Francis Fukuyama: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m Bot: Migrating 42 interwiki links, now provided by Wikidata on d:q186123 (translate me) |
mNema sažetka uređivanja |
||
Redak 10:
* autor je dao svoj prikaz filozofije povijesti (a ne geopolitike, što je vrlo česta, pogrješno usmjerena zamjerka) temeljen na interpretaciji [[Platon]]ove psihologije kakvu nalazimo u ''"Državi"''. Ili, još detaljnije: Fukuyamin je izvor interpretacija interpretacije interpretacije: Platon je temelj, [[Hegel]]ova filozofija povijesti (opisana u istoimenom djelu, kao i u ''"Filozofiji prava"'') daljnji korak - no, izravno citirani izvor je rusko-francuski filozof hegelijanske orijentacije [[Alexandre Kojeve]] (čije je djelo, dostupno i u hrvatskome prijevodu pod naslovom ''"Kako čitati Hegela"'', praktički jedina knjiga koju Fukuyama neprestance apostrofira)
* Fukuyama je dao dosta detaljan prijegled povijesti ideologija i zapadnih društvenih sustava, no, sve kroz optiku Kojeveove interpretacije hegelijaniziranoga Platona. Po srednjovjekovno-renesansnoj prispodobi mikro- i makrokozmosa, Fukuyama rabi rudimentarnu Platonovu psihologiju i primjenjuje ju na društvo. U Platona, osim apetitivnog i vegetativnoga dijela duše, glavni su "srčani" (''tymos''), lociran u grudima i izvor volje, srdžbe, strasti i poriva za samopotvrdom; te "razumski" (''logos''), smješten u glavi i u službi kontrole strasti i racionalnoga planiranja života. U toj pojednostavljenoj slici (''logos'' bi odgovarao, otprilike, [[Freud]]ovom Super-egu, a ''tymos'' se ne može reducirati na Id ili nesvjesno, nego je voljni poriv najviše nalik [[Nietzsche]]ovoj ''volji za moć'', glavnom pokretaču [[Alfred Adler|Adler]]ove inačice psihonalize), ljudsko je biće bojno polje između strastvene želje za afirmacijom i ekspanzijom (''tymos'') i razumske potrebe da se osigura sređen i uravnotežen život (''logos''). Tu paradigmu Fukuyama prenosi i na društva u kojima, po njemu, dominira ''tymos'' (fašistička i komunistička) ili ''logos'' (razne vrste liberalnih demokracija).
* pisac je vrsno raščlanio i prikazao mnoge aberacije (megalotimija kao ludilo društva usmjerena samo prema vlasti i sili; "društvo ljudi šupljih grudi" ili mikrotimiju kao ekstremni primjer drušvena ustroja u kojemu je pojedinac sveden na zadovoljnu i praznu brojku bez individualnosti), no, u najvećem dijelu knjige sustavno razara ideologizirane bajke o nedemokratskim i neliberalnim društvima, te je, nakon propasti komunizma na svjetskoj pozornici, "Kraj povijesti" shvaćen doslovno: većina je kritika, pogrješno i površno, shvatila Fukuyamin trud kao apologetiku liberalnoga kapitalizma (poglavito sjevernoameričke i zapadnoeuropske provenijencije) i kao "proroštvo" da je povijest, u smislu pojava radikalno novih društvenih oblika-svršena, to jest, da će u budućnosti društveni model liberalno-kapitalističke demokracije zavladati cijelom planetom (uz džepove predliberalnih ili bilo kakvih drugih društava koje neće imati globalni utjecaj). Ukratko- autor je "optužen" da je promašio događaje poput ratova u bivšoj [[SFRJ|Jugoslaviji]] ili mnoštvo drugih sukoba koji potresaju suvremenu zbilju (na primjer teroristički napadaj na SAD [[11. rujna]] [[2001.]] godine).
| |||