza, manastir je dograđen. Za vrijeme [[Mletačka Republika|mletačko]-[[Osmansko Carstvo|turskih ratova]] u [[16. stoljeće|16. stoljeću]] manastir je bio spaljen i opustošen, a obnovljen je tijekom 17. i 18. stoljeća.
 
Ovaj drevni manastir Krku podigla je srpska princeza Jelena, sestra cara [[Dušana]], udata za hrvatskog kneza [[Mladena II]] Šubića,posvetivši ga [[sv. arhanđelu Mihailu]]. Bilo je to [[1350]]. godine. Predanje kaže da su manastir na današnjem mjestu osnovali monasi prispjeli iz Svete Zemlje i to iz manastira Sv. arhistratiga Mihaila, kojeg je tamo podigao [[kralj Milutin]]. Njih je na to nagovorio ispovijednik princeze Jelene, monah Ruvim. Odgovor na pitanje zašto je baš na tom mjestu podignut ovaj pravoslavni svetoarhangelski manastir možemo potražiti i u tvrdnji starog istoričara Lucijusa koji govori o propovjedima apostola Pavla Dalmatincima u prostoru oko rijeke Krke. Blizina rimskog vojničkog grada Burnuma i katakombe ispod samog manastira osnažuju tu tvrdnju i navode na zaključak da su osnivači Manastira znali za to pa da su upravo tu i ustanovili ovu svetinju. Pedesetak godina kasnije, 1402., kako stoji u zapisu iznad ulaza, manastir je dograđen. Od vremena osnivanja pa do našeg vremena manastir Krka je bio i ostao duhovni centar [[Srbi u Hrvatskoj|pravoslavnih dalmatinskih Srba]], a i šire. Isto tako nije prestao biti molitveno mjesto i jednom broju katolika Hrvata. On je živo svjedočanstvo o duhovnom jedinstvu Srba. Dabrobosanski mitropoliti, kao što su Gavrilo 1578. i kasnije Aksentije i Teodor, administrirali su nad manastirom Krkom. U 17. i 18. vijeku to su činili i neki crnogorski arhijereji, kao npr. sv. Petar Cetinski, ili mitropolit [[Sava Petrović]]. Po blagoslovu patrijarha [[patrijarhaPajsije Janjevac|Pajsija Janjevca]] i [[mitropolita Dabrobosanskog Teodora]], pri manastiru Krki je [[1615.]] godine osnovano bogoslovsko učilište. Ono je radilo do 1647. kada su učenici i njihovi nastavnici monasi pred turskom najezdom morali pobjeći najvećim dijelom u [[Zadar]], a jednim dijelom u [[SremskeSrijemski Karlovci|Srijemske Karlovce]]. Tamo je kasnije jedan izbjegao monah uvezivao knjige, ne bez umjetničkog dara i iskustva, očito donesenog iz manastira Krke. Manastirska bratija se vratila u manastir 1650. godine, a bogoslovija je ponovo otvorena tek 1964. godine. Poslije [[Karlovački mir|Karlovačkog mira]] iz [[1699.]] godine namjesnik Filadelfijskog episkopa, pod čijom je jurisdikcijom bila pravoslavna crkva u Dalmaciji, postao je Nikodim Busović. On je imao iskušenja sa unijom, odolio joj je pa je bio gonjen. Poslije izbjeglištva i boravka na [[Sveta Gora|Svetoj Gori]] i [[Palestina|Palestini]], stanio se u manastiru Krki i tu je po upokojelju bio sahranjen 1707. Brojni krčki arhimandriti bili su namjesnici nadležnih episkopa, što je manastir Krku činilo i formalnim duhovnim sjedištem pravoslavnih Dalmatinaca. Da pomenemo samo neke: Nikanor Rajević, Nikanor Bogunović. K njima svakako treba pribrojiti potonje nastojatelje krčkog manastira Georgija Miljevića, Makarija Krnetu, Vikentija Kneževića, Jeroteja Kovačevića, Amvrosija Kolundžića i brojne druge.
 
== Arhitekturna svojstva ==
 
Samostanska crkva posvećena je [[arhanđeo Mihovil|arhanđelu Mihovilu]] i sagrađena je na starijem rimokatoličkom samostanu. Zvonik je sagrađen u [[romanika|romaničkom]] stilu.