Merkur: razlika između inačica

 

=== Površinska temperatura ===

Toplinski uvjeti u kojima se nalazi Merkurovo tlo najoštriji su u čitavu [[Sunčev sustav|Sunčevu sustavu]]. Prosječna [[temperatura]] Merkurove površine je 452 [[Kelvin|K]], ali se mijenja u širokom rasponu od 90 K (- 180 [[celzij|°C]]) do 700 K (+ 420 °C). Razlog ovako velikih razlika je Merkurova spora rotacija oko vlastite osi. Strana okrenuta Suncu izložena je dugotrajnom zagrijavanju, pa prosječna dnevna temperatura iznosi 623 K. Kada točka na površini dođe na noćnu stranu, počinje sporo hlađenje. Prosječna temperatura na noćnoj strani je 103 K.

 

 

=== Reljef ===

Na prvi pogled površina Merkura ne razlikuje se od površine [[Mjesec]]a. Svojstveni [[reljef]]ni oblici jesu [[krater]]i, kružna brda, bazeni (velike kružne ravnice nalik [[Mjesečeva mora|Mjesečevim morima]]) i [[rasjed]]i. Krateri se javljaju sa središnjim uzvišenjima i bez njih, sa svijetlijim ili tamnijim dnom. Oko nekih kratera se šire svijetle zrake. Udarni su krateri dobro ocrtani rasprsnutim materijalom, koji je mnogo manje odbačen nego na Mjesecu, zbog većeg ubrzanja [[Slobodni pad|slobodnog pada]]. [[Brdo|Brda]] dosežu visinu od 4 [[kilometar|kilometra]]. Nema izrazite razdiobe na svjetlija kopna i tamnija mora, niti je materijal mora tako taman kao na Mjesecu. Dok na Mjesecu na gusto bombardiranom tlu krateri prekrivaju jedan drugi, na Merkuru se između kratera i bazena javljaju dosta glatke površine, ravnice. Udarni su krateri i do danas očuvani jer na Merkuru nema ni atmosfere ni vulkanske aktivnosti koja bi ih izbrisala.

 

 

Kako je led uopće dospio na Merkur? Dva su moguća izvora: otpuštanje plinova iz unutrašnjosti i bombardiranje meteoritima. Nažalost, još uvijek nemamo dovoljno informacija o broju [[komet|kometa]] i [[asteroid|asteroida]] koji se nalaze (ili prolaze) u blizini Sunca, pa nije moguće donijeti realne procjene o količini raspoložive vode.

=== Svojstva unutrašnjosti planeta ===

Merkurova jezgra se sastoji od relativno velike [[željezo|željezne]] jezgre (u usporedbi s veličinom jezgre [[Zemlja (planet)|Zemlje]]). Unutrašnjost se sastoji od 70% [[metal|metala]] i 30% [[silikat|silikata]]. Prosječna gustoća Merkura je 5430 kg/m³, što je nešto manje od prosječne gustoće Zemlje. Razlog zašto Merkur, unatoč velikoj količini [[željezo|željeza]], ima manju gustoću nego Zemlja je u tome što cjelokupna masa Zemlje pritišće planet i stvara veću gustoću. Merkur ima masu od samo 5,5% mase Zemlje. Jezgra Merkura popunjava 42% planetarnog prostora (kod Zemlje samo 17%). Jezgru okružuje plašt debljine 600 km. Merkur nema [[magma|magme]].

 

==== Putanja ====

[[datoteka:Perihelion precession.svg|mini|300px|desno|Prema [[Opća teorija relativnosti|Općoj teoriji relativnosti]], planet u svom obilasku oko Sunca opisuje elipsu koja se polako okreće u svojoj ravnini (Merkurov [[zakret perihela]]).]]

Merkurova [[orbita]] je ekscentrična i varira 46 do 70 milijuna km u polumjeru. U 19. stoljeću opažene su promjene u Merkurovoj orbiti: točka u kojoj se Merkur najviše približava Suncu ([[perihel]]) zakretala se pomalo nakon svakog obilaska. Ova pojava nema objašnjenja u [[Isaac Newton|Newtonovoj]] klasičnoj mehanici i dugo se smatralo da postoji jedan nevidljiv planet, nazvan [[Vulkan (planet)|Vulkan]], koji utječe na orbitu Merkura. Izmjereno odstupanje nije se moglo pripisati isključivo gravitacijskom utjecaju poznatih planeta. Pojavom [[Albert Einstein|Einsteinove]] [[teorija relativnosti|teorije relativnosti]] pronađeno je objašnjenje za ova mala odstupanja. Zbog velike ekscentričnosti orbite, brzina Merkura se mijenja, a time i njegova masa (relativistički učinak). U tome se razlikovalo predviđanje klasične mehanike: [[Johannes Kepler|Keplerovi]] zakoni predviđali su promjenu brzine planeta, ali su podrazumijevali stalnu masu. Ove promjene su male, ali izraženije kod Merkura nego kod drugih planeta, zbog njegove blizine Suncu.

 

 

Merkur u projekciji prelazi preko Sunčeva kruga ([[Tranzit (astronomija)|tranzit]]) češće nego [[Venera]]. Zadnja tri prijelaza su se dogodila 1999., 2003. i 2006.; a slijedeći će se pojaviti 2016. Na disku Sunca planet se zapaža kao tamna pokretna točka. Tranziti se prate s najvećom pažnjom jer pomažu da se točnije odrede staze [[Planetarna putanja|planeta]]. Trenuci u kojima planet redom dira rub Sunca s vanjske strane, s unutrašnje strane, opet s unutrašnje strane, pa s vanjske strane, zovu se dodirima ili kontaktima: prvi, drugi, treći i četvrti dodir ili kontakt.

==== Zvjezdano i Sunčevo vrijeme ====

Merkurov Sunčev ili [[sinodički dan]] traje 176 Zemljinih [[dan|kalendarskih dana]] i dvostruko je duži od [[zvjezdana godina|zvjezdane (sideričke) godine]]. To je posljedica usklađenosti vrtnje i obilaska oko Sunca (sinhronizacije rotacije i revolucije). Naš [[Mjesec]] i neki drugi mjeseci ustalili su gibanja tako da su im periodi vrtnje i obilaska izjednačeni. U slučaju Merkura oni su sumjerljivi (komenzurabilni):

 

== Povijest istraživanja ==

Merkur je jedan od 6 [[planet]]a poznatih u [[antičko doba]]. Zapisi sežu do 264. pr. Kr. Imao je dva imena. Ime [[Apolon]] bilo je pridijeljeno jutarnjoj pojavi, a ime [[Merkur (mitologija)|Merkur]] večernjoj. Iako se može zapaziti i danju, bolje je iskoristiti priliku za noćno promatranje, uz uvjet da je što dalje od Sunca. Najveći otklon od Sunca iznosi 18° do 28°, ovisno o položaju na izduženoj stazi. Poslije prestanka [[sumrak]]a može se opaziti još najviše sat i po. Proučavanja Merkura su teška, bez obzira na to da li su vizualna, uz pomoć [[teleskop]]a, fotografska ili instrumentalna. Ne jednom se u teleskopu vidjelo ono što se činilo da se vidi, ili pak ono što se htjelo vidjeti.

 

Zapažajući na Merkuru stalne oznake, [[Giovanni Schiaparelli]] (1835. – 1910.) je 1889. odredio period vrtnje i ustanovio (pogrešno) da iznosi 88 dana, isto toliko koliko i [[zvjezdana godina]] (siderička godina). I pomoću najboljeg optičkog teleskopa, Merkur se vidi lošije nego [[Mjesec]] golim okom. Jednak su period vrtnje (rotacije) potvrdila i fotografska snimanja. Promatrajući nejasnoće na tlu, [[Eugène Michel Antoniadi]] (1870. – 1944.) je pretpostavljao da postoji razrijeđena [[atmosfera]], a njenu je moguću [[gustoća|gustoću]] nastojao odrediti [[Audouin Charles Dollfus]] (1924. – 2010) 1950. na temelju polarizacije odražene [[svjetlost]]i. Našao je da je Merkurova atmosfera bar 1000 puta rjeđa od Zemljine. I kasnija su mjerenja, [[Spektroskopija|spektroskopska]], potvrdila postojanje [[plin]]ova. No sve su to bile veoma pretjerane procjene. Nova su znanja dobivena upotrebom [[radio teleskop]]a. Najprije je 1962. zabilježeno da tlo isijava radio valove neočekivane jačine. Iako je polovica kruga bila tamna, tlo je zračilo tako snažno kao da je čitav krug na temperaturi od kojih 100 °C. Pojavilo se mišljenje da je tamna strana zagrijana uz strujanje nekih atmosferskih plinova, koji pristižu s osvijetljene strane. Do rješenja se došlo 1965., kada je uz pomoć odjeka [[radar]]skih valova utvrđeno da siderički (zvjezdani) period vrtnje traje 58.65 dana, što znači da se svaki dio kugline površine postepeno zagrijava [[Sunčeva svjetlost|Sunčevom svjetlošću]].

 

 

[[NASA]] je u kolovozu 2004. prema Merkuru uputila letjelicu [[MESSENGER]] (eng. '''ME'''rcury '''S'''urface, '''S'''pace '''EN'''viroment, '''GE'''ochemistry and '''R'''anging) koja je provela vrlo detaljna istraživanja ovog planeta.