Wikipedija

O upravljanju Carstvom: razlika između inačica

Pregledaj povijest
← Starija izmjenaNovija izmjena →
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
VizualnoWikitekst
Kubura (razgovor | doprinosi)
155.232 edits
m uklonjena promjena suradnika 93.139.232.58 (razgovor), vraćeno na posljednju inačicu suradnika MaGa
mNema sažetka uređivanja
Redak 9:
| dizajn korica =
| država = [[Bizantsko Carstvo]]
| jezik = grčkiGrčki
| serijal =
| žanr =
Redak 15:
| izdavač =
| datum_izdanja =
| vrijeme_i_mjesto_nastanka = okoOko 950., [[Carigrad]]
| vrsta_korica =
| broj_stranica =
Redak 28:
| sljedeća =
}}
'''''O upravljanju carstvom''''' ({{lat.|De administrando imperio}},; skraćeno ''DAI'') djelo je [[Bizant|bizantskog]] cara [[Konstantin VII. Porfirogenet|Konstantina VII. Porfirogeneta]] iz [[10. stoljeće|10. stoljeća]] pisano na grčkom jeziku. Latinski naziv dao mu je [[1611]]. godine [[Nizozemska|nizozemski]] učenjak [[Johannes Meursius]] koji ga je prvi objavio. Konstantin djelu nije dao precizan naziv, već na početku stoji natpis ''posveta sinu Romanu''. Stoga se smatra da je djelo nastalo kao priručnik za budućeg cara.
 
To je najznačajniji spis za [[Podrijetlo Hrvata|Hrvate i povijest]] južnih Slavena. U 29., 30., i 31. poglavlju (o Hrvatima), u 32. – 36. (o Srbima, Zahumljanima, Travunjanima, Dukljanima i Paganima), te u 13., 40. i 41. poglavlju daje vrlo važne obavijesti o [[Podrijetlo Hrvata|najranijoj povijesti]] Hrvata; bilježi narodnu [[Bijela Hrvatska|predaju o pradomovini]] i [[Dolazak Hrvata|doseobi Hrvata]] (legenda o petero braći i dvjema sestrama), o propasti bizantske vlasti u Dalmaciji, o borbama Hrvata sa susjednim narodima, ia daodaje jei podatke o [[Starohrvatske županije|hrvatskim županijama]] i gradovima. Djelo je nastalo oko 950.,; iako neki povjesničari tvrde da je u mnogočemu netočno i proturječno, predstavlja jedan je od ključnih izvora kako za [[Srednjovjekovna hrvatska država|hrvatsku ranosrednjovjekovnu povijest]].<ref>Proleksis enciklopedija [http://proleksis.lzmk.hr/32217/ Konstantin VII. Porfirogenet (K. Grimiznorođeni)]</ref> tako i za [[Srednjovjekovna bosanska država|povijest srednjovjekovne Bosne]].
 
==Rukopisi==
 
Izvornik nije sačuvan, a najstariji prijepis potječe s kraja 11. stoljeća. Taj rukopis se u znanstvenoj literaturi označava slovom '''P''' (skraćeno od ''Codex Parisinus gr. 2009'')., Ona prepisan je [[1509]]. godine prepisan od strane Antonija Eparchusa. Ovaj prijepis označava se kaoslovom '''V''' (''Codex Vaticanus-Palatinus gr. 126'') i popraćen je opaskama kasnijih čitatelja na latinskom i grčkom. Treća kopija, '''F''' (''Codex Parisinus gr. 2967'') prijepis je rukopisa '''V'''. Konačno, četvrti i nedovršeni rukopis je '''M''' (''Codex Mutinensis gr. 179''), prijepis rukopisa '''P''', učinjennačinjen od strane Andrije Darmarija između [[1560.]]. andi [[1586.]]. godine. Rukopisi '''P''' i '''F''' čuvaju se u ''Bibliothèque Nationale'' -u [[Pariz]]u, rukopis '''V''' u [[vatikan]]skoj knjižnici, a rukopis '''M''' u [[Modena|Modeni]].<ref>Moravcsik, Gyula i Romilly Jenkins, ''De(1967). „De administrando imperio'', 1967,imperio”. str. 15- – 27.</ref>
 
==Osobine==
Redak 40:
Djelo je doduše pisano ''ad usum delphini'', tj. kao uputa sinu i nasljedniku [[Roman II.|Romanu II.]], ali to caru nije bilo jedina svrha. Okružen skupom učenjaka, car je sve svoje vrijeme posvećivao znanstvenom radu. Politički su ga obziri primoravali da prešuti poneku za [[Bizant]] neugodniju vijest, tako da njegova djela nisu uvijek iskrena ni kritički pisana. Careva se težnja za isticanjem uloge Bizanta u povijesti [[južni Slaveni|južnih Slavena]] i napose [[Hrvat]]a očituje u nastojanju da događaje prikaže u što povoljnijem svjetlu po [[Bizant]]. Zato je prema njegovim tvrdnjama, koje je kritika, posve razumljivo, morala odbiti, carstvo imalo i u [[Dolazak Hrvata|doseljenju]] i u [[pokrštenje Hrvata|pokrštavanju Hrvata]] glavnu riječ. Pokušaji da zaobiđe poznatu povijesnu istinu često su dovodili i samoga cara do kontradiktornih vijesti, koje katkad nije ni nastojao izgladiti.<ref name="Klaićka">HercegBosna.org: [http://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/srp_port.html Porfirogenet, Dukljanin i ostali izvori] − Povijesni izvori poredani kronološki, Nada Klaić o veličini Trpmirove Hrvatske, Porfirogenetovu ''De administrando imperio'', ''Ljetopisu popa dukljanina''.</ref>
 
Kako je uz cara radila čitava skupina obrazovanih ljudi, jer njegov interes nije ograničen samo na [[povijest]], tote se vrlo često ne može razabrati što je pisao on sam, a što ljudi oko njega. Međutim, stilska nedotjeranost u ''O upravljanju carstvom'' i često nezavršene rečenice pokazuju da djelo nije doživjelo konačnu redakciju. Zato i djeluje kao skup sabranih vijesti, a ne kao sustavno pisana povijest. Takav se karakter djela može donekle protumaciti izvorima, kojima se car i njegovi pomagači služe.<ref name="Klaićka" />
 
Naime, danas je nakon svestrane analize djela jasno da je osim službenih arhiva i starijih historiografskih djela caru služila i narodna [[tradicija]]. Ona je naročito došla do izražaja [[O upravljanju carstvom#Poglavlja 29-31|u carevu i anonimovu poglavlju o Hrvatima]], u kojem se djelomično oslanjao i na priče iz Balkana odnosno iz Dalmacije. No, car se nije ustručavao bitno izmijeniti narodnu tradiciju i umjesto priče o [[dolazak Hrvata|doseljenju Hrvata]] pod vodstvom petero braće umetnuti cara [[Heraklije|Heraklija]] po čijoj su se tobože zapovijedi naselili [[Hrvati]]. Pored svih nedostataka, ne može se poreći da je ''De administrando imperio'' jedan od najvrijednijih historiografskih bizantskih izvora za [[povijest Hrvata]] do 10. stoljeća, a osobito za bizantsku Dalmaciju do toga vremena. Bez podataka o dolasku Hrvata, ostala bi ta stranica [[hrvatska povijest|hrvatske povijesti]] nepoznata.<ref name="Klaićka" />
Redak 48:
''O upravljanju carstvom'' donosi važne podatke za ranu povijest mnogih [[Europa|europskih]] etničkih skupina od kojih su neka svoja imena zadržala do današnjih vremena, dok su druga nestala iz pisanih izvora. Od [[Slaveni|slavenskih]] etničkih skupina, ''O upravljanju carstvom'' donosi podatke o [[Hrvati]]ma, [[Srbi]]ma, [[Neretljani]]ma, [[Zahumlje|Zahumljanima]], [[Travunja]]nima, [[Konavle|Kanalitima]], [[Duklja]]njima, Moravljanima i tako dalje, dok od ostalih skupina veliku pozornost posvećuje [[Mađari]]ma i [[Pečenezi]]ma.
 
Spis ''O upravljanju carstvom'' [[Hrvati|Hrvate]] i [[Hrvatska|Hrvatsku]] spominje u više poglavlja. Sam spis je kompilacija raznih podataka, mjestimično proturječnih. Stoga je nejasno što je točno pisao car, a što njegovi suradnici.<ref>Antoljak, Stjepan, ''Izvori(1978). „Izvori za historiju naroda Jugoslavije'',Jugoslavije”. Zadar 1978., str. 9.</ref>. Najvažnije podatke donose 29., 30. i 31. poglavlje. Dio podataka o hrvatskoj povijesti nalazi se u ostalim poglavljima, npr.kao što su 13. ili 41.
[[Datoteka:BasileiosCroatsSerbs.jpg|mini|[[Bazilije I. Makedonac|Bazilije I.]] prima izaslanstva Hrvata i Srba]]
Za povijest južnih Slavena najvažnija su poglavlja od 29. do– 36., i to:<ref name="Klaićka" />
* [[:s:O upravljanju carstvom/Gl. XXX. Priča o provinciji Dalmaciji|29. O Dalmaciji i susjednim plemenima]],
* [[:s:O upravljanju carstvom/Gl. XXI. O Hrvatima i zemlji u kojoj sad stanuju|31. O Hrvatima i zemlji u kojoj sada obitavaju]],
* [[:s:O upravljanju carstvom/Gl. XXXII. O Srbima i zemlji u kojoj sada stanuju|32. O Srbima i zemlji u kojoj sada obitavaju]],
* [[:s:O upravljanju carstvom/Gl. XXXIII. O Zahumljanima i zemlji u kojoj sada stanuju|33. O Zahumljanima i zemlji u kojoj sada obitavaju]],
* [[:s:O upravljanju carstvom/Gl. XXXIV. O Travunjanima i Konavljanima i zemlji u kojoj sada stanuju|34. O Travunjanima i Konavljanima i zemlji u kojoj sada obitavaju]],
* [[:s:O upravljanju carstvom/Gl. XXXV. O Dukljanima i zemlji u kojoj sada stanuju|35. O Dukljanima i zemlji u kojoj sada obitavaju]],
* [[:s:O upravljanju carstvom/Gl. XXXVI. O Paganima koji se takođe zovu Neretvljani i zemlji u kojoj sada stanuju|36. O Paganima koji se nazivaju i Neretvani i zemlji u kojoj sada obitavaju]].
 
[[Konstantin Porfirogenet|Car raspoređuje]] građu u tim poglavljima po točno određenom planu: najprije je, kako tvrdi, u sve zemlje car [[Dioklecijan]] doveo Romane, a onda su se za [[Heraklije|Heraklija]] prilike izmijenile, tako da su se po njegovoj zapovijedi naselili u Dalmaciju [[Hrvati]] ili Srbi i to pošto su istjerali Avare (Hrvati) ili pošto su avarsku zemlju našli napuštenu (Srbi). Car je dakle htio čitatelje uvjeriti da je [[Bizant]] upravljao sudbinom Balkana u doba naseljavanja južnihJužnih Slavena. Takvo mu je netočno prikazivanje trebalo naročito zato da u što nepovoljnijem svjetlu prikazeprikaže prošlost Hrvata, koji su u njegovo vrijeme dijelili (za [[Tomislav]]a) vlast s Bugarima na Balkanu. Car je išao dapače tako daleko da je bizantskom caru pripisivao zaslugu za [[pokrštenje Hrvata]].<ref name="Klaićka" />
 
===Poglavlje 13===
Pod nazivom ''O narodima koji su susjedi Turaka'' (Konstantin Mađare naziva [[Turci]]ma) nalazi se podatak o položaju Hrvata: {{citat2|Ovi narodi su susjedi Turaka: njima na zapadnoj strani [[Franačka|Frankija]]; njima na sjever Pečenezi; i na južnoj strani velika Moravska,<ref>Neki povjesničari smatraju da ovdje umjesto "velika"„velika” treba čitati "stara"„stara”.</ref> zemlja Spendoplokosa koja je sad posve uništena od ovih Turaka i od njih zauzeta. S onu stranu planina Hrvati su susjedni Turaka.<ref>Prijevod prema: Moravcsik, Gyula i Romilly Jenkins, ''De(1967). „De administrando imperio'', 1967,imperio”. str. 65.</ref>}}
 
== Poglavlja 29-. – 31. ==
 
Navedena poglavlja donose niz podataka o narativima kojima se opisivao [[dolazak Hrvata]], [[pokrštenje Hrvata|pokrštavanju]], zatim o vojnoj moći ranosrednjovjekovne Hrvatske, ali i dalmatinskim gradovima. Među povjesničarima prevladava mišljenje da je Konstantin napisao samo 29. i 31. poglavlje, a da je 30. naknadno umetnuo neki anonimni ''nastavljač''.<ref>Opširnije: Grafenauer, Bogo, (1952). [http://www.historiografija.hr/hz/1952/HZ_5_2_GRAFENAUER.pdf "Prilog„Prilog kritici izvještaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata"Hrvata”],. ''Historijski zbornik'' 5 (1952)''. {{pdf}} </ref>
 
=== Poglavlje 29 ===
 
U 29. poglavlju govoreći o bizantskoj [[Dalmacija (rimska provincija)|provinciji Dalmaciji]], car se ne želi ograničiti na oskudne podatke. Stoga je to poglavlje mnogo opsežnije i bogatije povijesnom građom i, što je možda mnogo važnije, car je u prikazu dalmatinske povijesti mnogo iskreniji. I tu se oslanja, čini se, na narodnu tradiciju (npr. za [[Salona|pad Salone]]), pa ako ponegdje u podacima griješi, onda to valja svesti na loše izvore, kojima se služi. Osobito plastičnu sliku pruža carev opis dalmatinskih gradova. Car se za njega tako dobro pripremio i dao da se skupi toliko podataka da je za svaki grad mogao nabrajati najvažnije znamenitosti (osobito o svecima zaštitnicima i o građevinama u gradovima). Nije se mogao odreći etimoloških tumacenja imena gradova, ali se u tome ne razlikuje od drugih srednjovjekovnih pisaca.<ref name="Klaićka" />
[[Datoteka:Byzantine-Arab naval struggle.png|mini|[[Arapsko-bizantski ratovi|Arapsko-bizantski ratovi]] od sredine 7. st.]]]]
U poglavlje o Dalmaciji umetnut je i vrlo opsežan tekst o [[Arapsko-bizantski ratovi|arapsko-bizantskoj borbi]] za južnu Italiju, napose za Bari. Prikazujući politički odnos slavenskih plemena prema [[Bizant]]u u 9. stoljeću, car je bio iskren i priznao je da su se oslobodili bizantske prevlasti i postali samostalni i nezavisni. Jednako je priznao za dalmatinske gradove u tom razdoblju. Na to je nadodao da spomenuta slavenska plemena nemaju arhonte ([[knez]]ove), nego samo starce župane kao i sve druge slavenske zemlje (sklavinije). U suprotnosti s kasnijim podacima o [[pokrštavanje|pokrštenju]] pojedinih plemena, ovdje tvrdi da su se sva ta plemena, koja su do Bazilija I. ostala nekrštena u njegovo vrijeme pokrstila. Tvrdi, štoviše, da im je [[Bazilije I. Makedonac|Bazilije I.]] postavio arhonte, koje su sami željeli i iz porodica, koje su sami odabrali.<ref name="Klaićka" />
 
Redak 84:
{{Wikizvor|O upravljanju carstvom/Gl. XXI. O Hrvatima i zemlji u kojoj sad stanuju}}
[[Datoteka:02 Ferdinand Quiquerez Dolazak Hrvata k moru.JPG|mini|[[Dolazak Hrvata]] k moru, Ferdo Kikerec]]
U [[Konstantin Porfirogenet|Konstantinovu]] djelu, kojemu su humanisti dali naslov ''De administrando imperio'', povjerljivu priručniku za vođenje vanjske politike [[Bizant|Bizantskoga Carstva]], to se pripovijeda u dvije verzije. U jednoj (u 29. i 31. glavi) se kaže da se to dogodilo u sporazumu s bizantskim carem [[Heraklije]]m (610.- – 641.), a u drugoj (u 30. glavi) taj se sporazum ne spominje, a ističu se veze [[Hrvat]]a s [[Franci]]ma: kako su im u prvo vrijeme bili podložni u staroj domovini i u novoj, a onda se u teškim i krvavim borbama oslobodili njihove vlasti.<ref name="Radoslav">Ivan Supičić (ured.): ''Hrvatska(1997). „Hrvatska i Europa: Rano doba hrvatske kulture'',kulture”. AGM,. Zagreb, 1997.; Radoslav Katičić -– O„O podrijetlu HrvataHrvata”</ref>
U prvoj verziji potječu Hrvati, koji su došli u Dalmaciju od nekrštenih Hrvata u [[Bijela Hrvatska|velikoj Hrvatskoj]], koja leži sjeverno od Mađarske i u blizini [[Franačka|Franačke]], te oni tamo žive nekršteni još i u doba kada pisac to piše, a u drugoj dolaze iz zemlje što leži onkraj Bavarske i na području gdje se osjeća franačka moć, a potječu od [[Bijela Hrvatska|Bijelih Hrvata]], što žive u toj zemlji još i dok pisac to piše. Prema prvoj verziji pokrstili su se odmah poslije doseljenja, a prema drugoj tek pošto su se otresli franačke vlasti. Po prvoj verziji doveo je Hrvate u Dalmaciju [[knez]], a po drugoj sedmero braće, upravo petorica braće i dvije sestre, koji su se odvojili od svojega roda, poveli u Dalmaciju svatko svoj narod, zapravo puk ili vojsku.<ref name="Radoslav" />
 
Redak 93:
Proturječnosti u carevu djelu bile su jedan od uzroka da se DAI odbacivao kao izvor za [[Povijest Hrvata|najstariju povijest Hrvata]]. Naime, tako dugo dok se pretpostavljalo da je car autor svih spomenutih glava, proturječnosti su, osobito u podacima o položaju [[Bijela Hrvatska|Bijele Hrvatske]] ili u opisu političkog položaja Bijelih Hrvata u pradomovini, bile tako očite da se carevo djelo odbacivalo kao plod njegove mašte. Tek je podrobnija analiza djela pokazala da je 30. poglavlje uslo u djelo kasnije i da mu autor nije car. Time je otpalo mnogo prigovora carevu djelu. Međutim, kad je i [[Podrijetlo Hrvata|svestrano ispitivanje imena Hrvat]] u českim, ruskim i poljskim izvorima do 11. stoljeća pokazalo da careva [[Bijela Hrvatska]] nije zamišljena zemlja, carev je autoritet ponovo uspostavljen. Otad mu se jedino još zamjeralo da nije ništa znao o naseljavanju Srba, a da je ipak prema [[dolazak Hrvata|hrvatskoj seobi]] sastavio tekst o srpskoj seobi, kao, posve razumljivo, i to da je uveličavao ulogu Bizanta ondje gdje je imao za to najmanje razloga.<ref name="Klaićka" />
 
Osim što je govorio o doseljenju, [[Bijela Hrvatska|pradomovini]] i pokrštenju Hrvata, car je u 31. poglavlju pokušao istaci i neke trenutke iz života Hrvata. On tvrdi da Hrvati neće ratovati protiv stranih zemalja jer, je to, kako on tvrdi, posljedica posebne njihove zakletve nekom papi, suvremeniku cara Heraklija, i kasnije, obećanja nekom pobožnom čovjeku po imenu Martinu.<ref>Poslije S. Sakača pokušava i D. Mandić,. Pokrstenje''Pokrštenje Hrvata'' (Rasprave i prilozi, str. 134. i d.) dokazati da je papa Agaton (678.- – 681.) sklopio ugovor s Hrvatima 679. god. To misljenje preuzima V. Markotic, Ho ton Hrobaton Theos, str. 15 i d. On nastoji
također dokazati da je kraljev "hodočasnik i čudotvorac Martin" suvremenik kneza Trpimira (str. 27 i d. )</ref> Tumačenje o miroljubivosti Hrvata naivno je i vjerojatno posljedica svjesnog careva iskrivljavanja podataka o vrhovnoj političkoj vlasti [[Bizant]]a nad [[Hrvati]]ma od doseljenja do careva vremena. Naime, car nije nipošto slučajno tvrdio da je [[hrvatski knezovi|arhont Hrvata]] od Heraklija podanički podložan romejskom, tj. bizantskom caru, a ne bugarskom arhontu. [[Konstantin Porfirogenet|Car Konstantin]] prema tome gleda na zbivanja ranijih stoljeća sa stajališta svoga doba ili točnije u svjetlu bugarsko-bizantskih odnosa s početka 10. stoljeća. Također da pokaže kako taj bizantski car nije bio neprestano tako slab kao za [[Simeon]]a, on je svjesno pomakao granice Carstva daleko prema zapadu. Zaboravio je da je u istoj glavi tvrdio kako su Hrvati zamijenili [[avari|avarsku]] vlast u Dalmaciji.<ref name="Klaićka" />
 
==== Veličina ====
[[Datoteka:Tomislavova Hrvatska.jpg|mini|300px|[[Tomislav]]ovo [[Hrvatsko Kraljevstvo]] i velike pobjede protiv [[Bitka na Dravi 925.|Ugara, na Dravi 925.]], i [[Hrvatsko-bugarska bitka 927. godine|Bugara, u bosanskim planinama 927.]]]]
Međutim, car je i u 31. poglavlju donio nekoliko vrijednih podataka (popis naseljeniha gradova u pokrštenoj Hrvatskoj i broj konjice, pješadije i veličinu mornarice u Hrvatskoj) koji se uz kritičku analizu mogu upotrijebiti. Na osnovi carevih podataka o građanskom ratu za [[Krešimir I.|Krešimirova]] sina Miroslava može se, uz pomoć i nekih drugih izvora, uspostaviti vladarska kronologija sredinom 10. stoljeća. [[Pribina]], koji svrgava [[Miroslav]]a s prijestolja prvi je poznati ban u Hrvatskoj. Opisom veličine, geografskog položaja, i vojne snage Hrvatske car završava 31. poglavlje.<ref name="Klaićka" /> Podatak o tome da ''krštena Hrvatska može podići 100.000 pješaka i 60.000 konjanika'' potaknuo je niz rasprava o realnosti tog broja. Danas prevladava mišljenje, na temelju komparacije s drugim povijesnim vrelima te arheološkim nalazima, da je riječ o pretjeranoj brojci.<ref>Nazor, Ante, ''O(2005). „O ustroju hrvatske vojske u ranome srednjem vijeku,vijeku”. '' u: ''Raukarov„Raukarov zbornikzborniku”'',. Zagreb 2005,. str. 83- – 108.</ref>
 
Problemu broja hrvatskih vojnika u 31. poglavlju spisa ''O upravljanju carstvom'' pristupio je nedavno i srbijanski povjesničar [[Tibor Živković]], koji je na temelju uvida u najstariji rukopis tog teksta doveo u pitanje tradicionalno čitanje Porfirogenetove vijesti. Ukazujući ponajprije na [[paleografija|paleografski]] problem razumijevanja tih podataka, Živković je ponudio i tumačenje kojim navedene brojeve svodi na 3.0003000 -– 4.0004000 konjanika i 20.000 pješaka.<ref>Vedriš, Trpimir, "Povodom(2007). „Povodom novog tumačenja vijesti Konstantina VII. Porfirogeneta o snazi hrvatske vojske",vojske”. ''Historijski zbornik 60'' 60 (2007),. str. 1- – 33.</ref>
 
Razna tumačenja izazvao je Pofirogenetov podatak o hrvatskim [[arhont]]ima Trpimiru, Krešimiru i Miroslavu. Iako tradicionalna historiografija smatra da je ovdje riječ o hrvatskim kraljevima iz desetog stoljeća, [[Trpimir II.|Trpimiru II.]], [[Krešimir I.|Krešimiru I.]] i [[Miroslav]]u, novija tumačenja drže da bi ih kronološki trebalo stavljati u deveto stoljeće.<ref>Međunarodni znanstveni skup „U početku bijaše De administrando imperio: Konstantin Porfirogenet i percepcije najranije hrvatske povijesti“, Filozofski fakultet u Zagrebu, 18. veljače 2010. [http://www.historiografija.hr/prikazi.php?id=180000]</ref>
Redak 106:
== Poglavlje 32 ==
{{Wikizvor|O upravljanju carstvom/Gl. XXXII. O Srbima i zemlji u kojoj sada stanuju}}
{{glavni|O upravljanju carstvom#Vanjske|l1=Prijepori oko etnogeneze -– Analiza 29., 30., 31. i 32. gl.}}
 
Sadržaj 32. poglavlja upućuje na zaključak da car mnogo bolje [[povijest Srbije|poznaje srpsku]] nego hrvatsku povijest, što je uostalom razumljivo. On osobito dobro poznaje Srbiju 10. stoljeća. Detaljno se zadržava na prikazu političkih prilika i završava i ovo poglavlje popisom "naseljenih" gradova u [[srednjovjekovna Srbija|pokrštenoj Srbiji]].<ref name="Klaićka" />
 
== Poglavlja 33-. – 36. ==
 
O [[Zahumlje|Zahumljanima]], [[Travunja]]nima i [[Dukljani]]ma naprotiv car opet zna vrlo malo. Ipak i za te zemlje donosi popis naseljenih gradova, koji je dakako nepotpun. Ali, on ipak ne odustaje od uobičajnog opisivanja doseljenja i daljega prikazivanja povijesti prema naprijed određenom planu. Njegovi se podaci o neretvanskim otocima upotpunjuju s onima što ih daje [[O upravljanju carstvom#Poglavlje 30|anonimni sastavljač 30. poglavlja]].<ref name="Klaićka" />
Redak 152:
=== Ostali ===
 
Da bi se upotpunili sliku etničke raznolikosti [[Južni Slaveni|Slavena]] (a ispuštajući iz vida makedonsko-bugarski i grčki prostor, na kojemu su također živjela brojna plemena -– npr. nekoliko samo u okolici [[Solun]]a), treba se prisjetiti još i Moravljana i Timočana sjeverno od Srba, te Karantanaca na zapadu. Svi su oni nosili imena zemljopisnog podrijetla.<ref name="Budak45">[[Neven Budak]], ''[[Prva stoljeća Hrvatske]]'', Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994., str. 45.</ref> Pod nazivom ''O moravskoj zemlji'', 41. poglavlje donosi podatak da su Moravljani nakon provale Mađara:{{citat2|...pobjegli susjednim narodima, Bugarima, Turcima, Hrvatima i ostalima''.<ref>Prijevod prema: Moravcsik, Gyula i Romilly Jenkins, ''De administrando imperio'', 1967, str. 181.</ref>}}
[[Datoteka:Ljustanak1.gif|mini|Približna područja [[Panonska Hrvatska (kneževina)|Ljudevitove kneževine na sjeveru]] i [[Primorska Hrvatska (kneževina)|Bornine kneževine na jugu]]]]
Specifičan je slučaj Slavena u [[Panonska Hrvatska (kneževina)|međurječju Drave i Save]]. Usprkos pokušajima [[Franci|Franaka]] (a i Bugara) da tamo stvore jaču pograničnu upravnu cjelinu, izgleda da se sve do [[Ladislav I. Sveti|Ladislava]] kneževska organizacija nije uspjela učvrstiti u tolikoj mjeri, a da nametne neko posebno etničko ime tamošnjim Slavenima. Zbog toga se, nakon smirivanja prilika u vrijeme Arpadovića, [[Panonska Hrvatska (kneževina)|kraj između Save i Drave]] počinje nazivati [[Slavonija|Slavonijom]], pa se shodno tome i njegovi stanovnici nazivaju Slavoncima (Slovincima). Tek u 16. stoljeću (iako postoje i raniji sporadični primjeri postojanja hrvatskih skupina sjeverno od Save), s migracijama izazvanima turskim prodorima, u Slavoniji se javlja [[Podrijetlo Hrvata|hrvatsko ime]], da bi se s vremenom nametnulo kao jedini etnonim.<ref name="Budak45" />
Redak 160:
== Izdanja ==
=== Nikola Tomašić ===
[[Datoteka:Nikola Tomašić.JPG|mini|Hrv. ban [[Nikola Tomašić]] <br/>(1910.- – 1912.)]]
[[Nikola Tomašić|Tomašićev prijevod]] spisa ''[[De administrando imperio]]'', nastao tijekom [[1910-ih]], objelodanjen je u ''Vjesniku kr. Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinskoga zemaljskog arkiva 20'', 20, 1918., god. (str. 22- – 29, gl. 1- – 36), s instruktivnim Tomašićevim uvodom pod naslovom ''Život i djela cara Konstantina VII. Porfirogenita'', (str. 1- – 21), na istom mjestu. Sam Tomašić nije vidio svog prijevoda jer je ratni broj Vjesnika... dotiskan poslije njegove smrti. [[Emilij Laszowski]], Tomašićev rođak, priredio je preostali rukopis Tomašićeva prijevoda istog djela, (gl. 37- – 53), i objelodanio ga u ''Vjesniku kr. državnog arkiva'', II, serija 8'', 1928., god. (str. 1- – 70). Time je ovo djelo u cjelini prevedeno na [[hrvatski jezik]].<ref name="Prijepori">[http://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/prijepori.html HercegBosna.org] Prijepori oko etnogeneze]</ref>
 
Prijevod s komentarom [[Nikola Tomašić|Nikole Tomašića]] nije širem čitateljstvu osobito pristupačan, a to je i jedini prijevod tog cjelokupnog djela, toliko važnoga za najraniju [[povijest Hrvata]], napose za rješavanje problema njihove pojave u ranom srednjem vijeku na istočnoj obali Jadrana i u njezinu zaleđu. Samo taj razlog opravdava njegovo ponovno objelodanjivanje, a također nije objavljen grčki izvornik. Nakon 1918., odnosno 1928., pojavio se niz studija, rasprava, monografija, kritičkih izdanja careva spisa ''[[De administrando imperio]]'', kao i prijevoda, djelomičnih ili potpunih, koje, dakako, Tomašić nije poznavao. Valja spomenuti najvažnije od tog obilja. Starija izdanja i historiografija, kojom se služio Tomašić čitalac može naći u Tomašićevu uvodu i brojnim bilješkama uz njegov prijevod.<ref name="Prijepori" />
 
=== Gyula Moravcsik ===
Godine 1949., nakon višegodišnjih priprema -– [[Drugi svjetski rat]] otežao je njegov završetak i tiskanje -– Gyula Moravcsik, koji je još 1939. pisao o potrebi kritičkog izdanja<ref>V. »(1939). «L'edition critique du 'De administrando imperio'«,». B^Mntion 14,. 1939,str. 153- – 160.</ref> spisa ''De administrando imperio'', objelodanio je takvo izdanje u Budimpešti, s usporednim prijevodom na engleski jezik R.J.H. Jenkinsa. Bila je to podloga za drugi svezak, Beograd 1959.,<ref>Vizantinski„Vizantinski zvori za istoriju naroda Jugoslavije,Jugoslavije”. Posebna izdanja SANU,. knj. 123,. Vizantološki institut,. knj. 7- ''(Dosad je objelodanjeno ukupno šest svezaka tihovih Izvora.izvora)''</ref> ambiciozno zamišljenog niza o bizantinskim vrelima za povijest [[Južni Slaveni|Južnih Slavena]], što ga je poslije rata pokrenuo [[Georgij Ostrogorski]], bizantolog svjetskoga glasa, koji je izbjegao iz Sovjetske Rusije, a sadržavao je djela [[Konstantin Porfirogenet|Konstantina Porfirogeneta]] u redakciji [[Božidar Ferjančić|Božidara Ferjančića]] i s njegovim uvodom i opširnim komentarima gl. 29- – 36 spisa ''De administrando imperio'', nekoliko redaka iz spisa ''De thematibus'', tek nešto više iz također Konstantinova djela ''De ceremoniis'', te odlomak iz Bazilijeva životopisa. Glava 29. nije ušla u ovo izdanje u potpunosti - ispušten je opširan prikaz posvećen saracenskom vojskovođi Soldanu. Već je [[Stjepan Antoljak]] upozorio na to da Ferjančić uopće ne spominje da je carev spis ''De administrando imperio'' u cijelosti preveo [[Nikola Tomašić]].<ref>Hrvatska historiografija do 1918, 2, Zagreb, 1992, 466, i bilj. 3797. Ferjančić na str. 6. medu
djelomičnim prijevodima spominje i Tomašićev rad »Život i djela cara Konstantina VII.Porfirogenita«. Zanimljivo je da Vizantinski izvori... obuhvaćaju samo prijevod gl. 29-36 -– 36, neosporno najvažnijih za Južne Slavene, ali nije li ipak neobično da kod 36. gl. prestaje prvi dio prijevoda N. Tomašića? Ostaje nepoznato da li Ferjančić te njegovi mentori i suradnici Bizantološkog instituta nisu poznavali nastavak koji je priredio za tisak Laszowski, ili su to uradili namjerno. Drugo pak pitanje o odnosu dvaju prijevoda, Tomašićeva i Ferjančićeva, ostavljam zasad postrani. No, ipak se čini da je Ferjančić zagledao u Tomašićev prijevod, iako više u engleski Jenkinsov, nego što bi to bilo u skladu s njegovim neosporno dobrim poznavanjem srednjovjekovnoga grčkog jezika, kojim piše Konstantin Porfirogenet.</ref>
 
Moravcsik-Jenkinsovo izdanje iz 1949. čini cjelinu sa sveskom komentara koji je ugledao svjetlo dana tek 1962. u Londonu. Tada je pod uredništvom R.I.H. Jenkinsa objelodanjen kao drugi svezak ''Commentary'' uz ''Constantin Porphyrogenitus, De Administrando Imperio'', koji su uz Jenkinsa sastavili -– svaki za svoju najužu struku -– tada vrlo ugledni svjetski bizantolozi: F. Dvornik, B. Lewis, Gy. Moravcsik, D. Obolensky i S. Runciman. Gotovo 221 stranica komentara male osmine. Najzanimljivije glave, 29- – 36, komentarom je popratio F. Dvornik, a djelomične posljedice toga osjećaju se još i danas. Naime, Dvornik se služio uglavnom [[historiografija|historiografijom]] objelodanjenom na svjetskim jezicima, ne poznavajući u dovoljnoj mjeri [[Hrvatska historiografija|hrvatsku]] i druge južnoslavenske historiografije, iako navodi glavne njihove radove, nažalost, čini se, iz druge ruke.<ref name="Prijepori" />
 
Nepunih pet godina kasnije ponovno je objelodanjeno Moravcsik-Jenkinsovo kritičko izdanje spisa ''De administrando imperio'' iz 1949, ali kao New Revised Edition, Washington 1967. Prvo izdanje iz 1949., komentar iz 1962. te drugo ispravljeno izdanje iz 1967. spisa De administrando imperio popraćeno je brojnim relevantnim ocjenama i prikazima. Njih je popisao R. Benedicty u časopisu ''Acta antiqua'', 1962., god. (str. 1- – 3, 307 i d.). Bila je to podloga za njihovu skupnu ocjenu, koju je objavio G. Gyorfy u ''Byzantinische Zeitschrift'', 55, 1962. god. (55, 2,; str. 302- – 309), gdje se pokazuju sve opravdane primjedbe upućene Moravcsiku, ali i sastavljačima ''Komentara''.<ref name="Prijepori" />
 
=== Mladen Švab ===
[[Datoteka:Porfirogenet.jpg|mini|[[Konstantin Porfirogenet]], ''O upravljanju carstvom'', Zagreb, 2003.]]
Djelo [[Konstantin Porfirogenet|Konstantina Porfirogeneta]] ''De administrando imperio'' / ''O upravljanju carstvom'' prvobitno je bilo planirano izdati s novim [[hrvatski]]m prijevodom grčkoga izvornika, jednako tako sa suvremenim komentarima; s novim hrvatskim prijevodom careva teksta trebalo je paralelno tiskati i grčki tekst kao i na engleskom jeziku novi hrvatski prijevod. U ulozi priređivača, a u dogovoru s nakladnikom, toga se obimnoga posla prihvatio povjesničar i bibliograf, urednik u [[Leksikografski zavod Miroslav Krleža|LZMK]], mr. sc. [[Mladen Švab]] (Zagreb, 19.IV. travnja 1945. -– Zagreb, 24.X. listopada 2000.)<ref name="Prijepori" />
 
Okupivši suradnike od početka je znao da će posao trajati, uvjeren, kako će ipak u dvije godine uspješno biti završen s obzirom i na to da je početkom devedesetih priredio pretisak Tomašićeva prijevoda careva djela (tiskan 1994., Zagreb), te da je već imao priređeno i novo izdanje sa svojim opširnim predgovorom, te grčkim izvornikom i engleskim prijevodom, izdanja iz 1949. (Constantine Porphyrogenitus / ''De administrando imperio''; greek text edited by Gy. Moravcsik; english translation by. R.J.H. Jenkins; Budapest 1949). Temeljem toga s nakladnikom je planirao već opisano novo izdanje, s uvidom u novu literaturu i izdanja naknadno tiskana. Kada se cjelovito oblikovani projekt trebao početi realizirati, nažalost, gospodin Švab iznenada je preminuo; nakladniku iz tehničkih razloga nije bilo moguće nastaviti izvedbu zamišljenog projekta, pa je na kraju odlučeno tiskati izdanje od priređivača prethodno pripremljeno.<ref name="Prijepori" />
Redak 181:
Novo je izdanje Konstantinova djela, iz 2003., zapravo samo pretisak hrvatskoga [[Nikola Tomašić|Tomašićeva]] prijevoda iz 1918., kao i grčko-engleskoga paralelnoga teksta Moravcsika i Jenkinsa iz 1949. Nažalost, zbog prerane Švabove smrti nije ozbiljen projekt novoga, kritičkoga hrvatskoga prijevoda koji bi inkorporirao suvremene znanstvene spoznaje i dao prikaz dominantnih, često suprotstavljenih tumačenja.<ref name="Prijepori" />
 
 
== Bilješke ==
 
{{izvori|2}}▼
 
 
 
 
 
== Izvori ==
▲{{izvori|23}}
 
 
== Poveznice ==
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/wiki/O_upravljanju_Carstvom"