Rimska književnost: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka uređivanja
m lektura
Redak 71:
Poseban oblik memoarske književnosti predstavljaju komentari Gaja Julija [[Julije Cezar|Cezara]] (''Gaius Iulius Caesar'', 100―44. pr.Kr.). U ''Zapisima o galskom ratu'' (''Commentarii de bello Gallĭco'') u 7 knjiga opisao je svoje ratovanje u Galiji. Osim zbog povijesnih činjenica, djelo je važno zbog obilja geografskih i etnografskih podataka s područja današnje Njemačke, Francuske i Velike Britanije. U drugom, nedovršenom djelu u 3 knjige pod naslovom ''Zapisi o građanskom ratu'' (''Commentarii de bello civīle'') opisao je događaje od svog prijelaza preko Rubikona do [[Pompej]]eve smrti. Cezarovi komentari pisani su s namjerom da opravdaju njegovu političku djelatnost i otklone s njega odgovornost za izbijanje građanskog rata. Cezar piše jednostavnim i jasnim jezikom bez retorskih ukrasa i blizak je aticizmu. Ali živost i sažetost a ipak elegantnost stila uvrstili su ga u klasike rimske proze.
 
Izlaganjem povijesnih događaja u obliku monografija poslužio se posljednji veliki povijesničarovogapovjesničarovoga razdoblja [[Gaj Salustije Krisp]] (''Gaius Sallustius Crispus'', 86―35. pr.Kr.). U ''Katilininoj zaveri'' (''Catilīnae coniuratio'') opisao je poznate događaje iz 63. godine pr.Kr., a u ''Jugurtinom ratu'' (''Bellum Iugurthīnum'') borbu Rimljana s numidskim kraljem Jugurtom. Samo u malim fragmentima sačuvana je njegova ''Povijest'' (''Historiae''), koja je obrađivala rimsku povijest od 78. do 67. god. pr.Kr. Glavni mu je cilj da prikaže korumpiranost optimatâ i njihovu nesposobnost za vođenje politike i tako opravda postupke vođa populara, prvenstveno Marija i zatim Cezara. Salustije je veliki majstor u karakteriziranju likova, za što se služi govorima koje umeće u svoje pripovijedanje. Salustije piše jednostavnim i konciznim stilom upotrebljavajući u jeziku dosta arhaizama.
 
Dok je proza u Ciceronovo doba dosegla svoje vrhunce, pjesničko je stvaralaštvo relativno oskudno, ali zauzima posebno mjesto u rimskoj književnosti. Dva se autora svojim pjesničkim ostvarenjima uzdižu iznad ostalih ― Lukrecije i Katul. [[Tit Lukrecije Kar]] (''Titus Lucretius Carus'', oko 98―oko 55. pr.Kr.) autor je filozofsko-didaktičkog epa u šest knjiga, sastavljenog u heksametrima pod naslovom ''O prirodi'' (''De rerum natūrā''). U njemu je pjesničkim jezikom opjevao Epikurovu materijalističku filozofiju. Opisujući prirodu i zakonitosti koje u njoj vladaju, Lukrecije želi da ljude oslobodi religije, praznovjerja i straha od smrti, prikazujući im smisao života u spoznaji prirode i u življenju koje je u skladu s njom.
Redak 108:
Prozno stvaralaštvo nije ni izdaleka dostiglo onaj stepen koji je imalo u Ciceronovo doba. Političke prilike u ranom [[Rimsko Carstvo|Rimskom Carstvu]] uvjetovale su povlačenje govorništva s foruma u retorske škole, u kojima se njeguju tzv. deklamacije (''declamatiōnes'') ― jezično i stilski dotjerane vježbe o izmišljenim predmetima i pravnim slučajevima. Od stručne književnosti zanimljivo je djelo [[Vitruvije|Vitruvija Polija]] (''Marcus Vitruvius Pollio'') ''O građevinarstvu'' (''De architectūra'', u 10 knjiga), jedino takve vrste iz antike koje nam se sačuvalo.
 
Najveći prozni pisac Augustovog doba bio je povijesničarpovjesničar [[Tit Livije]] (''Titus Livius'', 59. pr.Kr. ― 17. n. e.), rodom iz Patavija. On je napisao opsežno djelo ''Od osnivanja grada'' (''Ab urbe condĭta'') u 142 knjige, od kojih se sačuvalo 35. U njemu je prikazana povijest Rima od njegovog osnivanja do 9. godine pr.Kr. U želji da prikaže uspon i slavu Rima, Livije nekritički prilazi povijesnim činjenicama i idealizira rimsku prošlost, pa je nazvan i hvaliteljem prošlosti (''laudātor tempŏris acti'') Zanimljivost, jednostavnost i iskrenost njegovog pripovijedanja donijeli su Liviju popularnost tokom mnogih stoljeća.
 
== Doba novog stila (14―117. n. e.)==