|
'''Sorkočević:'''
[[File:Coa fam ITA sorgo.jpg|thumb|150px|Grb Sorkočević - Sorgo]]
[[File:Coa fam ITA sorgo cerva.jpg|thumb|150px|Grb Sorkočević-Crijević / Sorgo-Cerva]]
'''Sorkočević''' ([[Talijanski jezik|tal.]] '''Sorgo'''), [[Dubrovnik|dubrovačka]] [[plemstvo|plemićka]] obitelj.
Prema kroničarima, podrijetlom su iz Kotora, a starinom iz Albanije (Redoni) ili Epira. Prema dubrovačkomu kroničaru N. Ranjini, primljeni su u patricijat jer su u doba velike gladi dopremili u Dubrovnik veliku količinu sirka (sorgo). U izvorima slavenske kancelarije spominju se slaviziranim oblicima Sorgočević, Sorkočević, a u latinskim vrelima oblicima Sorgoč i Sorkoč. Od druge polovice XIV. st. isključivo se zovu talijanizirano Sorgo. Najstariji poznati član obitelji bio je Dobroslav (rođen oko 1160), a prvi koji se u izvorima spominje njegov je sin Vido (Vita) Dobroslavić, koji je [[1253]]. kao član Velikoga vijeća prisustvovao potpisivanju saveza između Dubrovnika i bugarskog cara Mihaela I. Asena. Vido je imao sedam sinova, a od najstarijega Marina (oko 1220 – oko 1282), s nadimkom Pesta (Peštić), i najmlađega Nikole (rođen oko 1245), potekli su obiteljski ogranci, koji su se održali sve do XIX. i XX. st. U XIV. i XV. st. ističu se Stjepan Marinov (oko 1320–88), zapovjednik galije u akcijama protiv Kotora, poslije zapovjednik dubrovačke flote, Pasko Junijev (oko 1405–54), »čeonik riznički« na dvoru srpskog despota Đurđa Brankovića, čiji je unuk, ''Petar Junijev'' (oko 1472–1535), god. [[1521]]. sagradio ljetnikovac na Lapadu, dominikanac i latinist Kerubin Tomin (oko 1492–1540), te prirodoslovac amater Jakov Lovrov (oko 1535–1604), koji je 1580–84., boraveći kao knez u Stonu, čuvenomu talijanskom prirodoslovcu U. Aldrovandiju slao svoja prirodoslovna zapažanja. Zahvaljujući brojnosti Sorkočevića u političkom su životu Dubrovnika pojedine njihove casate (ogranci roda) imale znatnog utjecaja, ali uglavnom na unutrašnjem planu, dok je njihov udio u diplomaciji bio skroman. U doba Velike zavjere živjelo je više od 20 casata Sorkočevića, ali nijedna nije imala značajniju ulogu. Nakon Zavjere casate su se našle na različitim stranama, salamankeškoj i sorboneškoj. Najveći politički uspon doživjela je casata Gaudencija Nikolina (oko 1562 – oko 1616), s nadimkom Debo. Kada je 1662. M. Kaboga, poslije vodeći sorbonez, ubio Gaudencijeva sina i člana Maloga vijeća Nikolu (oko 1601–62), ta je casata stala na čelo »borbe protiv sorboneza«. Sedmero braće – Vladislav (1683–1770), Luka (1685–1762), Gaudencije (1694–1774), Junije (1698–1767), Mato (1703–78), Sigismund (1707–89) i Ivan (1709–96) – tzv. Golostrašni, zajedno sa Sabom Pozzom (Pucić), bili su glavni protagonisti oligarhije, uspostavljene nakon reforme izbornoga sustava 1747–49., koja je u drugoj polovici XVIII. st. izazvala krizu i među samim salamankezima. Nakon pada Republike taj se ogranak nastanio u Luci Šipanskoj. Od drugih ogranaka u XVIII. st. istaknuli su se skladatelj i diplomat → Luka Ignacije Antunov, njegov brat pjesnik → Miho, te njihova sestra Kata (1729–92), udana Bassegli, pjesnikinja. Iako bogati i utjecajni, braća Luka Ignacije i Miho neuspješno su pokušavali uvesti blage reforme u politički život Republike. Odgovarajuću glazbenu poduku pružio je Luka i svojoj djeci, Marini (1767–?) i → Antunu, posljednjemu članu te salamankeške casate. Neki izvori navode da je Marina također skladala (možda nekoliko manjih vokalnih djela na svjetovne i duhovne tekstove), no djela joj do sada nisu pronađena. U širu obitelj ogranka Pucić-Sorkočević (Pozza-Sorgo) udana Jelena Ranjina (Elena Ragnina; oko 1784–1865), svestrano obrazovana i nadarena dubrovačka aristokratkinja, skladala je početkom XIX. st. sedam popijevki za glas i glasovir ili čembalo na vlastite parafraze Metastasijevih stihova, koje odlikuje uobičajeni klasicistički slog. Smatra ju se prvom hrvatskom skladateljicom. Salamankezima je pripadao i ogranak diplomata Marina Orsatova (1692–1761), člana Akademije ispraznih, u čijem su se dvorcu okupljali naobraženi Dubrovčani. Njegov sin Antun Vlaho (1727–1810) pisao je pjesme na talijanskom jeziku, a drugi sin, Orsat (r. 1719), isusovac, bio je posljednji rektor isusovačkoga reda u Dubrovniku prije njegova ukinuća. Sin Antuna Vlahe bio je pjesnik → Luko Didak. Najjači sorboneški ogranak, u bliskom srodstvu s pjesnikom I. Gundulićem, predvodio je u XVIII. st. Petar Franov (oko 1663–1728), muž Gundulićeve unuke Nike Šiškove. Petrov sin → Ivan Franatica bio je pravnik i prevoditelj. Smrću njegova sina, pjesnika → Pjerka, koji je, naslijedivši imanje majčine izumrle obitelji Zamagna-Cerva, svojemu prezimenu pridodao Cerva, izumro je taj sorboneški ogranak Sorkočevića. Rodu pripadaju i dva pučka odvjetka: Valović i Sorgo-Bobali. Prvi potječe od Vicka (oko 1535 – oko 1589), čiji je sin Valentin Sorgo Valović (oko 1565 – oko 1604) bio satiričar i pjesnik. Ogranak Valović, koji je pripadao građanskoj bratovštini antunina, izumro je potkraj XVIII. st. Drugi pučki ogranak, s prezimenom Sorgo-Bobali, potječe od Miha (oko 1530–1613) s nadimkom Balabanović, koji je 1566. bio primljen u bratovštinu antunina. Njegov unuk, Miho Ivanov (rođen oko 1625), književnik i zaslužni trgovački i diplomatski pouzdanik Republike u Veneciji, bio je primljen u vlasteoski krug 1666., a godinu poslije, nakon potresa, na prijedlog kardinala Barberinija, u vlasteoski krug bila su primljena i njegova braća, kojima je, prema majčinu prezimenu, pridodano i drugo prezime Bobali. Ogranak Sorgo-Bobali izumro je potkraj XVIII. st. smrću stonskoga biskupa Frana (1721–1800).
== Poznate osobe ==
* [[Antun Sorkočević]]
* [[Luka Sorkočević]]
* [[Ljetnikovac Petra Sorkočevića na Lapadu]]
== Bilješke ==
{{razdvojba}}
<references/>
== Literatura ==
* ''leksikon.muzej-marindrzic.eu, 2014.'' Leksikon Marina Držića
{{mrva-pov}}
[[Kategorija:Dubrovačko plemstvo]]
|
