Manastir Krka: razlika između inačica

Ovaj drevni manastir Krku podigla je srpska princeza [[Jelena Nemanjić Šubić|Jelena Šubić]] († 1355.), sestra cara [[Stefan Uroš IV. Dušan|Dušana]], udata za [[Hrvati|hrvatskog]] kneza [[Mladen III. Šubić Bribirski|Mladena III. Šubića]] († 1348.), posvetivši ga [[1350.]] godine [[sv. Mihovil|sv. arhanđelu Mihailu]]. Predanje kaže da su manastir na današnjem mjestu osnovali monasi prispjeli iz Svete Zemlje i to iz manastira Sv. arhistratiga Mihaila, kojeg je tamo podigao srpski kralj [[Stefan Uroš II.|Milutin]]. Njih je na to nagovorio ispovijednik princeze Jelene, monah Ruvim.{{nedostaje izvor}}

Manastir je podignut na mjestu [[Drevni Rim|starorimskih]] [[katakombe|katakombi]] u kojima je, prema predaji, boravio i propovijedao kršćanstvo [[sv. Pavao]] [[apostol]]. Godine [[1402.]], kako stoji u zapisu iznad ulaza, manastir je dograđen. Za vrijeme [[Mletačka Republika|mletačko]-[[Osmansko Carstvo|turskih ratova]] u [[16. stoljeće|16. stoljeću]] manastir je bio spaljen i opustošen, a obnovljen je tijekom 17. i 18. stoljeća.{{nedostaje izvor}}

Od vremena osnivanja pa do našeg vremena manastir Krka je bio i ostao duhovni centar [[Srbi u Hrvatskoj|pravoslavnih dalmatinskih Srba]], a i šire. Isto tako nije prestao biti molitveno mjesto i jednom broju katolika Hrvata Dabrobosanski mitropoliti, kao što su Gavrilo 1578. i kasnije Aksentije i Teodor, administrirali su nad manastirom Krkom. U 17. i 18. vijeku to su činili i neki crnogorski arhijereji, kao npr. sv. Petar Cetinski, ili mitropolit [[Sava Petrović]]. Po blagoslovu patrijarha [[Pajsije Janjevac|Pajsija Janjevca]] i mitropolita Dabrobosanskog Teodora, pri manastiru Krki je [[1615.]] godine osnovano bogoslovsko učilište. Ono je radilo do 1647. kada su učenici i njihovi nastavnici monasi pred turskom najezdom morali pobjeći najvećim dijelom u [[Zadar]], a jednim dijelom u [[Srijemski Karlovci|Srijemske Karlovce]]. Tamo je kasnije jedan izbjegao monah uvezivao knjige, ne bez umjetničkog dara i iskustva, očito donesenog iz manastira Krke. Manastirska bratija se vratila u manastir 1650. godine, a bogoslovija je ponovo otvorena tek 1964. godine. Poslije [[Karlovački mir|Karlovačkog mira]] iz [[1699.]] godine namjesnik Filadelfijskog episkopa, pod čijom je jurisdikcijom bila pravoslavna crkva u Dalmaciji, postao je Nikodim Busović. On je imao iskušenja sa unijom, odolio joj je pa je bio gonjen. Poslije izbjeglištva i boravka na [[Sveta Gora|Svetoj Gori]] i [[Palestina|Palestini]], stanio se u manastiru Krki i tu je po upokojelju bio sahranjen 1707. Brojni krčki arhimandriti bili su namjesnici nadležnih episkopa, što je manastir Krku činilo i formalnim duhovnim sjedištem pravoslavnih Dalmatinaca. Da pomenemo samo neke: Nikanor Rajević, Nikanor Bogunović. K njima svakako treba pribrojiti potonje nastojatelje krčkog manastira Georgija Miljevića, Makarija Krnetu, Vikentija Kneževića, Jeroteja Kovačevića, Amvrosija Kolundžića i brojne druge.{{nedostaje izvor}}