Povijest Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
m lektura |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 1:
==
[[Kraljevina Jugoslavija]] kad je osnovana [[1918]]. kao ''Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca'' bila je oslobođenje [[Hrvati|Hrvata]] i [[Slovenci|Slovenaca]] od jarma [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]], ali
Prva Jugoslavija u 23 godine postojanja ekonomski je propala bez obzira što joj je privredni sustav bio kapitalistički<ref>Dušan Bilandžić "Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" s. 16-17</ref>, a kad je [[Ljudevit Gaj|Gajeva]] ideja o jugoslavenskoj državi prvi put zaživjela, doživjela je neslavni slom u hegemonističko-centralističkoj državi sa srpskom većinom kao i o propaloj ideji Mlade Bosne. ''Punili su se zatvori i koncentracioni logori, a ekonomski i socijalni tereti su rasli, jer su svi tereti povećanih rashoda za vojsku bili prebačeni na leđa radnih ljudi'' <ref>Edvard Kardelj "Razvoj slovenačkog nacionalnog pitanja" s. 22</ref>
Tako da i nije došlo do [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]], prva Jugoslavija ''bila je historijski osuđena na propast.''. <ref>Dušan Bilandžić "Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" s. 27</ref>
Države i marionetske paradržave koje su nastale pod okriljem sila Osovine ([[NDH]], [[Nedićeva Srbija]]) su također nestale s povijesne scene i prije nego što je rat bio gotov.
== Nastanak nove države - DFJ ==
Iako se često navodi da je [[1941]]. godine [[Kraljevina Jugoslavija]] prestala postojati (kapitulacijom od [[17. travnja]] [[1941.|1941]]., 11 dana po bombradiranju Beograda), zapravo vlada Kraljevine pobjegla je u inozemstvo (prvo u Atenu, zatim Kairo, pa Jeruzalem i u lipnju 1941. Englezi su dopremili kralja Petra II. i vladu u London), jer su Saveznici očekivali da će po kraju rata biti opet uspostavljena Kraljevina Jugoslavija, te su vlade [[Velika Britanija|Velike Britanije]], [[SAD]] i [[SSSR]]-a priznavale izbjegličku vladu kao legalnu vlast savezničke države, koja još uvijek legalno postoji, iako vlada ne kontrolira teritorij.
Na tom teritoriju, međutim, dolazi do snažnog [[pokret otpora|pokreta otpora]], koji ubrzo prerasta u [[narodnooslobodilački rat]] predvođen [[Komunistička partija Jugoslavije|Komunističkom partijom Jugoslavije]]. Na drugom zasjedanju [[AVNOJ]]-a u studenome [[1943]]. u [[Jajce|Jajcu]] AVNOJ je proglašen vrhovnim zakonodavnim i predstavničkim tijelom Jugaslavije. Negira se legitimitet kako [[NDH|Nezavisne Države Hrvatske]], kao okupatorske tvorevine, tako i izbjeglička vlada u Londonu. Kralju Petru II. zabranjen je povratak u zemlju, a vlada nove države postaje novoosnovani ''Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije'' (NKOJ).<ref>Hrvoje Matković "Povijest Jugoslavije" ISBN 953-6308-12-6 s 257</ref>
Na osnovu [[Sporazumi Tito-Šubašić|Sporazuma Tito-Šubašić]], predsjednik [[KPJ]] i vrhovni zapovjednik [[NOVJ]] [[Josip Broz Tito]] postao je [[7. ožujka]] [[1945]]. predsjednik višestranačke privremene vlade Jugoslavije, za koju se tada službeno uvodi naziv [[Demokratska federativna Jugoslavija]] (DFJ). Ta je država formalno još bila
== Kraj rata ==
Redak 21:
{{glavni|Kronologija Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji}}
S vremenom je broj partizana rastao (potkraj 1941. oko 80.000, potkraj 1942. oko 150.000, potkraj 1943. oko 320.000, potkraj 1944. oko 650.000, u ožujku 1945. oko 800.000),<ref>Dušan Bilandžić "Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" s. 91</ref> a bili su i sve bolje naoružani (u rujnu 1943. kapitulirala je Italija, većinu njihovih snaga u fašističke NDH razoružali su partizani; <ref>Dragutin Pavličević "Povijest Hrvatske" ISBN 978-953-6308-71-2 s. 453</ref> Tito je sa Staljinom dogovorio vojnu pomoć - 96.515 pušaka, 1.329 radio stanica, 491 borbeni avion...<ref>Branko Petranović "Istorija Jugoslavije 1918.-1988." 2. knjiga s. 333</ref>).▼
▲S vremenom je broj partizana rastao (potkraj 1941. oko 80.000, potkraj 1942. oko 150.000, potkraj 1943. oko 320.000, potkraj 1944. oko 650.000, u ožujku 1945. oko 800.000),<ref>Dušan Bilandžić "Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" s. 91</ref> a bili su i sve bolje naoružani (u rujnu 1943. kapitulirala je Italija, većinu njihovih snaga u NDH razoružali su partizani; <ref>Dragutin Pavličević "Povijest Hrvatske" ISBN 978-953-6308-71-2 s. 453</ref> Tito je sa Staljinom dogovorio vojnu pomoć - 96.515 pušaka, 1.329 radio stanica, 491 borbeni avion...<ref>Branko Petranović "Istorija Jugoslavije 1918.-1988." 2. knjiga s. 333</ref>).
Početkom rujna 1944. Crvena armija dolazi na Dunav, te potom u operaciji koja je počela [[14. listopada]], [[20. listopada]] 1944. partizani zajedno s Crvenom armijom oslobađaju Beograd.<ref>Dragutin Pavličević "Povijest Hrvatske" ISBN 978-953-6308-71-2 s. 456</ref>
U Srbiji i Hrvatskoj je provedeno opće novačenje (kojoj je pogodovale nekoliko uzastopnih amnestija, od 17. kolovoza 1944.<ref>http://dns1.vjesnik.hr/pdf/2005%5C03%5C15%5C39A39.PDF</ref>, te nadalje: ''Josip Broz Tito, vrhovni zapovjednik NOV i PO Jugoslavije i predsjednik Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, uputio je 30. VIII. 1944. "Posljednji poziv" svim "zavedenim slugama okupatora", i to "svim hrvatskim domobranima, slovenskim domobrancima i zavedenim četnicima, da napuste okupatora i pređu na stanu Narodno-oslobodilačke vojske" do 15. rujna 1944, uz prijetnju da svi oni koji to ne učine "bit će izvedeni pred ratni sud, suđeni kao izdajnici naroda i kažnjeni najstrožom kaznom" te naglašavanje da o tom pitanju "Saveznici ne će da se miješaju u naša unutrašnja pitanja" te da ih nitko "ne će spriječiti da kaznimo izdajnike naroda i slugu okupatora"''. <ref>Nikica Barić, Ustroj kopnene vojske domobranstva NDH 1941. - 1945., Zagreb, 2003. s. 496</ref>
Većina
Naređenje za proboj Srijemskog fronta izdano je 9. travnja 1945., 3 dana kasnije (12. travnja) Prva armija je izvršila zadatak. <ref>Branko Petranović "Istorija Jugoslavije 1918.-1988." 2. knjiga s. 425</ref> [[8. svibnja]] oslobođen je [[Zagreb]], ''na prilazima Zagrebu čekale su postrojbe 10. zagrebačkog korpusa
== Izbori za Ustavotvornu skupštinu ==
Krajem studenoga [[1945.]], Ustavotvorna skupština (izabrana na izborima koje su saveznici priznali, ali koji
Nasuprot tome, nema nikakvog kontinuiteta između Druge i tzv. Treće, tj. između [[SFRJ]] i [[SR Jugoslavija|Savezne Republike Jugoslavije]], što je potvrdila [[Badinterova komisija]]. SFRJ je prestala postojati između 8. listopada 1991, kada su stupile na snagu odluke [[Republika Slovenija|Republike Slovenije]] i Hrvatske o razdruživanju, zatim jednakih odluka Makedonije i Bosne i Hercegovine, i dana njihovog primanja u [[Ujedinjeni narodi|Ujedinjene narode]], čime je međunarodna zajednica priznala promjenu. Srbija i Crna Gora, nazivajući svoju državnu zajednicu imenom "Jugoslavija", pokušali su na međunarodnom planu dokazivati da predstavljaju produžetak ranije postojeće i međunarodno priznate države, pa da ne moraju posebno tražiti primanje u UN itd, ali taj pokušaj je bio uzaludan.
Line 47 ⟶ 42:
Na Trećem zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije ([[AVNOJ]]) 29. studenog 1945. godine odbačena je monarhija i proglašena [[Federativna Narodna Republika Jugoslavija]]. Novi je Ustav donijet 31. siječnja 1946. godine. Ustavom je priznato pet južnoslavenskih nacija (uz Slovence, Hrvate i Srbe priznati su kao nacije Makedonci i Crnogorci). Jugoslavija je uređena kao federacija šest republika: [[SR Bosna i Hercegovina]], [[SR Crna Gora]], [[SR Hrvatska]], [[SR Makedonija]], [[SR Slovenija]] i [[SR Srbija]] s Autonomnom Pokrajinom [[SAP Vojvodina|Vojvodinom]] i Autonomnom Oblašću [[SAP Kosovo|Kosovom]] i Metohijom.
Iako je država imala ustroj federacije, njome su vladali centralizirana
Ipak, Tito nije prihvatio miješanje [[Staljin|Staljina]] u unutarnja pitanja Jugoslavije, te je 1948. nastupilo zahlađenje odnosa sa Sovjetskim Savezom (vidi [[Rezolucija Informbiroa]]), koje je potrajalo do Staljinove smrti. Staljinovi su simpatizeri u Jugoslaviji slani u logore (usp. [[Goli otok]]). <br>
Unatoč blokadi s istoka i vrlo izglednoj vojnoj invaziji od strane zemalja sovjetskog bloka, ustrajalo se u svojim pravima na Trst i Istru. Neuspjeli diplomatski pokušaji rješenja tog pitanja, kojim su zapadne zemlje nastojale dodijeliti to sporno područje Italiji, nisu ostavile tadašnje savezne vlasti u malodušju, niti su ih obeshrabrile u borbi za ta područja. Proglašena je opća mobilizacija, i vojska je poslana na zapadne međe, unatoč mogućoj invaziji s istoka (više vidi u članku [[Tršćanska kriza]]). <br>
Line 81 ⟶ 76:
Donesen je novi ustav 1974. godine. Omogućeno je jačanje samostalnosti republika i pokrajina. Autonomne Pokrajine Kosovo i Vojvodina su dobile status jednak u mnogim stvarima s ostalim republikama, ali su bile i dalje pod krovom SR Srbije. Osim toga jedna od najvažnijih odluka je bila ta što je napravljen balans 6 republika i 6 naroda, od tada i Muslimana, koji su bili samostalan konstitutivan jugoslavenski (od 1993.godine pod imenom kao Muslimani-Bošnjaci, zatim kao Bošnjaci).
Jugoslavija je trajala od 1. prosinca 1918. do 29. studenog 1991., kad je Badinterova komisija odlučila da je "proces razgradnje SFRJ završen te da SFRJ više ne postoji". Tome je slijedio međunarodno-pravni interregnum, dok sredinom siječnja 1992. niz ključnih država u svijetu nije priznalo samostalnost Hrvatske i Slovenije. Od bitnog značaja bio je zaključak [[Badinterova komisija|Badinterove komisije]] da republike po Ustavu SFRJ od 1974. imaju pravo na samoopredjeljenje do samootcjepljenja, te da se nije radilo o "otcjepljenju", nego o "razdruživanju": Slovenci i Hrvati udružili su se u istu državu sa Srbima 1918., a sada su iskoristili svoje pravo za razdružiti se. Zbog toga Srbija i Crna Gora (koje za svoj državni savez 1993-2003. uzimaju naziv [[Srbija i Crna Gora|Savezna republika Jugoslavija]], samozvana '''Treća Jugoslavija''') nisu bili međunarodno priznati kao nasljednik Druge Jugoslavije, nego su morali posebno tražiti priznanje i primanje u [[UN]].
Line 118 ⟶ 85:
== Literatura ==
* [[Hrvoje Matković]] "Povijest Jugoslavije" ISBN 953-6308-12-6
* [[Dragutin Pavličević]] "Povijest Hrvatske" ISBN 978-953-6308-71-2
| |||