Razlika između inačica stranice »Saveznici«

Dodano 15 bajtova ,  prije 6 godina
bez sažetka
== Predratna savezništva ==
 
Savez država koji će se suprotstaviti Osovini je svoje izvorište imao u dvjema preživjelim članicama [[Antanta|Antante]] iz [[prvi svjetski rat|prvog svjetskog rata]] - Velikoj Britaniji i [[Francuska|Francuskoj]]. Treći član originalne Antante - [[Rusko Carstvo]]- se nakon oktobarske revolucije transformiralo u diplomatski izolirani i ispočetka prema Antanti izuzetno neprijateljski raspoložen Sovjetski Savez. [[SAD]], koja se Antanti priključila [[1917]]. godine i bile jednom od četiri velike sile na [[Pariška mirovna konferencija 1919.|versajskoj mirovnoj konferenciji]], su vrlo brzo odlučile zbog [[izolacionizam|izolacionizma]] napustiti sve vojne i političke saveze. [[Italija]] - također priznata kao jedna od sila pobjednica se - pak, postupno počela distancirati od svojih saveznika, pogotovo nakon što je [[1922]]. na njeno čelo došao [[fašizam|fašistički]] režim na čelu s [[Benito Mussolini|Benitom Mussolinijem]].
 
Raspadu ratnog savezništva je bitno pridonijelo uvjerenje da je Njemačka tako temeljito poražena da u bliskoj budućnosti neće predstavljati opasnost po svjetski mir i sigurnost ratnih pobjednika, kao i uvjerenje da će novostvorena [[Liga naroda]] svojim diplomatskim mehanizmima uspješno spriječiti izbijanje novih kriza i ratova, učinivši tako nekadašnje vojne i političke saveze nepotrebnim. S druge strane se 1920-ih počelo javljati sve veće razilaženje među Britanijom i Francuskom, s obzirom da su Britanci u skladu s tradicionalnom politikom ''[[sjajna izolacija|sjajne izolacije]]'' držali i načela ravnoteže sila držali da Francuska kao kontinentalna sila ne smije dominirati Europom. Francuska se, pak, zbog postojanja granice s Njemačkom, nastojala osigurati s pojačanim utjecajem na njemačke istočne susjede i stvaranjem vojnih aranžmana i saveza od kojih je najpoznatija [[Mala Antanta]].
Odnosi među Saveznicima nikada nisu bili potpuno skladni, ali se za vrijeme samog rata, a pogotovo u trenucima kada su Sile Osovine bile na vrhuncu moći, izbjegavalo javno izražavanje nesuglasica, a članice Velike trojke su bile spremne na ponekad bolne ustupke svojim saveznicima. Tako su SAD, na primjer, usprkos daleko veće popularnosti rata protiv Japana među vlastitom javnošću, odmah donijele odluku da se prvo porazi Njemačka, što je bilo u interesu Britanije i SSSR-a. Staljin je, s druge strane, formalno ukinuo [[Kominterna|Kominternu]] kako bi savez učinio prihvatljivim svojim saveznicima, kao i [[antikomunizam|antikomunističkom]] dijelu njihove javnosti. I Britanija i SAD su, pak, pokazale razumijevanje prema odluci SSSR-a da radi izbjegavanja rata na dva fronta održi svoju neutralnost u odnosu na Japan odnosno ne uđe u [[pacifički rat]] nakon napada na Pearl Harbor.
 
Nesuglasice među Saveznicima su uglavnom, pogotovo na početku saveza, bile uglavnom praktičke prirode. Tako je Staljin, suočen s njemačkom ofenzivom na [[istočnaIstočno frontabojište (drugiDrugi svjetski rat)|istočnom frontubojištu]] u ljeto 1942. inzistirao da zapadni saveznici otvore [[drugi fronta]] u [[Zapadna Europa|Zapadnoj Europi]]. Taj je zahtjev kasnije postao manje važan promjenom situacije na frontu, odnosno iskrcavanjem Saveznika u Sjevernoj Africi i Italiji.
 
Nesuglasice su postojale i među samim zapadnim saveznicima, pa su SAD 1942. godine smatrale da Saveznici moraju podilaziti [[Vichyjevska Francuska|vichyjevskoj Francuskoj]], za razliku od Britanije koja je podržavala [[Slobodna Francuska|Slobodne Francuze]].