Razlika između inačica stranice »Manastir Krka«

Obrisano 520 bajtova ,  prije 5 godina
bez sažetka
 
== Povijest ==
Manastir Krka nastao je, kao katolički [[samostan]], na mjestu gdje su se nalazile [[Katakomba|katakombe]] u kojima je prema predaji apostol [[sveti Pavao|Pavao]] propovijedao kršćanstvo u dolini rijeke Titius (stari naziv za Krku) u I. stoljeću poslije Krista. Da je manastir nekad bio katolički, ukazuje i zvonik u [[romanika|romaničkom]] stilu, što nije tipično za pravoslavne vjerske objekte. Arheolozi, konzervatori, povjesničari umjetnosti i povjesničari ustvrdili su da je dio sakralnih objekata na sjeveru Dalmacije koji je podignut u novije doba podignut uvijek na mjestima u blizini ranijih crkvenih građevina ili baš na samom položaju starih crkvenih građevina, čak i rimskih, što&#x161.<ref> potvrđuju[http://hrcak.srce.hr/file/86934 Pekić, Milenko, Dva kamena natpisa manastira Krke, Radovi zavoda za hrvatsku povijest, 1/1985, str.66]</ref><ref>Ilakovac, Boris, Rimski akvedukti na području sjeverne Dalmacije, Zagreb, 1982, str. 59</ref>Dasen Vrsalović, Četverogodišnji rad Instituta za nacionalnu arheologiju i Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (1958, 1959, 1960. i 1961. godine, Starohrvatska prosvjeta, Zagreb, 1963, ser. III, sv. 8-9, 269)</ref>
 
Pravoslavni samostan je sagrađen na temeljima rimokatoličkog samostana. <ref name="Japundžić">dr [[Marko Japundžić]]: ''Tragom hrvatskoga glagolizma'', Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., ISBN 978-953-151-060-1, str. 51.-54. </ref> <ref>Enciklopedija likovnih umjetnosti, 3, Zagreb, 1964., str. 251.</ref>
Iznad glavnog ulaza u manastir jest kameni natpis iz tzv. 1402. godine. Vidno je da
je krivotvoren. Izvorno je postavljen u crkvi i ubrzo je prenesen iznad glavnog ulaza, na najuočljivije mjesto. Taj čin a izvršio je arhimandrit Jerotej Kovačević 1859. godine, čemu je prisustvovalo više ljudi. Otkako je na tom mjestu, kameni natpis postaje znan. Uskoro se našao čovjek kojem je autentičnost napisa bila sumnjiva. Bio je to dr Luka Jelić.<ref> [http://hrcak.srce.hr/file/86934 Pekić, Milenko, Dva kamena natpisa manastira Krke, Radovi zavoda za hrvatsku povijest, 1/1985, str.65]</ref> Jelić je pozvao da se natpisi manastira u Dalmaciji sustavno ispitaju. Njegov poziv nije bio prihvaćen. Vladika Nikodim Milaš reagovao je na neznanstveni način i uskoro je nakon izdavanja »Pravoslavne Dalmacije«
1402. godina postala je pojam koji su svi znali, a niko nije ni pokušavao da posumnja u tačnost te godine. Srpski istoričari koji su ukazali na falsifikat su Milenko PekičPekić,<ref>[http://hrcak.srce.hr/file/86934 Pekić, Milenko, Dva kamena natpisa manastira Krke, Radovi zavoda za hrvatsku povijest, 1/1985, 57-67]</ref> Dušan Berić<ref>Dušan Beríć, Tri verzije o postanka manastira Krke, Srpska riječ, Zagreb, 9/1951, 351, 2</ref><ref>Dušan Berić, Zapisi popa Silvestra iz Islama sredinom XVIII vijeka, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, Beograd, 28/1962, 3-4, 16</ref><ref>Dušan Beríć, Tragom jednog domaćeg ikonopisca, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Split, 52/1950, 182 </ref> i Milan Radeka,<ref>Radeka, Milan, Prilozi o spomenicima kulture kod Srba u sjevernoj Dalmaciji. Almanah Srbi 1 pravoslavlje u Dalmaciji i Dubrovniku, Zagreb 1971, 174</ref> čije su procjene datirale starost natpis za cijelih tri vijeka kasnije. Natpis iz 1402. godine napisan arapskim ciframa, ne može se povezati s pravoslavnim porijeklom, jer je tada kod pravoslavaca korišteno sasvim različito datiranje.<ref> [http://hrcak.srce.hr/file/86934 Pekić, Milenko, Dva kamena natpisa manastira Krke, Radovi zavoda za hrvatsku povijest, 1/1985, str.58]</ref> Eparhija dalmatinska u svom "Shematizmu" od 1873. do 1903. godine piše u svakom izdanju sve do 1890. g. da "se ne zna kad je i od koga manastir osnovan, nikakvih istoričkih podataka nema". Godine od 1890. pa do 1903. g. se ukazuje da se pogledaju ranija izdanja.
 
Natpis s zaglavlja i žrtvenika svjedočanstvo su da je u 15. i 16. vijeku postojala zgrada, no nikako ne potvrđuju da je pripadala pravoslavcima, što je vidno iz izvješća ninskoga biskupa 1598. godine. Najstarija godina koja pominje pravoslavne redovnike u krčkom samostanu jest 25. kolovoza 1648. koja je spomenuta u terminaciji 20. studenoga 1649.. Tim dokumentom generalni providur, dozvolom zadarskog nadbiskupa daje kaluđerima sv. Arhangjela katoličku crkvu Bl.
Gospe Maslinske pod Zadrom na privremenu upotrebu, iz čega slijedi da je uvedenje pravoslavnih samostana u Krupi i na Krki bilo u razdobju od 1598. do 1642. godine..<ref> [http://hrcak.srce.hr/file/86934 Pekić, Milenko, Dva kamena natpisa manastira Krke, Radovi zavoda za hrvatsku povijest, 1/1985, str.59]</ref>
 
 
Redovnici ovog samostana su još u 17. stoljeću izjavljivali da "''se priznaju Hrvatima i katolicima''".<ref name="Marčinko">{{hr icon}}[http://www.vjesnik.com/Pdf/1999%5C08%5C19%5C15A15.PDF Vjesnik] Pravoslavni samostan je sagrađen na temeljima rimokatoličkog samostana </ref> <ref name="Japundžić"> </ref>. Isti katolički redovnici su bili prisiljeni pobjeći pred turskim provalama i progonima. Sklonili su se u Zadru, gdje im je papa [[Inocent X.]] [[1655.]] dao dvije crkve, koje su bile u vlasništvu [[Franjevci trećoredci glagoljaši|franjevaca trećeredaca glagoljaša]].
Doba Osmanskih osvajanja bila su teška vremena za katolički samostan. Više puta spaljen je i uništen od strane [[Osmansko Carstvo|Turaka]]. Usprkos tome samostan nisu ugasila ni paljenja ni pustošenja.
 
Od vremena osnivanja pa do našeg vremena manastir Krka je bio i ostao duhovni centar [[Srbi u Hrvatskoj|pravoslavnih dalmatinskih Srba]], a i šire. Isto tako nije prestao biti molitveno mjesto i jednom broju katolika Hrvata Dabrobosanski mitropoliti, kao što su Gavrilo 1578. i kasnije Aksentije i Teodor, administrirali su nad manastirom Krkom. U 17. i 18. vijeku to su činili i neki crnogorski arhijereji, kao npr. sv. Petar Cetinski, ili mitropolit [[Sava Petrović]]. Po blagoslovu patrijarha [[Pajsije Janjevac|Pajsija Janjevca]] i mitropolita Dabrobosanskog Teodora, pri manastiru Krki je [[1615.]] godine osnovano bogoslovsko učilište. Ono je radilo do 1647. kada su učenici i njihovi nastavnici monasi pred turskom najezdom morali pobjeći najvećim dijelom u [[Zadar]], a jednim dijelom u [[Srijemski Karlovci|Srijemske Karlovce]]. Tamo je kasnije jedan izbjegao monah uvezivao knjige, ne bez umjetničkog dara i iskustva, očito donesenog iz manastira Krke. Manastirska bratija se vratila u manastir 1650. godine, a bogoslovija je ponovo otvorena tek 1964. godine. Poslije [[Karlovački mir|Karlovačkog mira]] iz [[1699.]] godine namjesnik Filadelfijskog episkopa, pod čijom je jurisdikcijom bila pravoslavna crkva u Dalmaciji, postao je Nikodim Busović. On je imao iskušenja sa unijom, odolio joj je pa je bio gonjen. Poslije izbjeglištva i boravka na [[Sveta Gora|Svetoj Gori]] i [[Palestina|Palestini]], stanio se u manastiru Krki i tu je po upokojelju bio sahranjen 1707. Brojni krčki arhimandriti bili su namjesnici nadležnih episkopa, što je manastir Krku činilo i formalnim duhovnim sjedištem pravoslavnih Dalmatinaca. Da pomenemo samo neke: Nikanor Rajević, Nikanor Bogunović. K njima svakako treba pribrojiti potonje nastojatelje krčkog manastira Georgija Miljevića, Makarija Krnetu, Vikentija Kneževića, Jeroteja Kovačevića, Amvrosija Kolundžića i brojne druge.{{nedostaje izvor}}
 
== Arhitekturna svojstva ==
119

uređivanja