Julije Nepot: razlika između inačica

'''Julije Nepot''' (* oko [[430]].; † [[480]].) bio [[474]]./[[480|80]]. zadnji priznati [[Dodatak:Popis rimskih careva|Rimski Car]] [[Zapadno Rimsko Carstvo|Zapadnog Rimskog Carstva]].

 

 

U proljeće 474. polazi Nepos vjerojatno iz [[Split|Splita]] brodom, te se s malom vojskom iskrcava u Raveni, odakle kreće u pohod na [[Rim]]. Nakon kratkog otpora zarobi Glicerija u Portu kod Rima, liši ga carskih insignija, dade ga zarediti za svećenika te ga imenuje biskupom i pošalje u Salonu smatrajući, da će mu tamo biti najmanje opasan. U lipnju 474. Nepos je od izaslanika careva Zenona i Leona II. primio diadem i grimiz u Rimu i proglašen Augustom. Tato je postao zakonitim vladarom ostataka zapadno-rimskog carstva: Italije, Dalmacije i Provincije (dijela južne Francuske, današnje Provence). U ostalim dijelovima Francuske postojala je još mjestimično rimska vlast u nekim pokrajinama. U početku Neposovog carevanja vlada mir s [[Vandali|Vandalom]] Genzerikom, do tada najopasnijim neprijateljem Rima: Prijateljski i saveznički odnosi s istočno-rimskim carstvom produžuju se i nakon smrti mladog Leona II. (jesen 474.), kojega je naslijedio njegov otac Zenon kao samovladar. Sa Zapadnim Gotima, koji su tada bili gospodari velikog dijela Hispanije i Galije, došlo je u jesen do uspješne borbe za bogatu rimsku pokrajinu Alverniju (Auvergne). Branitelja Alvernije Ekdicija imenovao je Nepos za nagradu magistrom militiae praesentalis (vojnim zapovjednikom). Ali u zimi 474. g. skida ga s toga položaja, jer je htio pod svaku cijenu sklopiti mir sa [[Zapadni Goti|Zapadnim Gotima]], kojima je prepustio Alverniju. Na njegovo mjesto postavio je Panonca Oresta i istodobno ga uzdigao u rang patricija. Tom zlokobnom odlukom Nepos je sam skrivio gubitak carske vlasti u Italiji. Nakon preuzimanja zapovjedništva Orest predobije za sebe podređene trupe, digne se protiv Neposa i krene na Ravenu, Neposovo stalno sjedište. 28. III. napusti Nepos bez borbe Italiju i ukrcavši se na brod otplovi u Dalmaciju, nad kojom ponovno preuzme vlast sa sjedištem u [[Salona|Saloni]]. Orest je vješto iskoristio vrijeme za protjerivanje Neposa iz Italije, jer je znao, da Neposu ne će doći nikakva pomoć, pošto je već u siječnju 475. g. brat carice-udove Verine, Bazilisk, digao bunu protiv Zenona, protjerao ga i sebe proglasio carem. Novi istočnorimski car nije uslijed nesređenih prilika mogao pomoći Neposa, iako je po njegovoj ženi bio s njim u rodbinskim odnosima. Patricij Orest nije samo zaposjeo carsko prijestolje, nego je na nj postavio svog mladog sina Romula (31. X. 475.). No istočno-rimski car nije priznao Romula (koji je kao car primio i ime [[August]]) zakonitim vladarom. Isto tako nije ga priznao ni onaj mali dio sjeverne Galije, gdje je rimsku vlast predstavljao namjesnik Siagrije. Romul August vladao je dakle samo u. Italiji. Barbarske čete, koje su Orestu pomagale kod protjerivanja Neposa iz Italije, tražile su sada nagradu trećinu svih zemljišta u Italiji. Orest, kao predstavnik rimske vlasti, nije ni mogao niti htio pristati na takav zahtjev. Tako je došlo do neizbježivog sukoba, koji je bio koban za zapadno-rimsko carstvo. Ono, što je pred godinu dana učinio Orest, dokinuvši Neposovu vlast u Italiji, učinio je sada germanski poglavica Odoakar, kojega su germanske čete Orestove vojske izabrale svojim kraljem (23. VIII. 476.). Nakon kratke borbe izgubio je Orest kod Ticinuma (Pavia) pobjedu, a kod Piacenze i život (28. VIII.). Pobješnjeli barbari rastjerali su u Pineti kod Ravene ostatke carske vojske pod vodstvom Orestova brata Paula.

 

Abdikacijom Romula Augustula završilo se je ustvari rimsko carstvo u Italiji. Ono se moglo nastaviti eventualnim povratkom priznatog cara Julija Neposa. U to vrijeme dogodili su se ponovno snažni dogođaji u [[Carigrad|Carigradu.]] U kolovozu 476. g. zbacio je Zenon s vlasti [[Bazilisk|Baziliska]] i ponovno zaposjeo carsko prijestolje. Da odvrati cara Zenona od eventualne namjere o vraćanju Neposa u Italiju, pošalje Odoakar u Carigrad izaslanstvo rimskog senata zajedno s insignijama zapadnorimskog cara s porukom, da Italiji nije više potreban zaseban car. Dovoljan je jedan za čitavo carstvo sa sjedištem u Carigradu. Izaslanstvo je ujedno zamolilo Zenona, da primivši insignije zapadnorimskog carstva prizna Odoakaru rang patricija i vlast nad italskom dijecezom. U isto vrijeme pojavilo se u Carigradu i Neposovo izaslanstvo, koje je zamolilo Zenona, da uspostavi Neposa na vlast u Italiji. Zenon, koji nakon povratka u [[Carigrad]] nije više bio u dobrim odnosima sa svojom punicom, caricom Verinom, radi njezinog pristajanja uz Baziliskov pokret, a s kojom su opet Neposa vezali rodbinski odnosi, odgovorio je vrlo dvolično Odoakarovom izaslanstvu. Dok je s jedne strane prećutno priznao Odoakaru faktičnu vlast nad Italijom, ipak ga je u vezi s priznanjem patricijskog ranga uputio na Neposa preporučujući mu ujedno da ovoga prizna svojim zakonitim carem. Neposovom izaslanstvu uz svako formalno priznanje zakonitosti njegovog carskog naslova i položaja nije obećao nikakvu konkretnu vojnu pomoć. Time je Neposu izmakla prilika, da se pomoću Carigrada vrati na vlast u Italiju, te je i dalje ostao faktičnim vladarom samo u Dalmaciji. No kada se je 479. Zenon ipak odlučio, da dovede Neposa na vlast u Italiji, morao se je Odoakar odlučiti na brzi protuudarac. U toku Odoakarovih priprema za bojni pohod u Dalmaciju ubio je 9. V. 480. komes Ovida (po imenu sigurno German) svoga vladara Julija Neposa u njegovoj vili kod Salone (po mišljenju[[ Frane Bulić | don Frane Bulića]] dogodilo se to u samoj [[Dioklecijanova palača|Dioklecijanovoj palači]].). Ovim ubistvom, koje je možda naredio Odoakar, završio je u Dalmaciji svoj život posljednji priznati zapadnorimski car. Odoakar je zaposjeo Dalmaciju pridruživši je svojoj državi, nad kojom je vladao do g. 493., no naslov patricija kao ni službeno priznanje njegove vladavine nad italskom dijecezom nije mu istočnorimsko carstvo nikad priznalo.