Lužičkosrpski jezici: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka uređivanja |
|||
Redak 9:
=== Gornjolužičkosrpski i donjolužičkosrpski ===
Lužičkosrpski jezici dijeli se na dva glavna narječja iz kojih su se razvila i dva književna jezika: [[gornjolužičkosrpski jezik|gornjolužičkosrpski]] (''Hornjoserbsce'') i [[donjolužičkosrpski jezik|donjolužičkosrpski]] (''Dolnoserbski''). Gornjolužičkosrpski se govori na jugu i bliži je [[Češki jezik|češkomu]] i [[Slovački jezik|slovačkomu]], a donjolužičkosrpski se govori na sjeveru i bliži je [[Lehitski jezici|lehitskim jezicima]]. Gornjolužičkosrpskim govori oko 55 000 govornika, od čega je 15 tisuća katolika. Središte im je grad [[Budišin]] (njem. ''Bautzen'') gdje je [[1595.]] tiskana prva knjiga na tom jeziku, Molerov prijevod Maloga katekizma [[Martin Luther|Martina Luthera]]. Prvi pisani spomenik Zakletva budišinskih Srba potječe iz druge polovine 15. stoljeća. Katolički se književni jezik razvio u 17. stoljeću. Prva je tiskana gornjolužičkosrpska gramatika isusovca Jakoba Xavera Ticina ''Principia linguae wndicae'', tiskana [[1679.]] u [[Prag]]u. Krajem 17. i početkom 18. stoljeća preveo je Jurij Hawštyn
U četrdesetim godinama 19. stoljeća jača nacionalna svijest Lužičana i težnja za autonomijom. Te su težnje ojačale nakon osnivanja ''Maćice serbske'' [[1847.]] i društva ''Domovina'' [[1912.]] Nakon [[Prvi svjetski rat|Prvoga svjetskog rata]] na mirovnoj konferenciji u [[Pariz]]u propada pokušaj formiranja vlastite države. Za hitlerovske diktature lužičkosrpske su kulturne ustanove likvidirane, istaknuti domoljubni dijelovi društva su zatvoreni ili raseljeni, a javna se uporaba jezika zabranila. Nakon [[1945.]] u svjetovnom je tisku postignuta puna jezična sloboda, njemačkim ustavom Lužičanima je zajamčena kulturna autonomija, obnovljene su prosvjetne ustanove i izlazi stanovit broj novina i časopisa.
| |||