Razlika između inačica stranice »Manastir Krka«

Dodana 1.623 bajta ,  prije 5 godina
bez sažetka
[[Datoteka:Krka15.jpg|350px|desno|mini|Manastir Krka]]
'''Manastir Krka''' je današnji manastir [[Srpska pravoslavna Crkva|Srpske pravoslavne crkve]], osnovan u [[14. stoljeće|14. stoljeću]], koji se nalazi u dolini rijeke [[Krka|Krke]], tri i pol kilometra istočno od naselja [[Kistanje|Kistanja]], u širokoj dragi. Uz [[manastir Krupa|manastire Krupu]] i [[manastir Dragović|Dragović]], Krka je najveći i najpoznatiji [[pravoslavci|pravoslavni]] [[manastir]] u [[Hrvatska|Hrvatskoj]].
 
Manastirom trenutno upravlja trojna Uprava koju čine Episkop dalmatinski g. [[Fotije (Sladojević)]], jeromonah Nikodim (Kosović) i jeromonah Heruvim (Đermanović).{{nedostaje izvor}}
 
== Povijest ==
Manastir Krka nastao je, kao katolički [[samostan]], na mjestu gdje su se nalazile [[Katakomba|katakombe]] u kojima je prema predaji apostol [[sveti Pavao|Pavao]] propovijedao kršćanstvo u dolini rijeke Titius (stari naziv za Krku) u I. stoljeću poslije Krista. Da je manastir nekad bio katolički, ukazuje i zvonik u [[romanika|romaničkom]] stilu, što nije tipično za pravoslavne vjerske objekte.
 
Pravoslavni samostan je sagrađen na temeljima rimokatoličkog samostana. <ref name="Japundžić">dr [[Marko Japundžić]]: ''Tragom hrvatskoga glagolizma'', Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., ISBN 978-953-151-060-1, str. 51.-54. </ref> <ref>Enciklopedija likovnih umjetnosti, 3, Zagreb, 1964., str. 251.</ref>
Ovaj drevni manastir Krku podigla je srpska princeza [[Jelena Nemanjić Šubić|Jelena Šubić]] († 1355.), sestra cara [[Stefan Uroš IV. Dušan|Dušana]], udata za [[Hrvati|hrvatskog]] kneza [[Mladen III. Šubić Bribirski|Mladena III. Šubića]] († 1348.), posvetivši ga [[1350.]] godine [[sv. Mihovil|sv. arhanđelu Mihailu]]. Predanje kaže da su manastir na današnjem mjestu osnovali monasi prispjeli iz Svete Zemlje i to iz manastira Sv. arhistratiga Mihaila, kojeg je tamo podigao srpski kralj [[Stefan Uroš II.|Milutin]]. Njih je na to nagovorio ispovijednik princeze Jelene, monah Ruvim.{{nedostaje izvor}}
 
U srpskoj publicistici raširena je teza da je manastir Krupa napravljen 1317. godine za vrijeme vladavine kralja Milutina, mada ne postoji nikakav dokument, ni povelja niti posredan izvor koji ukazuje na to. Milorad Panić-Super je 1965. u Zografu objavio rad da postoji jedan falsificiran zapis da je car Dušan 1342. godine ponovio manastir. Milaš pominje gramatu iz 1497., mada tu gramatu niko nije vidio. Podatak na koji se poziva je iz Končarevićevog ljetopisa, koji također niko od istoričara nije uopšte vidio.
Manastir je podignut na mjestu [[Drevni Rim|starorimskih]] [[katakombe|katakombi]] u kojima je, prema predaji, boravio i propovijedao kršćanstvo [[sv. Pavao]] [[apostol]]. Godine [[1402.]], kako stoji u zapisu iznad ulaza, manastir je dograđen. Za vrijeme [[Mletačka Republika|mletačko]-[[Osmansko Carstvo|turskih ratova]] u [[16. stoljeće|16. stoljeću]] manastir je bio spaljen i opustošen, a obnovljen je tijekom 17. i 18. stoljeća.{{nedostaje izvor}}
 
Iznad glavnog ulaza u manastir jest kameni natpis iz tzv. 1402. godine. Vidno je da
je krivotvoren. Izvorno je postavljen u crkvi i ubrzo je prenesen iznad glavnog ulaza, na najuočljivije mjesto. Taj čin a izvršio je arhimandrit Jerotej Kovačević 1859. godine, čemu je prisustvovalo više ljudi. Otkako je na tom mjestu, kameni natpis postaje znan. Uskoro se našao čovjek kojem je autentičnost napisa bila sumnjiva. Bio je to dr Luka Jelić.
 
Redovnici ovog samostana su još u 17. stoljeću izjavljivali da "''se priznaju Hrvatima i katolicima''".<ref name="Marčinko">{{hr icon}}[http://www.vjesnik.com/Pdf/1999%5C08%5C19%5C15A15.PDF Vjesnik] Pravoslavni samostan je sagrađen na temeljima rimokatoličkog samostana </ref> <ref name="Japundžić"> </ref>. Isti katolički redovnici su bili prisiljeni pobjeći pred turskim provalama i progonima. Sklonili su se u Zadru, gdje im je papa [[Inocent X.]] [[1655.]] dao dvije crkve, koje su bile u vlasništvu [[Franjevci trećoredci glagoljaši|franjevaca trećeredaca glagoljaša]].
 
U kasnijem ugovoru sa franjevcima, samostanski redovnici su izjavili da "''žive u službi grčke Crkve staroga ilirskoga ili hrvatskoga jezika''" <ref name="Marčinko" /> <ref name="Japundžić" />.
 
Doba Osmanskih osvajanja bila su teška vremena za katolički samostan. Više puta spaljen je i uništen od strane [[Osmansko Carstvo|Turaka]]. Usprkos tome samostan nisu ugasila ni paljenja ni pustošenja.
 
Od vremena osnivanja pa do našeg vremena manastir Krka je bio i ostao duhovni centar [[Srbi u Hrvatskoj|pravoslavnih dalmatinskih Srba]], a i šire. Isto tako nije prestao biti molitveno mjesto i jednom broju katolika Hrvata Dabrobosanski mitropoliti, kao što su Gavrilo 1578. i kasnije Aksentije i Teodor, administrirali su nad manastirom Krkom. U 17. i 18. vijeku to su činili i neki crnogorski arhijereji, kao npr. sv. Petar Cetinski, ili mitropolit [[Sava Petrović]]. Po blagoslovu patrijarha [[Pajsije Janjevac|Pajsija Janjevca]] i mitropolita Dabrobosanskog Teodora, pri manastiru Krki je [[1615.]] godine osnovano bogoslovsko učilište. Ono je radilo do 1647. kada su učenici i njihovi nastavnici monasi pred turskom najezdom morali pobjeći najvećim dijelom u [[Zadar]], a jednim dijelom u [[Srijemski Karlovci|Srijemske Karlovce]]. Tamo je kasnije jedan izbjegao monah uvezivao knjige, ne bez umjetničkog dara i iskustva, očito donesenog iz manastira Krke. Manastirska bratija se vratila u manastir 1650. godine, a bogoslovija je ponovo otvorena tek 1964. godine. Poslije [[Karlovački mir|Karlovačkog mira]] iz [[1699.]] godine namjesnik Filadelfijskog episkopa, pod čijom je jurisdikcijom bila pravoslavna crkva u Dalmaciji, postao je Nikodim Busović. On je imao iskušenja sa unijom, odolio joj je pa je bio gonjen. Poslije izbjeglištva i boravka na [[Sveta Gora|Svetoj Gori]] i [[Palestina|Palestini]], stanio se u manastiru Krki i tu je po upokojelju bio sahranjen 1707. Brojni krčki arhimandriti bili su namjesnici nadležnih episkopa, što je manastir Krku činilo i formalnim duhovnim sjedištem pravoslavnih Dalmatinaca. Da pomenemo samo neke: Nikanor Rajević, Nikanor Bogunović. K njima svakako treba pribrojiti potonje nastojatelje krčkog manastira Georgija Miljevića, Makarija Krnetu, Vikentija Kneževića, Jeroteja Kovačevića, Amvrosija Kolundžića i brojne druge.{{nedostaje izvor}}
119

uređivanja