Razlika između inačica stranice »Inkvizicija«

Obrisano 157 bajtova ,  prije 6 godina
Objektivnost
m (lektura)
(Objektivnost)
{{glavni|Biskupska inkvizicija}}
 
Oko [[12. stoljeće|12. stoljeća]] razna vjerovanja, koja je Katolička crkva proglasila herezama, sve su se više širile Zapadnom [[Europa|Europom]], ponajviše [[Dualizam (religija)|dualizam]]. Ova vjerovanja su samim svojim postojanjem ugrožavala vlast Katoličke crkve i feudalnih vladara<ref> Levack, Brian P.: The Withc-Hunt in Early Modern Europe(second edition), Longman, London and New York 1995,ISBN 0-582-08069-X, str. 167-171, 232</ref> čiju je vlast Crkva sakralizirala krunidbom kraljeva i proglašavanjem monarhijskog feudalnog uređenja utemeljenima na Božanskom autoritetu. Stoga [[papa]] [[Lucije III.]] i car [[Fridrik I. Barbarossa]] dekretom ''Ad abolendam'' [[4. studenog]] [[1184.]] osnivaju ''Biskupsku inkviziciju'', tj. daju [[biskup]]ima ovlasti da u svojim [[biskupija]]ma imenuju svećenika (inkvizitora) koji će pokretati postupke protiv "heretika".
 
=== Papinska inkvizicija ===
{{glavni|Španjolska inkvizicija}}
 
Godine [[1478.]] [[Ferdinand II. Aragonski]] i [[Izabela I. Kastiljska]] uz dozvolu pape [[Siksto IV.|Siksta IV.]] osnivaju ''Španjolsku inkviziciju'' radi obrane katolicizma u zemljama španjolske krune nakon [[Rekonkvista|Rekonkviste]]. U [[Španjolska|Španjolskoj]] su tada zajedno s kršćanima živjeli [[Židovi]] i [[muslimani]] koji su zajedno s kršćanskim "hereticima" također bili predmetom postupaka inkvizicije. Vremenom se nadležnost Španjolske inkvizicije proširila i na neke svjetovne prijestupe kao što je [[bigamija]] i lov na [[vještice|vještočarenje]]. Španjolska je inkvizicija poznata kao najokrutnija. Slična, iako manja, bila je [[Portugalska inkvizicija]].
 
=== Rimska inkvizicija ===
{{glavni|Rimska inkvizicija}}
 
U [[16. stoljeće|16. stoljeću]] pape osnivaju sistem sudova poznat kao ''Rimska inkvizicija'' kao nastavak prijašnje Papinske inkvizicije za područje [[Italija|Italije]], [[Malta|Malte]] i mnogih drugih dijelova Europe. Jedan od razloga osnivanja ove inkvizicije bio je papin gubitak kontrole nad Španjolskom inkvizicijom koja je već tada postala sredstvom političke borbe španjolskih kraljeva. Nadležnost joj je bitno proširena i sada je uključivala blasfemiju, čaranje, lov na vještice i [[cenzura|cenzuru]]. Inkvizicija je u ovim područjima bila bitno blaža od "svjetovnih" vlasti koju su također nadgledali klerici i koja je također bila utemeljena na religijskom autoritetu. Inkvizicija je poznata je po procesima protiv [[Giordano Bruno|Giordana Bruna]] i [[Galileo Galilei|Galilea]]. Najviši sud Rimske inkvizicije bio je ''Sacra congregatio Romanae et universalis inquisitionis seu Sancti officii'', današnja [[Kongregacija za nauk vjere]].
 
== Kontroverze ==
[[Datoteka:Verscheiden wijzen van pijnigen bij de inquisitie gebruikelijk.jpg|mini|desno|300px|Različiti načini [[Mučenje|mučenja]].]]
 
Lošoj fami o inkvizicijama pridonijeli su različiti uzroci: mogućnost pokretanja postupka od inkvizitora, mučenje i česta kršenja samih pravila o zabrani mučenja u slučaju nepostojanja dokaza, kao i kršenje propisa o isključivo jednokratnom mučenju<ref> Levack, str.Levack, str. 79-82</ref> , apsurdnost određenih optužbi (npr. o vještičarenju), progon ljudi s drugačijim vjerskim uvjerenjima ("heretika"), političnost Španjolske inkvizicije, razne zloupotrebe u postupcima, ali i anticrkvena propaganda nekih ideologija novog vijeka ([[Francuska revolucija]], [[komunizam]]).
 
Postupak pred inkvizitorom je mogao pokrenuti bilo tko tužbom, ali i sam inkvizitor na temelju vlastite istrage. Iako se po propisima rezultati te istrage nisu smjeli koristiti kao dokazni materijal, te je optuženi trebao biti oslobođen ako nije bilo drugih dokaza, ovo se u praksi često svodilo na situaciju "kadija te tuži, kadija ti sudi", a nepravednom suđenju je doprinosilo i to što nikakva obrana nije bila moguća.{{nedostaje izvor}} Poricanje krivnje je često korišteno kao dokaz protiv tuženog, odnosno tužene (npr. kod progona vještica).
 
Bulom ''Ad extirpanda'' pape [[Inocent IV.]] od [[15. svibnja]] [[1252.]] dozvoljeno je mučenje kao metoda iznuđivanja priznanja što se tada naveliko koristilo u "svjetovnom" sudstvu koje su također nadzirali crkveni predstavnici i koje je bilo utemeljeno na religijskim temeljima i monarhijskom i feudalnom autoritetu sakraliziranom od strane Katoličke crkve. Mučenje se smjelo koristiti samo jednom i samo ako su prethodno već postojali dokazi krivnje. Naime, prema tadašnjem shvaćanju niti jedan dokaz osim priznanja nije bio dovoljno jak da bi se nekoga osudilo. Ako optuženi nije priznao zločin na mučenju, morao je biti oslobođen unatoč protivnim dokazima jer se smatralo da se samo radi istine može istrpiti patnja. I glede mučenja je bilo zloupotrebe, primjerice druga tura mučenja bi se proglašavala nastavkom prve, pa tako formalno ne bi bilo prekršeno pravilo o samo jednom mučenju.
 
Španjolska inkvizicija kao kraljeva institucija je bila često vrlo okrutna i sredstvo političkih igri. Drugi kraljevi tada i prije su znali biti jednako strogi, ali nisu imali instituciju zvanu inkvizicija. Ta okrutnost se očitovala u smrtnim presudama, ponajviše protiv "vještica".
 
Termin vještica u narodnom je vjerovanju imao praznovjerne konotacije (žena koja se bavi magijom), ali razrađeni stereotip vještice, odnosno "zločina" vještičarenja osmislili su najučeniji ljudi onog vremena (klerici, teolozi i pravnici). Optužbe za vještičarenje su tako sadržavale dva ključna elementa - primjenu crne magije (malificium) i sklapanje ugovora s đavlom <ref>, Levack, str. 29-38</ref>. Stereotip vještica je predstavljao inverziju tada važećih društvenih pravila (promiskuitet, homoseksualne odnose, općenje s đavlom, kanibalistički infaticid) i izazov tadašnjim religijskim autoritetima i feudalnoj vlasti zbog čega su vještice smatrane demonskim bićima koja zaslužuju narigorzniji progon. Mnogi učeni opisi vještica su također sadržavali izrazite mizogine i sadističke elemente<ref>, Levack, str. 57-59</ref> npr. najpoznatijiNajpoznatiji priručnik za mučenje vještica ''Malj za vještice'', (''Malleus Maleficarum'', prvo izdanje 1486. djelo je do 1520 doživjelo još 13 izdanja). Knjiga je djelo dvojice dominikanaca, inkvizitora Heinricha Kramera i Jacoba Sprengera koji su se zbog negodovanja učenih ljudi u svojoj okolini obratili papi Inocentu VII. Papa je 1484 izdao bulu Summis desiderantes kojoj oni dvije godine kasnije (kao predgovoru) pridodaju svoj Malleus, odnosno stravične opise svoje inkvizicijske prakse mučenja "vještica"<ref>Levack, str.54</ref>.
 
== Izvori ==
45

uređivanja